HEPATITIS B
 
Žutica najčešći znak upale jetre
 
Uvođenjem obvezatne vakcinacije, u Hrvatskoj je proteklih desetljeća broj novoprijavljenih slučajeva hepatitisa B u stalnom opadanju, što je zamjetljivo i u drugim zemljama s obvezatnim docjepljivanjem, ali, neovisno o broju novoinficiranih, potrebno je voditi računa o izbjegavanju svih rizika moguće zaraze po principu samozaštite
 
 
Upala jetre (grč. hepar – jetra; upala jetre - hepatitis) može biti uzrokovana virusima, bakterijama, parazitima, nekim kemijskim supstancijama, lijekovima ili autoimuno.

Kada se klinička slika pacijenta prezentira akutnim (naglim) nastupom ikterusa (žutila kože i bjeloočnica), moguće povišene tjelesne temperature i inapetencijom (manjkom apetita), nadležni liječnik treba posumnjati na virusni hepatitis te poslati uzorak krvi na laboratorijsku analizu.

Ako rezultati pokažu povišene vrijednosti jetrenih proba (transaminaza), nužno je razjasniti etiologiju (uzrok).
 
 
Poznato devet vrsta hepatitisa
 
Do sada su poznati sljedeći virusi hepatitisa: A, B, C, D, E, G, TTV, SEN-V i NV-F. Egzaktna se dijagnoza virusnih hepatitisa može postaviti dokazivanjem specifičnih biljega (markera). Radi se o sustavu antigen-protutijelo (Ag – Pt), kao i o genetskom materijalu virusa.

Protutijela predstavljaju proteine krvi koji nastaju kao odgovor na strane proteine, a u dijagnostičke svrhe dokazuju se IgM i IgG razred. Genetski materijal virusa hepatitisa može biti RNK (ribonukleinska kiselina) ili DNK (deoksiribonukleinska kiselina).

Serološki markeri koji se koriste u detekciji HBV-infekcije su HBs Ag, Hbe Ag, anti-HBs, anti-Hbe, IgM i IgG anti-HBc, uz molekularnu detekciju HBV DNK. Detekcija pozitivnog anti-HBs i anti-HBc u osobe koja je HBs Ag-negativna, označava preboljelu HBV-infekciju prirodnim putem. Osoba koja je HBs Ag i anti-HBc negativna, a ima pozitivna anti-HBs protutijela, ima imunost stečenu cijepljenjem.
 
 
Virus se prenosi krvlju i spolnim kontaktom
 
Hepatitis B je zarazna bolest jetre koju uzrokuje virus. Uzročnik je virus hepatitisa B (HBV), DNK virus koji se prenosi putem krvi i spolnim kontaktom. Prema tome, rizične su skupine za aktiviranje virusa intravenski korisnici droga, seksualni radnici, promiskuitetni pojedinci koji prakticiraju nezaštićene spolne odnose, kao i zdravstveni radnici zbog svoje profesionalne izloženosti.

Nakon perioda duže inkubacije, od oko 100 dana, nastupaju ranije navedeni simptomi, a u 10 posto pacijenata bolest prelazi u kronični oblik, cirozu jetre. Nosioci HBs Ag su u mnogostruko većem riziku od hepatocelularnog karcinoma u usporedbi sa zdravom populacijom. Nažalost, klinički tijek kroničnih virusnih hepatitisa podmukao je i dugo vremena bez ikakvih simptoma, tako da se većina bolesnika otkrije slučajno ili tek u uznapredovaloj fazi bolesti.

Uvođenjem obvezatne vakcinacije, u Hrvatskoj je posljednjih desetljeća broj novoprijavljenih slučajeva hepatitisa B u stalnom opadanju, što je zamjetljivo i u drugim zemljama s obvezatnim docjepljivanjem. Prema podacima statističkog ljetopisa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, broj je novoprijavljenih sa 217 iz 2004. pao na 127 u 2007. te na 37 u 2014. godini. Međutim, neovisno o broju novoinficiranih, potrebno je voditi računa o izbjegavanju svih rizika moguće zaraze po principu samozaštite!
 
 
Druga generacija cjepiva
 
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Bunyak sa suradnicima testirao je prvo cjepivo protiv hepatitisa B, dobiveno inaktiviranjem HBs Ag izoliranog iz krvi pacijenta. Prva generacija cjepiva postala je dostupna 1982. godine, a 1992. Svjetska zdravstvena organizacija preporučila je njegovo uvođenje u sve nacionalne kalendare cijepljenja. Danas se u svijetu primjenjuje moderno, neinfektivno cjepivo druge generacije, koje sadrži HBs Ag proizveden putem gljive Sacharomyces cerevisiae, metodom rekombinantne DNK tehnologije.

Među prvima su cijepljeni zdravstveni radnici 1994. godine. U početku se docjepljivanje provodilo za 3, 5, 8 godina, pa 15 godina, ovisno o određenoj serološkoj zaštiti. Primovakcinacija se provodi po shemi 0–1–6 mjeseci te se preporučuje serološka kontrola titra („količine“) HBs protutijela, 1-2 mjeseca po posljednjoj dozi.

Znanstvenim istraživanjima utvrđeno je da je više od preko 90 posto cijepljenih osoba koje razviju anti-HBs titar 10 IU/L ili više zaštićeno od bolesti. Stoga se više ne preporučuje docjepljivanje (tzv. „booster“ doza) onih koji su razvili zaštitni imunološki odgovor, čak niti u slučaju ekspozicije HBs Ag pozitivnom izvornom pacijentu. Velike prospektivne studije pokazale su da je cjepivo sigurno i dobro se podnosi.
 
 
Za posebno rizične skupine cijepljenje obvezatno
 
Prema Pravilniku o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se podvrgavaju toj obvezi (NN 164/2004), cijepljenje protiv hepatitisa B obvezatno je za sve bolesnike na hemodijalizi, spolne partnere HBsAg pozitivnih osoba, intravenske narkomane, bolesnike koji boluju od hemofilije i leukemije, osoblje zavoda za duševno zaostale osobe, zdravstvene djelatnike, kao i ostale djelatnike koji mogu doći u kontakt sa zaraženim materijalom (krv, sekreti, ekskreti), zaposlene u zdravstvenim ustanovama.
 
 
Već desetljeće cjepivo dobiva svako novorođenče
 
Tijekom 1999. i 2000. godine cijepljenje je uvedeno u kalendar obvezatnih cijepljenja Republike Hrvatske u 6. razredu osnovne škole. Od 2007. godine obvezatno je i cijepljenje sve novorođenčadi, po shemi 0-2-6. Djeca HBs Ag pozitivnih majki u rodilištu uz cjepivo dobiju i imunoglobulin protiv HBV-a.

Kada ta djeca dođu do 6. razreda osnovne škole, ukinut će se sustavno cijepljenje djece u šestom razredu. Pođe li neko dijete ranije u školu, već će 2018. doći u šesti razred te je tada potrebno pažljivo provjeriti cjepne statuse svih polaznika šestog razreda i one koji su cijepljeni u dojenačkoj dobi ne treba cijepiti u školskoj dobi.
 
 
Tanja Staraj Bajčić, dr.med.
Spec. epidemiologije