Okulist i dijete
  

"MAMA, JA NE VOLIM NOSITI NAOČALE!"

   

Kad bismo mogli proviriti kroz oči našega djeteta, tko zna što bismo ugledali. Možda bi slika svijeta oko nas bila u potpunosti ista kao ona koju sami vidimo. Možda bismo ugledali nešto posve drugo, mutno, izobličeno i zgrozili se nad tim. Problem je u tome što nam dijete ne zna reći. Ono ni samo ne zna da nešto nije u redu. Jednostavno je naviklo da vidi kako vidi i ne zna da se može vidjeti drugačije.
  
  

Tko brine o dječjim očima
  

Pedijatar je prva stručna osoba koja bi, već nakon rođenja, trebala primijetiti da s djetetovim očima nešto nije u redu. Međutim, neke se nepravilnosti javljaju samo povremeno i pedijatar ih ne mora uvijek zamijetiti u kratkom vremenu koje provede s malim pacijentom.
Zato su tu roditelji, oni koji s djetetom provode najviše vremena i imaju prilike primijetiti da se s očima djeteta nešto čudno zbiva. Nekad je i fotografija njihova djeteta, na kojoj oči "čudno" gledaju, od velike pomoći. Zadatak je roditelja da o tome upoznaju pedijatra koji će znati kako dalje postupiti.
Mame i tate često se pitaju što je to na što treba naročito obratiti pažnju, kako će znati što je normalno, a što nije, kad se treba zabrinuti, da li slušati bake i tete koje kažu da "to nije ništa"...
  
  

Nešto nije u redu
  

Sve do dobi od četiri mjeseca oči će "lutati", tj. dijete će povremeno gledati u križ. To znaju već i bake te se roditelji ne trebaju brinuti.
Od petog mjeseca nadalje, oči bi trebale biti sposobne u trenu se usmjeriti na neko lice ili predmet i pratiti ga sve duže, paralelno usmjerene na njega. Dijete sve sigurnije pruža ručice i pokušava dohvatiti željeni predmet, zatim ga prinosi i gleda u njega, paralelnih očiju na udaljenosti od dvadesetak centimetara prije nego što ga strpa u usta.
Ako i nakon te dobi roditelji zapaze da se oči djeteta često ukrižaju ili su stalno škiljave, bilo na unutra ili na van, ako samo jedno oko "bježi", a drugo gleda ravno, moguće je da dijete ne vidi dobro.
Djeca koja ne gledaju "u križ", ali u dobi od godinu-dvije počnu primicati glavu slikovnici ili televiziji, zaslužuju pozornost. Moguće je da ne vide dobro. Takva djeca možda ne prepoznaju osobe na uobičajenoj udaljenosti, povučenija su od svojih vršnjaka i izbjegavaju uobičajene igre s njima. Često stiskaju vjeđe i trljaju oči koje mogu postati crvene i suzne.
Ako se dosad nisu pokazale nikakve nepravilnosti u vidu, moguće je da će se one pojaviti od treće do pete godine. Tada se dijete počne više zanimati za crtanje, ili još kasnije, za pisanje i čitanje, a danas već i za igrice na kompjutoru. Petogodišnje dijete još ne mora biti svjesno da ne vidi dobro, ali će se tužiti na glavobolju.
Prije upisa u školu, od šeste do sedme godine, djeca prolaze obvezan sistematski pregled. Tada će se ustanoviti vide li dobro. Oni koji tada "zakažu", odmah se upućuju okulistu.
Međutim, ima djece sa smetnjama vida koja uspiju "proći" sistematski pregled. U njih se tijekom školskih aktivnosti i dužeg učenja mogu početi javljati glavobolja i manjak koncentracije. Roditelji neće biti sigurni da li je uzrok tome nerado pohađanje škole ili nešto drugo. Zato je uputno provjeriti oči.
  
  

Što poduzeti ako nam je nešto sumnjivo
   

Najbolje je da roditelji kojima je nešto "sumnjivo" odvedu dijete pedijatru i upozore ga na svoja zapažanja. Pedijatar će dijete uputiti na pregled okulistu.
Često se s djecom ne može uspostaviti dobra suradnja na pregledu. Ni iskusan okulist nikad nije siguran vidi li dijete pokazane sličice, ili jednostavno ne želi odgovarati na pitanja, ili možda doista ne vidi što mu se pokazuje.
Zato se svoj djeci radi skijaskopija, tj. objektivno mjerenje dioptrije oka i određivanje jačine stakla za naočale koje bi eventualno bile potrebne. To je pretraga koju roditelji popularno zovu "kapanje". Naime, nužno je pripremiti oči za mjerenje dioptrije, i to ukapavanjem atropina (homatropina ili tropikamida). Nakon nekoliko sati ukapavanja, zjenica se proširi i blokira se refleks akomodacije oka koji kod te pretrage smeta. Zato takve oči već nakon sat-dva ne mogu čitati dok dijete sjedi u čekaonici ambulante.
Okulist pomoću ogledala i svjetla koja bi jakost naočala oku eventualno trebala. Pri tome uopće nije važno surađuje li dijete ili ne.

