CIJEPLJENJE
 
DRAGULJ PREVENCIJE ZARAZNIH BOLESTI
 
Odrasli odlučuju o sebi samima pa je njihovo „pravo“ da sebe dovode u stanje rizika, ne cijepeći se. No, kad time dovode u pitanje sigurnost zajednice već su „prekoračili prag vlastitog rizika“, a kad misle da mogu sami odlučivati o sudbini (svoje) djece teško griješe.
 
 
Odavno je poznato da je „bolje spriječiti nego liječiti“, inače to ne bi bila jedna od narodnih mudrosti. Bolesti koje su u povijesti izazivale velike pošasti i stoga velik strah bile su i, nažalost, ostale zarazne bolesti. Svi znaju da se zarazne bolesti pojavljuju i potom šire, kad ih zovemo epidemijom, a neke do razmjera cijeloga svijeta, i tada su to pandemije.
 
 
Smrtnost djece cijepljenjem drastično smanjena
 
Prevencija, sprječavanje nastanka i širenja nekih zaraznih bolesti pojavljuje se tek u XIX. stoljeću. Cijepljenje, vakciniranje, imuniziranje - sve su to riječi koje označuju namjeru sprječavanja nastanka ili zaštite od određenih zaraznih bolesti za pojedinu osobu i širu zajednicu. Postupak cijepljenja jedna je od najučinkovitijih preventivnih mjera, koja je dovela do suzbijanja, ili čak do iskorjenjenja pojedinih teških ili smrtonosnih bolesti.

Cijepljenjem se izaziva odgovor na bolest, koja se neće pojaviti u svom punom opsegu, već u sasvim blagom obliku. Radi se o poticanju organizma na proizvodnju protutijela koja će se suprotstaviti živim uzročnicima neke bolesti i spriječiti njihovo širenje i/ili zloćudno djelovanje.

Diljem svijeta velika većina cijepljenja obavlja se u najranijoj dječjoj dobi pa do kraja odrastanja. Smrtnost djece na taj je način drastično smanjena. U takozvanom razvijenom – bogatijem svijetu ostaju nesreće, a u najsiromašnijem ostala je glad, tako da djeci nije nigdje zajamčeno odrastanje.

Kad se govori o odraslima, oni se, naprimjer, cijepe pri nesrećama koje bi mogle biti povezane s tetanusom ili bjesnoćom, ali i od bolesti koje su očekivane u nekim drugim, udaljenim (tropskim) krajevima. Za stariju, „treću“ dob vrlo je vrijedno cijepljenje protiv gripe ili influence jer svake godine od same bolesti ili od njenih komplikacija umire do dva posto oboljelih. U SAD-u je to, naprimjer, oko 20 000 ljudi godišnje. Povijesno, pred 99, odnosno 100 godina (u drugoj polovici I. svjetskog rata) od „španjolske“ gripe umrlo je preko 20 000 000 ljudi.

Djeca nisu i ne mogu biti odgovorna za vlastitu zaštitu zdravlja, pa tako ni za cijepljenje. Pojavljuje se uloga roditelja ili, iznimno, drugih skrbnika. Živimo u čudnim vremenima poplave „poluznanja“. Mnogi misle da mogu odlučivati o stvarima i pojavama koje, zbog nedostatnih znanja, manje-više ne razumiju. Odrasli odlučuju o sebi samima pa je njihovo „pravo“ da sebe dovode u stanje rizika ne cijepeći se. No, kad time dovode u pitanje sigurnost zajednice, već su „prekoračili prag vlastitog rizika“, a kad misle da mogu sami odlučivati o sudbini (svoje) djece, teško griješe. Tada je riječ o suprotstavljanju znanstvenim spoznajama, a ne nekim drugim običajnim, svjetonazorskim ili sličnim (neprovjerenim) mišljenjima.


Budući da se radi o „obrambenom ratu“, kad mikrobiološki uzročnici „napadaju“ nas – „makroorganizme“, cijepljenje je obrana „utvrdom“, a ne „topovima“, kao što smo prisiljeni kad koristimo antibiotike, ali kad je bolest već nastala.
I ova tema treba podsjetiti sve „kočničare“ uvođenja zdravstvenog odgojno-obrazovnog predmeta u osnovno i srednjoškolsko obrazovanje da naši mladi imaju pravo, što ranije, doznati „što je to spriječiti, a što je to liječiti“, te „kako i zašto odgovornost prema sebi samom prerasta u odgovornost prema bližnjima, a i ne samo njima“!

 
 
Cijepljenje još uvijek najuspješnije u zaštiti najmlađih, ali i najvećeg broja ljudi
 
Zaštita zdravlja je vrlo složen sustav, osnova mu je dakako znanost. Kad Svjetska zdravstvena organizacija jamči, jer ima dužnost i odgovornost upozoriti na možebitnu rizičnost pojedinih postupaka, oni koji (u sve i svašta) sumnjaju teško da su u pravu. Općenito, malo je postupaka ili zahvata u medicini koji su apsolutno bez ikakvog rizika. Zahvaljujući toj istoj medicini danas se rađaju i preživljavaju i vrlo osjetljiva djeca u kojih su razni rizici znatno veći od istih u „prosječne“ djece. Stoga je pronalazak i uvođenje pojedinih cijepljenja još uvijek najuspješniji korak u zaštiti najranije dobi ali istovremeno i najvećeg broja ljudi.
 
 
Vladimir Smešny dr. med.