Posttraumatski poremećaj u zlostavljanih žena
  

ŠUTNJA NE POMAŽE

   

Danas se psihička trauma tjelesno zlostavljanih žena uzima u obzir kao važna komponenta pri planiranju intervencije, uz ostala pitanja osobne sigurnosti i mogućnosti odlučivanja.
Problemi s kojima se suočavaju zlostavljane žene nisu ograničeni samo na traumatske reakcije uzrokovane prijašnjim zlostavljanjima. Naime, čak i kad su raskinule odnos s nasilnim partnerom, žene se suočavaju s mogučnošću ponovljenog traumatskog nasilja i zlostavljanja.
  

 

Stoga mnoge zlostavljane žene koje traže pomoć stručnjaka za duševno zdravlje čine to s mišlju na trenutačnu, ali i buduću opasnost, i na to kako je izbjeći.
Neke zlostavljane žene traže pomoć mnogo kasnije, nakon što je prestala neposredna opasnost od nasilja, zbog psihičkih simptoma izazivanih prethodnim zlostavljanjem, od kojih su neki karakteristični za posttraumatski stresni sindrom. Zato se terapija zlostavljanih žena mora prilagoditi prirodi njihove traume.
Glavni oblici pomoći zlostavljanim ženama uključuju stvaranje osjećaja sigurnosti i otvaranje mogućnosti izbora.
   
  

KUĆNO ZLOSTAVLJANJE KAO TRAUMA
  

Kućno zlostavljanje, koje uključuje tjelesno nasilje, spolno nasilje i psihičko zlostavljanje, ponekad sliči mučenju zatočenika. Psihičko zlostavljanje obično sadrži prijetnju budućim nasiljem, primjerice prijetnju ubojstvom ili ranjavanjem, prijetnju spolnim napadom na djecu ili prijetnju ekonomskom ili financijskom propašću. U životima zlostavljanih žena ti su stresni događaji tako česti da se može ustvrditi kako kućno zlostavljanje nedvojbeno izaziva "traumatsko iskustvo" u skladu s postojećim dijagnostičkim kriterijima.

Učinci kućnog zlostavljanja na ženino psihičko ili fizičko zdravlje
Zlostavljanju često pribjegavaju alkoholičari, ali nikako samo oni. U nekim područjima ili nekim društvenim grupama fizičko nasilje smatra se čak normalnom pojavom. U osnovi je uvjerenje da je žena muževljevo vlasništvo ili da dominaciju muškaraca treba dokazivati svačim, pa i nasiljem. Iako svako društvo zabranjuje nasilje, često se ni prijatelji, ni okolina, ni policija ne žele miješati u bračne stvari.
Sadizam muževa i prividno mazohističko ponašanje zlostavljanih žena imaju duboke sociokulturne, interpersonalne i intrapsihičke korijene. Česta su objašnjenja da muškarci prema ženi usmjeravaju onu agresiju koja se u njima javlja zbog životnih uvjeta, zbog posla, zbog odnosa pretpostavljenih i sl. Slično važi za objašnjenja da zlostavljane žene podnose brutalnost muža jer bi se bez muža osjećale usamljene u opasnom svijetu, jer se realiziraju samo kroz muža i brak. Takva objašnjenja ne služe ničemu osim možda pokušaju da se psihijatrizira nešto što je u stvari značajna društvena pojava.
  
