SVECI - ZAŠTITNICI OD BOLESTI U NAŠOJ MEDICINSKOJ TRADICIJI

 

 
BLAŽENI OTON IZ PULE Treća nedjelja Došašća
Franjevac karizmatik iz 13. st.
 

Blaženi Oton iz Pule liječi slijepog dječaka. Zavjetna slika u crkvi sv. Franje u Puli

Na osnovi malobrojnih autentičnih podataka o životu i djelovanju bl. Otona, pouzdano znamo da je živio u Puli, u prvoj polovici 13. stoljeća i da je bio jedan od prvih sinova sv. Franje Asiškog koji su, negdje u to doba, stigli u Istru. Predaja mu, osim "slave po izvanrednoj dobroti i savršenoj kreposti", pripisuje i četrnaest čudesnih ozdravljenja koja se kasnije potanko opisuju u djelima nekoliko crkvenih kroničara. Prema njima proizlazi da je, zahvaljujući svojim taumaturškim sposobnostima, bl. Oton iscijelio šest bolesnika koji su bolovali od oduzetosti, po dva od sljepoće i deformiranosti usta te po jednog od: grlobolje, nijemosti, slomljenih kostiju nakon pada i jednog uznemirenog od zloduha. Neka od tih čudesa blaženika je učinio za života, a druga, kao i mnoga nezabilježena, nastavila su se događati na njegovu grobu. Većina ozdravljenja bila je trenutna, ali bilo je i takvih koja su isprošena dugim i ustrajnim molitvama.

Premda postoji nekoliko navoda o datumu smrti bl. Otona, kao najpouzdaniji prihvaćen je 14. prosinca 1241., a za spomen na nj odabrana je treća nedjelja Došašća. Na taj dan slavi ga se u cijeloj Istri, a poglavito u crkvi sv. Franje u Puli, gdje mu se u oltaru sv. Franje čuvaju zemni ostaci. U lokalnoj tradiciji sačuvan je kult bl. Otona kao univerzalnog iscjelitelja, a pobožni mu se puk i danas obraća u mnogim teškim prilikama i uz one bolesti za koje vjeruje da ih je Blaženik uspijevao čudesno ozdravljivati.

 
 

GAUDENCIJE 1. lipnja
Zaštitnik od zmijskog ujeda

 

Sv. Gaudenc na zastavi katedrale u Osoru

Po predaji, rođen je kao Petar Gaudencije, krajem 10. stoljeća, u zaseoku Tržić u blizini Osora na otoku Lošinju. Pristupivši benediktincima, ističe se pobožnošću i marljivošću te će uskoro na svom otoku osnovati benediktinski samostan i postati njegovim opatom. Nemalo zatim, 1024. biva izabran za biskupa u Osoru te se prihvaća nimalo lakog zadatka: uvođenja reda među svećenicima i redovnicima te suzbijanja nemorala u puku i među vlastelom. Pritom se posebno okomito na razmjerno česte brakove srodnike, što će mu priskrbiti neugodnosti te će na kraju biti prisiljen napustiti grad. Put ga vodi do pape koji mu daje podršku te se Gaudencije zadovoljan uputi kući. Iscrpljen i bolestan, putem se nakratko zaustavlja u benediktinskom samostanu u Porto Nuovo kraj Ankone, gdje mu se zdravstveno stanje naglo pogoršava te u visokoj vrućici umire 31. svibnja 1044. Kasnije su njegovi zemni ostaci preneseni u Osor i danas se nalaze u sarkofagu iza glavnog oltara u katedrali.

Od brojnih legendi koje će uz štovanje njegova kulta zaživjeti do današnjih dana, posebno je zanimljiva ona vezana za njegovo isposničko boravljenje u jednoj spilji na obližnjem brdu Osorčici. Kako je u to doba u okolini bilo dosta zmija otrovnica, koje su ga ne samo ometale u molitvama, već su napadale i ostale ljude i životinje, budući da ih je svetac prokleo i one su netragom nestale i nikada se više nisu pojavljivale. 

Kako ni dandanas na otocima Cresu i Lošinju nema otrovnica, pobožni puk pripisuje to svome svecu te ga dodatno štuje i kao zaštitnika od zmijskog i sličnih ujeda. Sačuvan je i jedinstven običaj otočana da, odlazeći s otoka, kao "škapular" uzimaju i sobom nose kamenčić iz Svečeve spilje.

