IMUNIZACIJA, DA ILI NE?
 
Odbijanje cijepljenja djece demokratsko je pravo, ali lako može postati demokratski zdravstveni propust
 
Ni roditelji, a mogu mirne savjesti kazati ni neki liječnici, ne razmišljaju o tome da će necijepljeno dijete jednoga dana postati odrasla osoba i da će, možda, imati druge stavove o potrebi obvezatnih cijepljenja a mogući problemi, na koje će tijekom života naići zbog toga što nisu cijepljeni u djetinjstvu, bit će vjerojatnim razlogom da optužuju svoje roditelje zbog njihovog (demokratskog) propusta
 
 
Sa zadovoljstvom sam pročitao članak kolegice Jelene Burazin, specijalistice školske medicine, objavljen u Liječničkim novinama broj 130, posebno onaj dio koji se odnosi na poštivanje demokratskih prava građana (roditelja djece). Baš te roditelje, borce za poštivanje njihovih demokratskih prava, htio bih kroz ove, slučajno odabrane primjere podsjetiti na neke moguće zdravstvene probleme na koje bi tijekom života mogla naići njihova (necijepljena) djeca.



Već sam mnoga desetljeća specijalist epidemiologije, sada u mirovini. Čitam i često slušam o negativnim stavovima prema zakonskom obvezatnom cijepljenju djece u Republici Hrvatskoj. Nesporno je da sam pobornik obvezatnog cijepljenja jer postignuti rezultati u borbi protiv zaraznih bolesti diljem svijeta govore dovoljno i ne treba drugih argumenata.

Ne može se izbjeći činjenica da svako cijepljenje, kao i svaki medicinski zahvat na tijelu čovjeka, može imati i neke posljedice. No, posljedice cijepljenja (ne baš tako česte) zanemarive su u odnosu na postignute rezultate u borbi protiv određenih zaraznih bolesti. Medicinske činjenice koje ću u mojim primjerima ovdje iznijeti poznate su doktorima medicine još iz dodiplomskog studija, a poznate su i onim doktorima medicine koji su pobornici neprovođenja (pod zakonskim prisilama) obvezatnih cijepljenja djece, pa neka mi ne zamjere što ću ih ponoviti.
 
 
Sa suvenirima katkad dolazi i bolest necijepljenog djeteta
 
Mogu pretpostaviti da će ti (učeni, pismeni ili polupismeni) roditelji postići u životu zavidan materijalni standard, poželjeti putovati svijetom i pokazati svojoj (necijepljenoj) djeci ne samo ljepote koje će tamo vidjeti, nego usput tim putovanjem istaknuti i svoj obiteljski standard koji ih izdvaja od one uobičajene (siromašnije) sredine.

Posebno je interesantno posjetiti egzotične zemlje i njihove gradske tržnice suvenira, prepune domicilnog stanovništva (i djece), te donijeti neke uspomene s puta, koje će ponosno pokazivati prijateljima koji nemaju mogućnost poći na takva putovanja.

Desetak dana po povratku veselje će poremetiti nagla bolest (necijepljenog) djeteta. Liječnička je dijagnoza jednostavna – morbili! Uzbuna: kako i zašto morbili kada moje dijete štiti kolektivni imunitet, postignut obvezatnim cijepljenjem djece u Hrvatskoj? No, Hrvatska, u kojoj je obolijevanje od morbila posljednjih desetljeća prava rijetkost i odnosi se samo na unesene slučajeve, jedno je, a egzotične zemlje s nezadovoljavajućom stopom procijepljenosti djece nešto su drugo. No, želim istaknuti da problem ne nastaje samo kad se putuje u egzotične zemlje jer su i u mnogim državama Europske unije vrlo česte epidemije morbila, s tisućama oboljelih, jer i tamo državljani iskorištavaju svoje demokratsko pravo i ne cijepe djecu.

Možda će taj necijepljeni dječak postati npr. vrstan ekonomist, zaposliti se u dobroj tvrtki s međunarodnom reputacijom, postati rukovoditelj i poći u svijet sklapati vrijedne poslove. Stići će tako u neke nerazvijene zemlje, jer je poznato da se tamo sklapaju vrlo unosni poslovi. Surađivat će tamo s mnogim ljudima i svakako se željeti upoznati s uvjetima življenja u njihovom gradu te usput na tržnici kupiti neki suvenir. Niti tjedan dana po povratku počet će neka čudna bolest.

 
 
Obnovljena opasnost od difterije
 
ak se ni liječnici ne mogu u prvi čas složiti s dijagnozom, ali uskoro postaje jasno – difterija! Kako difterija, zašto difterija, pa naše (bivše) dijete štitio je kolektivni imunitet stanovništva Hrvatske. Da, ali ne za boravka u egzotičnim zemljama. Prisjetimo se, usput, da su mnogi gospodarstvenici Zapadne Europe pohrlili u države nastale raspadom Sovjetskog Saveza, u kojima je (po njihovim službenim statistikama) stupanj procijepljenosti djece bio na niskoj razini.