  

IZOPAČENOST SPOLNOG PONAŠANJA
  

Sadizam je osjećaj spolnog zlostavljanja koji nastaje kada se ponižava, kažnjava ili čini okrutnost svih vrsta nad nekom osobom ili životinjom. Ekstremni je oblik sadizma ubojstvo. Događa se da sadist komada leš, a zabilježeni su i slučajevi kanibalizma.
Mazohist erotizira vlastite patnje, postiže spolno zadovoljstvo izlažući se mučenju i ponižavanju. Ispunjavanje partnerovih zahtjeva, u apsolutnoj pokornosti, mazohistu je izvor spolnog užitka.
Sado-mazohistički nagon povećana je potreba za vlastitom i tuđom patnjom. Riječ je o povezanosti erotskog nagona uz agresiju, odnosno uz nagon smrti. Partneri često izmjenjuju uloge te "žrtva" postaje "krvnikom".
Silovanje je potpuni spolni čin s odraslom ženom, izveden pomoću fizičke ili moralne prisile.
Silovanja djece u okviru su pedofilije, a rodoskrvna silovanja pripadaju incestu. Silovanje je zločin. Obično je prisutno kod frustriranih osoba i alkoholičara. Počinitelji silovanja pripadaju osobama spremnim i za teže delikte, sve do ubojstva.
  
  

DEFINICIJA SILOVANJA
   

Silovanje se smatra jednim od najtraumatskijih doživljaja za ljudsko biće u vrijeme mira, a žrtva silovanja pokazuje visoku učestalost posttraumatskog stresnog poremećaja, koji može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko godina.
Svjetska zdravstvena organizacija definirala je 1975. godine u Tokijskoj deklaraciji: mučenje je namjerno, sustavno i samovoljno nanošenje tjelesne i mentalne patnje od strane jedne ili više osoba, samostalno ili po naređenju treće osobe, a u svrhu prikupljanja podataka, priznanja ili bilo kojeg drugog razloga. Spolne aktivnosti obuhvaćaju ne samo tjelesni spolni nasrtaj, već i mentalno zlostavljanje, primjerice prisilno svlačenje, spolno ponižavanje, prijetnje i promatranje spolnog zlostavljanja drugih osoba.
Velika je važnost te činjenice na razini društva da su silovane žene nevine i zaslužuju podršku i sućut. Kako će suprug, obitelj i uža okolina reagirati, ovisi o stupnju obrazovanja i prethodnoj kvaliteti braka. Još se ne može odrediti psihološka važnost takvih razlika između silovanih žena, te da se žene, premda politraumatizirane i u teškom PTSP, rasterećuju grižnje savjesti pomoću racionalizacije "nisam jedina koja je silovana, društvo nas mora prihvatiti jer se to dogodilo tisućama žena".

Osjećaj silovane žene
Silovane žene često razvijaju osjećaj krivnje u odnosu na svoje roditelje i na svoga supruga, ako su udate, te negiraju bilo kakve vlastite želje, potrebe, stavove ili bježe u bolest, promijene svoje ponašanje, izgube ulogu žene i majke, što dovodi do brojnih problema i psihičkih dekompenzacija. Takve žene osjećaju niz psiholoških manifestacija, kao što su strah, tuga, ljutnja, očaj u velikim razmjerima, praćen stalnim osjećajem prijetnje.

Reakcije na silovanje
Skoro sve silovane žene pokazivale su izrazite somatske reakcije i velik strah: strah od zatvorenih i otvorenih prostora, strah od samoće ili nazočnosti drugih ljudi, od iznenadnih zvukova i nepoznatih ljudi. Jedna žena je rekla: "Cijelo se vrijeme bojim da mogu doći po mene, da znaju gdje živim i da će doći i odvesti me."
Somatske reakcije mogu se generalizirati kao tjelesna bol, glavobolje, bolovi u želucu, malaksalost, gubitak apetita, nesanica ili iznenadna sjećanja na sam čin silovanja nekoliko puta na dan. Mnoge su žene postale zbunjene i izgubile koncentraciju kad su bile među ljudima pa su se povukle u sebe.
Mnogo silovanih žena, naročito one koje su tajile svoje traumatsko iskustvo, odselilo se daleko od mjesta događaja i sredilo svoj život. Osjećaji stida i odbojnosti prema vlastitom tijelu i spolnosti te gubitak samopoštovanja bili su izraženi.

