BJESNOĆA
 
I životinje se cijepe
 
Bjesnoća je gotovo uvijek fatalna ali preventabilna virusna zarazna bolest a u 99 posto slučajeva humane bjesnoće izvor su zaraženi psi pa je njihovo cijepljenje najdjelotvornije u suzbijanju bolesti
 
 
Prema načinu prijenosa razlikuju se tri tipa bjesnoće:

• urbana bjesnoća, koju prenose psi,
• silvatična ili šumska bjesnoća, koju prenose lisice, vukovi, medvjedi i druge šumske životinje te glodavci (kod nas su najčešći prijenosnici crvene lisice),
• bjesnoća šišmiša.

U gotovo 99 posto slučajeva humane bjesnoće izvor bolesti su zaraženi psi, pa je cijepljenje pasa i najdjelotvornija mjera suzbijanja bjesnoće.
 
 
Smrtonosni ugriz, ogrebotina, a rjeđe slina
 
Bjesnoća se sa životinje na čovjeka prenosi ugrizom, ogrebotinom ili, rjeđe, kontaktom sa slinom i drugim životinjskim sekretima. Razdoblje inkubacije bolesti obično je 1-3 mjeseca, a može varirati od manje od jednog tjedna do više od jedne godine. Početni su simptomi bjesnoće groznica i, često, bol ili neobjašnjivi trnci, bockanje i peckanje na mjestu rane. Kako se virus širi preko središnjeg živčanog sustava, progresivno se razvija fatalna upala mozga i leđne moždine.

Simptomi razvijene bolesti manifestiraju se kao pojačana razdražljivost, aerofobija, hidrofobija, često uz spazam mišića za gutanje. U sljedećoj fazi bolesti javlja se delirij, s povremenim konvulzijama. Kod trećine bolesnika izostaje takav klinički oblik, a bolest se manifestira paralizom udova i mišića za disanje, uz očuvanu svijest.

Nakon pojave kliničkih simptoma bolesti, bolest gotovo uvijek završava smrtnim ishodom. Od bjesnoće u svijetu godišnje premine nekoliko desetaka tisuća ljudi, većinom u Aziji i Africi. Za dijagnozu bolesti izuzetno su važni anamneza i podaci o kontaktu s bijesnom ili sumnjivom životinjom.

Djelotvornog liječenja bjesnoće nema (postoje samo eksperimentalne metode inducirane kome), a temelj postekspozicijske profilakse je cjepivo. Postekspozicijska profilaksa provodi se sukladno preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, primjenom specifičnih humanih protutijela i/ili cjepivom, takozvanom Zagrebačkom (2-1-1) ili Essenskom shemom (5 doza: nulti, 3., 7., 14. i 28. dan).
 
 
Veterinarski nadzor
 
Međutim, ne cijepe se sve osobe koje je ugrizla životinja. Ako je osobu ugrizla poznata životinja, poznatog vlasnika, životinja se stavlja pod veterinarski nadzor sljedećih 10 dana. U tom vremenu obavlja se trokratni pregled životinje, i to prvi, peti i deseti dan nakon ugriza, a pacijent se u pravilu ne cijepi.

Ako je osobu ugrizla nepoznata ili nedostupna životinja, ili ako se u promatrane životinje posumnja na bjesnoću i dokaže bjesnoća, osoba prima antirabični tretman.
Važno je zapamtiti: ne trebaju se cijepiti sve ugrožene osobe i ne trebaju se cijepiti prije dokaza o zaraženosti životinje, a liječnik specijalist u antirabičnoj stanici bit će u stalnom kontaktu s pacijentom te osigurati potpunu i djelotvornu zaštitu ugrižene osobe.
 
 
Cijepljenje nakon ugriza svake godine primi više od 15 milijuna ljudi u svijetu
 
Svake godine više od 15 milijuna ljudi u svijetu primi postekspozicijsko cijepljenje nakon ugriza životinje, s ciljem sprečavanja razvoja bolesti. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, tim postupkom prevenira se na stotine tisuća smrtnih slučajeva.
 
 
Davor Čorak, dr. med.
Spec. epidemiologije