Nekoliko je gospodarstvenika po povratku oboljelo od difterije, a među njima su zabilježeni i smrtni slučajevi. U djetinjstvu nisu bili cijepljeni jer u njihovoj matičnoj državi cijepljenje djece nije obvezatno, nego je na (demokratsku) volju roditelja. A difterija je u njihovoj državi uspješno iskorijenjena.

Nije isključeno da bi se moglo dogoditi i ovo: u djetinjstvu necijepljena, a sada odrasla mlada žena, radit će nešto u vrtu svoje obiteljske kuće, toliko za ugodnu zabavu. Pritom će se, radeći u zemlji, nešto malo ozlijediti ili možda samo jače ubosti, što čak neće zahtijevati liječničku pomoć. Ozljeda će biti već zaboravljena kada će se, nakon desetak dana ili kasnije, pojaviti simptomi neke čudne bolesti koju obitelj ne može ni sa čime povezati. U bolnici, kamo je oboljela smještena, utvrdili su – tetanus! Teška i pogibeljna bolest s visokom stopom smrtnog ishoda. Liječnici pitaju da li je ta osoba bila cijepljena u djetinjstvu. Odgovor je jasan – ne, iskoristili smo naše demokratsko pravo i nismo je cijepili. Panika, suze, moljakanje, platit će liječenje u inozemstvu (tamo valjda bolje znaju liječiti nego ovdje). Nažalost, smrt je presudila.

Roditelji tuku glavom o zid, a suprug umrle optužuje ih jer pokojnicu nisu u djetinjstvu cijepili protiv tetanusa. Roditelji se opravdavaju da su imali svoje demokratsko pravo odbiti obvezatno cijepljenje te da ju je zapravo štitio kolektivni imunitet, postignut vrlo visokim obuhvatom ostale djece u sustavu obvezatnog cijepljenja u Hrvatskoj. Uzalud! Stručnjacima ne treba objašnjavati da je imunitet protiv tetanusa strogo individualan i ne podliježe pravilima postignutog kolektivnog imuniteta, ali roditeljima to treba objasniti.

Moglo bi se prikazati još slučajeva sličnih opisanima, pritom ne prozivajući institucije pravobraniteljstva ni sudove koji štite zakone, među ostalim i Zakon Republike Hrvatske o obvezatnoj imunizaciji. Želio bih da ovih nekoliko redaka pročitaju roditelji koji se uporno pozivaju na svoja demokratska prava i odbijaju cijepiti svoje dijete. No, želio bih da ovo pročitaju i oni liječnici koji potiču roditelje na njihovo (demokratsko) pravo da ne cijepe dijete. Ni roditelji, a mogu mirne savjesti kazati ni neki liječnici, ne razmišljaju o tome da će to necijepljeno dijete jednoga dana postati odrasla osoba i da će, možda, imati druge stavove o potrebi obvezatnih cijepljenja. Mogući problemi, na koje će tijekom života naići zbog toga što nisu cijepljeni u djetinjstvu, bit će vjerojatnim razlogom da optužuju svoje roditelje zbog njihovog (demokratskog) propusta.
 
 
U SAD-u bez cijepljenja protiv ospica nema upisa na koledž
 

Neka obitelj će željeti promijeniti ovu našu nedemokratsku domovinu s prisilama s nekom drugom, u kojoj su demokratski principi na visokoj razini, naprimjer, sa Sjedinjenim Američkim Državama koje su oličenje demokracije. Zamislimo da se obitelj nastani i zaposli u New Yorku i svoje predškolsko dijete želi upisati u neki dječji vrtić, kako bi dijete već od malih nogu počelo svladavati jezik svoje nove domovine. Zašto ne, kaže uprava vrtića, izvolite, ali dajte nam potvrdu da je vaše dijete cijepljeno protiv morbila ili ih je preboljelo.

Odakle najednom, u zemlji s razvijenim demokratskim standardima, takav zahtjev? Zašto opet neka prisila? Pa naše je roditeljsko (demokratsko) pravo ne cijepiti dijete. To smo pravo postigli u našoj (bivšoj) nedemokratskoj domovini, gdje vladaju prisile, a sada, u ovoj demokratskoj državi, to nam pravo uskraćujete. Uprava dječjeg vrtića ostala je neumoljiva i dijete je moralo ostati kod kuće ili ga se moralo cijepiti. Osim toga, neka se zna i to da se u (demokratskom) SAD-u student bez potvrde o cijepljenju protiv morbila ne može upisati na koledž.

(Pretisak iz Liječničkih novina br. 132, 15.9.2014., str.66.)

 
 
Prim.doc.dr.sc. Vjekoslav Bakašun, dr.med.