Kako prepoznati žrtvu silovanja
Mnoge žene ne žele otvoreno govoriti da su silovane, boje se reakcije uže obitelji. Važan je dio cijeljenja traume osiguranje psihološki sigurne okoline, u kojoj će žena moći iskazati svoje patnje i bol. Da bi ih pronašli i pomogli žrtvama silovanja, najvažnije je tražiti njihove traumatske reakcije koje će neke žene lakše pokazati, npr. nesanicu, noćne more, gubitak volje za životom, različite somatske poremećaje.
  
  

OPĆE POSTAVKE PRISTUPA ŽENAMA-ŽRTVAMA SILOVANJA
  

Psihijatri su obično prvi profesionalci kojima se silovane žene obraćaju za pomoć, i to zbog različitih psihičkih poremećaja, najčešće anksiozno-depresivnih stanja, pokušaja samoubojstava ili PTSP-a.
PRIMJER:
M. A. ima 25 godina, trgovkinja je po zanimanju. Silovana je u ranom djetinjstvu, kad je imala 8 godina. To je tajila do svoje 24. godine, nije pričala ni s kim od bliskih osoba, čak ni s majkom. Međutim, kad je upoznala prvog mladića, sve se probudilo u njoj, psihičko stanje naglo se pogoršavalo.

U nekoliko je navrata imala napadaje gušenja, bolove u prsima, lupanje srca i povišen krvni tlak. Nije se mogla opustiti, osjećaji su se naglo mijenjali od ravnodušnosti, depresije do prekomjerna uzbuđenja. Osjećala je da to više ne može podnijeti. Kad bi uspjela zaspati, probudile bi je noćne more i intenzivni strah. Primljena je u psihijatrijsku bolnicu nakon pokušaja samoubojstva sredstvima za spavanje. Nakon pregleda psihijatra, tijekom psihoterapijskog liječenja bila je više raspoložena govoriti o svojoj sudbini.
Terapijski pristup sastoji se od sljedećih čimbenika:
1. postupna prorada traume (važno je stvoriti pozitivnu transfernu situaciju i znati čekati),
2. integracija traumatskih osjećaja,
3. normalizacija i rekonstrukcija ličnosti (važno je podijeliti iskustva kako bi se složila i razbistrila slika traume),
4. razmjena osjećaja,
5. budućnost (podrška, usmjeravanje).

Zdravstvene i psihološke posljedice spolnog nasilja nad ženama
Kao rezultat tjelesnog i psihičkog zlostavljanja, kod žena dolazi do ozbiljnih poteškoća, kao što su porast broja tjelesnih bolesti, ali i psihičkih poteškoća koje vrlo često ni same žene ne prepoznaju ili njihovu važnost podcjenjuju. Mnoge zlostavljane žene prije ili kasnije trebaju liječničku pomoć zbog specifičnih ozlččjeda ili zbog toga što psihičke posljedice nasilja nije moguće samostalno prebroditi.
Istraživanja pokazuju da žene-žrtve nasilja ostaju dva puta dulje na bolovanju te da obolijevaju tri puta češće od žena koje nisu imale takvo iskustvo, a emocionalne posljedice mogu biti razornije nego tjelesne.

Seksualno uznemiravanje
Žena može biti seksualno uznemiravana u nizu situacija, a seksualno uznemiravanje uvijek ugrožava njezino dostojanstvo. Obuhvaća sljedeće neželjene oblike ponašanja:
1. fizičke - nepoželjni fizički kontakti, kao što su nepotrebna dodirivanja, glađenja, štipanja, pripijanja uz tijelo;
2. verbalne - predlaganje ili inzistiranje na seksualnom odnosu, moguće su i prijetnje, telefonski pozivi i sl.;
3.neverbalno ponašanje - posmjehivanje, zviždanje, ostavljanje na dostupnom mjestu pornografskih i seksualno sugestivnih slika.
  