  
  

LJUDEVIT IX. 25. kolovoza
Tuberkuloza

 

Ljudevit IX. polazi u križarski rat. Minijatura iz 15. stoljeća

Zacijelo jedan od najznamenitijih francuskih kraljeva, Ljudevit IX. rođen 25. travnja 1214. (14. ili 19.), u gradu Poissy. Nakon što je rano ostao bez oca, u dvanaestoj godini bi okrunjen za kralja, a nemalo zatim, u petnaestoj godini, majka Blanka Kastiljska ženi ga za mladu Margaretu Provansalsku s kojom će kasnije imati jedanaestero djece.
U dvadesetoj godini definitivno je preuzeo vlast u svoje ruke i najavio početak jednog novog, dotad nezamislivog načina kraljevskog vladanja. Budući da ga se, uz izvrsnu kršćansku naobrazbu, posebno dojmilo učenje sv. Franje, cijeli je svoj život i sve svoje aktivnosti podredio načelima Siromaška iz Asiza. Ljubeći poput franjevaca mir, dobrotu, pravdu i iznad svega duhovnost, Ljudevit IX. provodi mirotvornu i nadasve humanitarnu politiku te tako na najuspješniji način uspijeva "združiti veličanstvo prijestolja sa svetošću Evanđelja". U tom duhu posebnu skrb posvećuje siromašnima i bolesnima, za koje podiže ubožnice i bolnice, a istovremeno otvara škole i sveučilišta, poput Sorbone, pa Francuska postaje europskim kulturnim središtem.

Nakon što je u tridesetoj godini ozdravio od neke teške bolesti, zavjetovao se da će krenuti u oslobađanje Svetoga groba te s tom nakanom godine 1248. kreće u tzv. Šesti križarski rat. No, stigavši u Svetu zemlju, nakon prvih uspjeha sreća mu okreće leđa. Najprije mu kuga i glad desetkuju vojsku, a zatim, 1250. kod Mansuratha doživljava teški poraz, nakon čega skupa sa svojim vitezovima pada u zatočeništvo. Tu obolijeva od teške dizenterije i jedva živ dočekuje veliku otkupninu. Na povratku u Francusku donosi i jednu od najčuvenijih relikvija - trnovu krunu za koju se vjerovalo da je Kristova i česticu Isusova križa, što će kasnije biti pohranjeno u znamenitoj Sainte Chapelle koju je dao podići pored Notre Dame u Parizu.
Nepokolebljivo u nakani da ostvari stari zavjet, 1270. poduzima Sedmi križarski rat. Skupivši vojsku od 60.000 križara, najprije odluči udariti na Tunis, ali ga ponovo zadesi nesreća - ovoga puta još jača epidemija kuge, od koje će i sam oboljeti i 25. kolovoza 1270. umrijeti. Taj će dan kasnije biti proglašen njegovim crkvenim blagdanom.
Jedna od najzanimljivijih odlika koja je za života krasila budućeg sveca bila je osobita moć za koju se vjerovalo da je svojstvena samo nekim kraljevima - tzv. "kraljevima iscjeliteljima" koji su dodirom ruke liječili oboljele podanike. Zbog osobite privrženosti svojim siromašnim i bolesnim podanicima, LJudevit IX. nije se štedio u dijeljenju te milosti. Bijahu to spektakularni obredi pred kraljevskom palačom, na kojima su se okupljali bolesnici iz cijele zemlje. Nakon zajedničke molitve, kralj bi pojedinačno doticao svakog oboljelog i blagoslovio ga s porukom: "Kralj te dotiče, Bog te ozdravljuje!" Budući da je u puku bilo rašireno vjerovanje da je tome kralju Bog dodijelio posebnu moć u liječenju skrofula, tj. zadebljalih i nerijetko otvorenih gnojnih čvorova na vratu, najviše je bilo upravo takvih bolesnika. Danas znamo da su to znakovi sekundarne opće tuberkuloze djece i tuberkuloze limfnih žlijezda pa je zbog toga Ljudevit IX. kasnije i službeno proglašen zaštitnikom od tuberkuloze.

 
 
Doc. dr. sc. Ante Škrobonja , dr. med.