DIFTERIJA
 
ZAUSTAVLJENA BOLEST
 
Difterija je po život opasna zarazna bolest koju uzrokuje bakterija Corynebacterium diphteriae. Neki sojevi te bakterije izlučuju jak toksin.
 
 
Bolest je karakterizirana lokalnim upalnim promjenama na tonzilama, ždrijelu, grkljanu i nosu te oštećenjem toksinom udaljenih organa - srca, perifernih živaca i bubrega. Poznati su i kožni oblici te bolesti. Izvor zaraze je bolestan čovjek ili zdrav kliconoša.

Bolest se prenosi kapljičnim putem (kašljanje, kihanje, govor), neposrednim dodirom sa sekretima usta i ždrijela, a zaraza je moguća i preko zagađenih predmeta iz okoline.

Vrijeme od ulaska bakterije do znakova bolesti (inkubacija) je 2 do 4 dana. Prvo se javlja grlobolja, povišena temperatura, glavobolja, gubitak apetita, povraćanje, a zatim otečenost cijeloga vrata, promuklost, ubrzan rad srca i opća slabost.

 
 
Bakterijski otrov
 
Toksin bakterija uništava normalno tkivo tonzila uzrokujući oteklinu i stvaranje karakterističnih, nekoliko milimetara debelih sivkasto-žutih naslaga koje su čvrsto vezane uz podlogu, tzv. pseudomembrana (naslage tvari od mrtvih leukocita, bakterija i drugih sastojaka) kao posljedice odumiranja tkiva. Ako se one pokušaju silom ukloniti, sluznica ispod njih prokrvari.

Naslage se mogu proširiti na okolno ždrijelo, grkljan, dušnik i bronhe te, uz otečenost tkiva, mogu otežati disanje ili uzrokovati gušenje, što je jedna od najopasnijih komplikacija bolesti. Limfni čvorovi vrata jako su uvećani, a iz usta se širi specifičan neugodan zadah.

Toksin bakterije putuje krvotokom i može oštetiti razna tkiva. Oštećenje srčanog mišića (miokarditis) može biti blago i vidljivo samo po manjim promjenama u EKG-u, ili vrlo teško, s popuštanjem srca i iznenadnom smrti. Toksin obično pogađa određene živce, poput onih koji inerviraju ždrijelo, što dovodi do otežanog gutanja. Ako dođe do upale živaca ruku i nogu, nastane motorička slabost (otežani pokreti).

Bolest se može očitovati i samo gustim sluzavo-gnojnim iscjetkom iz nosa, a drugi sistemski i karakteristični simptomi su minimalni. Takvi su ljudi glavni prenosioci zaraze.

Kožni oblici bolesti, u obliku osipa ili kronične rane koja ne cijeli, obično se javljaju u zemljama s lošim socioekonomskim uvjetima. U razvijenim zemljama najčešće obolijevaju beskućnici ili ljudi koji žive u lošim uvjetima.

Liječenje se provodi injekcijom specifičnog difteričnog antitoksina u venu ili mišić, što neutralizira toksin koji se još nije vezao za stanice i sprječava daljnja oštećenja ciljnih tkiva i organa. Svi teže oboljeli smještaju se u bolnicu, na jedinicu intenzivnog liječenja, gdje se nadziru srčane i dišne komplikacije. Za iskorjenjivanje uzročnika i sprječavanje njegovog širenja potrebni su antibiotici, no oni ne predstavljaju zamjenu za antitoksin. Provode se i dodatne specifične mjere liječenja. Oporavak od bolesti spor je i dugotrajan. Nakon preboljenja treba izbjegavati prebrz povratak aktivnostima.
 
 
Duga tradicija cijepljenja
 
Od difterije obično obolijevaju mlađe osobe, do 15 godina. Smrtnost iznosi više od 10%. Najbolja je i najefikasnija prevencija bolesti cijepljenje. U Republici Hrvatskoj cijepljenje je uvedeno u obvezatni program 1948. godine. Prema kalendaru obvezatnog cijepljenja protiv difterije, djeca se cijepe tri puta u prvoj godini života.

Revakcinacija se, prema novom kalendaru za 2016. godinu, obavlja po navršenih godinu i pet godina života. Do pred godinu dana drugo docjepljivanje se obavljalo s tri godine pa će se ta djeca docijepiti u 1. i 8. razredu osnovne škole i zadnjem razredu srednje škole. Od 2018. godine, kad u 1. razred dođu djeca docijepljena s 5 godina, ukinut će se docjepljivanje u 1. razredu, a docjepljivanje od 8. razreda pomaknut će se u mlađu dob. Toliki broj docjepljivanja neophodan je da bi se postigao adekvatan imunitet.

Ovisno o dobi, dijete se prvo cijepi kombiniranim petkomponentnim cjepivom „5 u 1“, protiv difterije, tetanusa, pertusisa, Haemophilusa influenze i poliomijelitisa, ili šestkomponentnim „6 u 1“, koje sadrži još i komponentu protiv hepatitisa B. Docjepljuje se trokomponentnim cjepivom protiv difterije, tetanusa, pertusisa, a u školskoj dobi s dvokomponentnim cjepivom protiv difterije i tetanusa (Di-Te).

S vremenom imunitet protiv difterije opada pa se, u slučaju putovanja u zemlje u kojima postoji mogućnost obolijevanja od difterije, potrebno docijepit, ako je prošlo više od 10 godina od posljednjeg cijepljenja.

Godinama unatrag difterija je bila jedan od vodećih uzroka smrti u djece. Danas je bolest rijetka u razvijenim zemljama, prvenstveno zbog masovne procijepljenosti. Posljednji slučaj difterije u Hrvatskoj zabilježen je 1974. godine. Neke zemlje, koje su prestale provoditi politiku obvezatnog cijepljenja, kao što su zemlje bivšeg SSSR-a, povremeno se susreću s epidemijama te bolesti, a najveća je bila 1993.-1994. s nekoliko desetaka tisuća oboljelih i preko tisuću umrlih. Infekcija ne osigurava imunost, stoga se i bolesnici nakon oporavka moraju cijepiti.
 
 
Mario Sušanj, dr.med.