    

SILOVANJE
  

Broj prijavljenih silovanja bio bi puno veći kad ne bi bilo brojnih predrasuda prema silovanim ženama.
Silovanje spada u red zločina koji su najmanje prijavljivani, a istodobno su vrlo česti. Žene se još uvijek u svim zemljama svijeta bore da im se vjeruje, da se njih ne okrivljuje za silovanje. Još uvijek se na silovane žene gleda kroz prizmu brojnih predrasuda, kao da su na neki način to same tražile. Sve to utječe na broj prijava silovanja. Nasilje nad osobnim granicama silovane žene toliko je jako da se osjećaj bespomoćnosti i srama javlja kao prepreka koja onemogućava ženu da traži pomoć. A upravo strah i sram od silovanja pomažu u održavanju mitova vezanih uz silovanje.
    
   

PSIHIČKE POSLJEDICE ZLOSTAVLJANJA
  

Znakovi su sljedeći: napetost, nemir, osjećaj slabosti, osjećaj straha (za sebe, svoj život, život dragih osoba), osjećaj srama i krivnje, gubitak samopouzdanja, neurotske reakcije (depresivnost, anksioznost, napadaji panike), poremećaji spavanja (nesanica, noćne more), zlouporaba alkohola i droga, problemi s koncentracijom, agresivno ponašanje prema sebi i drugima, pokušaj suicida, seksualne poteškoće. Ako se radi o trudnici, češći je prerani porod ili rađanje djeteta s niskom porođajnom težinom.
Žena koja dođe u dodir sa stručnjakom neposredno nakon zlostavljanja, često uz tjelesne povrede očituje i znakove psihološke krize i nakon niza godina zlostavljanja, a krizu može pokrenuti neka nasilna epizoda koja nije izrazito ugrožavajuća. Žena se godinama može nositi s nasiljem u braku, ali konačno dolazi do točke u kojoj više nema dovoljno unutarnje snage da ga trpi.
U terapijskom postupku od najveće je važnosti podrška terapeuta. To znači da on mora dobro opažati i slušati te se jasno izražavati, a aktivno slušanje uključuje postavljanje pitanja te verbalno i neverbalno davanje podrške.
      
      

ULOGA POLICIJE
  

Prijava silovanja: često je "pravilo šava", što znači da je žena spremna podnijeti kaznenu prijavu tek nakon nekoliko kirurških intervencija kojima se morala podvrgnuti zbog nanesenih ozljeda.
Nažalost, još smo uvijek suočeni s nedostatkom informacija o tome kako bi policija trebala obnašati tako važnu funkciju koja se sastoji od identifikacije počinitelja kaznenih djela, prijavljivanja kaznenih djela, provođenja predistražnih i pojedinih istražnih radnji do uhićenja.
Zbog zaštite zlostavljene žene, trebalo bi učiniti mnoge izmjene u načinu postupanja i razmišljanja upornom i svestranom edukacijom u vrtićima, školama, a posebno među stručnjacima, kao što su socijalni radnici, pravnici, liječnici i zdravstveno osoblje, psiholozi, kriminolozi , defektolozi.
Sudska praksa u pogledu visine i vrste osuda za ta kaznena djela trebala bi odražavati ozbiljnost koju nasilje nad ženama ima u suvremenom društvu: pooštravanjem kazni, ustanovljavanjem posebnih sudskih odjela i odjela državnih odvjetništava koji će se baviti isključivo takvim predmetima.
   
      

TERAPIJA
  

Istraživanja pokazuju da žene očekuju da liječnik potakne pitanje nasilja, da im posveti neko vrijeme i sasluša ih, da im da savjet te da ih uputi gdje bi mogle dobiti odgovarajuću pomoć. Zatim je neophodna individualna i grupna psihoterapija, u kojoj će žena i javno, bez ikakva stida i srama, govoriti o tome što joj se dogodilo.
  
      
Mr. sc. George Salebi, dr. med.