Kada mi kao prolaznici i promatrači doživljavamo takav intenzivan strah, emocionalni šok, uzbuđenje i paniku, kako je tek njegovu ocu ili majci kojima se samo trenutak prije otrgnulo iz ruke i iznenadno pokušalo pretrčati ulicu ili uhvatiti loptu koja mu je izmakla na kolnik! Ta situacija, postupak djeteta, naglo kočenje auta, škripa kotača, snažno iznenađenje, nenadan strah, psihički šok, panika... mogu i najsmirenije, najhladnokrvnije i najpitomije očeve i majke pretvoriti u razbješnjela i pomahnitala bića, čije reakcije prelaze svaku ljudsku i razumnu mjeru. Oni se toliko rasrde, uplaše, izbezume... da više ne mogu kontrolirati vlastite emocije, postupke i reagiranja, tako da se ponekad ponašaju posve nelogično, neroditeljski, neljudski, bezdušno, poput razjarenih divljih zvijeri.

Čovjek koji taj događaj promatra sa strahom očekivao bi u tom trenutku izljev "lude" nježnosti, ljubavi, zadovoljstva, znažnih pozitivnih emocija zbog neizmjerne radosti što mu je dijete spašeno od sigurne smrti, koju je prije samo nekoliko sekundi "gledao" svojim očima taj razbješnjeli i razjareni roditelj. Posve bi logično bilo očekivati da će on prigrliti i izljubiti svojega sinčića ili kćerkicu, da će se zajedno rasplakati od silne radosti i sreće, da će reći: "K vragu sav taj strah, šok, nemili događaj, nepažnja... važno je da je moje dijete ostalo nepovrijeđeno, živo, zdravo... Drugi put ćemo više paziti da se nešto slično ne ponovi." Normalno je očekivati da se taj otac ili majka toplo zahvale vozaču i prolaznicima koji su priskočili u pomoć i spasili dijete. No, od toga najčešće ništa ne bude i postupak je gotovo uvijek suprotan našim očekivanjima jer, nakon sretno izbjegnute smrtne opasnosti, proživljenog straha i šoka, redovito slijede ćuške, batine, prijekori, ucjene, zastrašivanja, propovijedi i razna druga nepedagoška pa i neljudska reagiranja i postupci, a ponekad i psihička i fizička zlostavljanja, što kod djeteta izaziva plač, novi, još jači strah, šok, paniku i druge neugodne osjećaje. U toj situaciji roditelj nema snage, volje ni moći da se sredi, razmisli, opusti, da odabere najbolje oblike reagiranja, već u afektu, doživljenom šoku, naletu bijesa i drugih negativnih emocija, postupa grubijanski, iskaljuje svoje nezadovoljstvo na djetetu. Time on postiže samoobranu, nervno pražnjenje, rastjeruje svoj strah, tjeskobu, zle misli, "umiruje" savjest, "umanjuje" vlastitu odgovornost... To mu donosi olakšanje, smanjuje psihičku napetost, ublažuje grizodušje... Te njegove batine, ćuške i propovijedi nisu znak osvete, odmazde, želje za kažnjavanjem... One predstavljaju upozorenje i govore djetetu: "Ja te volim, ali ti nemaš pravo da to zlorabiš, da se izlažeš smrtnoj opasnosti, da moje živce i strpljenje stavljaš na kušnju, da mi zadaješ toliki strah i brige, nanosiš mi bol, dovodiš me do šoka i psihičkog stresa." Sve to ide ukorak s ljubavlju, brigom i odgovornošću koju roditelji osjećaju spram svojeg djeteta. To su ćuške i batine "ljubavi" prestrašena roditelja. Time on pokušava iskazati svu svoju skrb, nježnost, ljubav i radost - koju smo očekivali od njega - ali on to čini na grub i bolan način. I batina, i poljubac (mada oprečne aktivnosti) fizički su kontakt s djetetom. Prvi je vrlo grub, bolan, nepedagoški, nepopularan i nepoželjan, a drugi drag, nježan, poželjan... Ipak, i jedan i drugi neposredne su manifestacije roditeljske skrbi, ljubavi i zanimanja za vlastito dijete. Bez obzira na to što je ta ćuška izraz ljubavi i brige, što roditelju donosi olakšanje, prazni njegovu živčanu napetost, a dijete upozorava na opasnost, ipak, ona odgojno nije ispravna niti pedagoški opravdana pa je treba izbjegavati kad god je to moguće, jer djetetu nanosi novu bol, intenzivniji strah i snažniji šok, koji traje znatno duže i vrlo često ostavlja negativne posljedice na njegov psihički razvitak i oblikovanje mlade osobe.