Dovoljno je da otvori oči i gleda ravno naprijed.
Sada, kada je poznata optimalna dioptrija pomoću koje bi neko oko jasno vidjelo, okulist isproba kako dijete vidi kroz probna stakalca. Rezultat je najčešće bolji nego prije skijaskopije. Ako je dijete jako malo ili je umorno od duge pretrage, pa ni sada ne želi surađivati, barem je okulist taj koji zna da je izmjerio pravu dioptriju i da će propisati ispravne naočale.
  
    

Kako djeca reagiraju na naočale
  

Djeca koja imaju "minus" dioptriju nikada nisu mogla jasno vidjeti na daljinu. Čim im se stave naočale, ona "progledaju". Takva djeca rado nose naočale jer s njima puno bolje vide.
Za razliku od njih, djeca kojima ustanovimo "plus" 1 do 3 dioptrije, a na njih otpada 2/3 pregledanih, mogu pokazivati otpor prema nošenju naočala. Takva djeca zbunjuju roditelje tvrdnjom da vide i bez naočala, a da kroz naočale vide mutnije. Zašto onda uopće nose naočale? Ne zato da bi bolje vidjela, nego da se pri gledanju oči ne bi umarale i izazivale glavobolju.
    
   

Kako roditelji reagiraju na naočale
  

Roditelji se koji put ljute na svoju djecu jer misle da izmišljaju razloge da ne bi nosila naočale. Koji put sumnjaju u ispravnost dioptrije i nalaz okuliste.
Treba naglasiti da dječje oko ima izvanrednu sposobnost akomodacije. To znači da oči mogu same izoštriti sliku iako imaju neku "plus" dioptriju. Zato "vide dobro" i bez naočala. Međutim, nakon dužeg gledanja, naročito na blizinu, takve se oči od silnog izoštravanja umore. Naočale u tom slučaju preuzimaju na sebe dio zadatka i ublaže naprezanje.
Točno je da, u momentu stavljanja naočala na nos, dijete kroz naočale "vidi mutnije". Radi se samo o sekundama. Čas prije oči su bile napregnute da same sebi izoštre sliku. Tada pred njih dolazi staklo naočala koje ima isti zadatak. Ispada da je pred okom dioptrija dvostruko veća od potrebne. Strpimo se na tren, opustimo i zatvorimo oči. Neka se refleks akomodacije u oku isključi. Kad ponovo pogledamo kroz naočale, opet je sve u redu. Oko sada miruje, a umjesto njega sliku izoštravaju naočale.
      
      

Hoće li se dioptrija popraviti
  

Neki roditelji još uvijek pokazuju odbojnost prema naočalama kao znaku tjelesnog nedostatka. Oni se nadaju da će okulist ustanoviti da naočale nisu nužne i razočarani su ako se ustanovi drugačije. Ima i krajnosti kad roditelji jedva dočekaju da im dijete izjavi kako kroz naočale i bez njih vidi jednako i odobravaju mu da ih ne nosi, bez obzira na to što se bez naočala djetetu vid s vremenom kvari. Kasnije mu ni naočale više ne mogu vratiti stopostotnu oštrinu vida.
Drugi se pak uplaše izmjerene dioptrije i boje se da bi dijete "moglo oslijepiti" ako se dioptrija nastavi povećavati.
"Minus" dioptrija u pravilu se povećava s godinama dječjeg rasta sve do dobi od nekih 18-20 godina. "Plus" dioptrija u pravilu se smanjuje prema "nuli" kako oko raste, a nekad, u pubertetu, prijeđe u "minus" dioptriju. Može se zaključiti da se stanje očiju kod djece, ovisno o rastu, mijenja. Zato su nužne česte kontrole po procjeni okuliste, a nerijetko i ponovna skijaskopija svake dvije godine.
      
      

Jesu li oči s naočalama zdrave oči
  

Slažem se s roditeljima da bi bilo prirodnije da nitko ne mora nositi naočale. Međutim, ne bi na to malo nesavršenstvo prirode trebalo gledati kao na nedostatak. Radi se samo o činjenici da netko ima oči malo predugačke ili prekratke u usporedbi s "normalom". Ako je oko kraće za samo 1 mm od "normalnih" 24 mm, imat će "plus" 3 dioptrije. Isto tako, ako je duže za 1 mm, imat će "minus" 3 dioptrije. A što je to 1 mm? Mrvica!
Roditelji se umire kad im objasnim da nije važna veličina dioptrije i debljina stakla, nego koliko oči kroz to staklo vide. Svako oko za koje postoji "pravo" staklo, bilo ono jako jednu, pet ili petnaest dioptrija, staklo kroz koje će vidjeti svih 100% (deseti red na tabli na zidu), smatra se zdravim okom.
Roditelji bi svojim stavom i stalnom pažnjom morali pomoći svojem djetetu da nosi naočale koje mu omogućavaju jasan vid i na taj način ostane i dalje zdravo.

  
    
Mr. sc. Inge Bošković Dragičević, dr. med.