POLIOMIJELITIS
 
Slobodni od dječje paralize već 28 godina
 
Nakon globalne kampanje SZO bolest je zaustavljena praktički u cijelom svijetu, s iznimkom Afganistana, Pakistana i Nigerije, no, proteklih 12 mjeseci došlo je do širenja bolesti u još sedam zemalja koje su do tada proglašene polio-free: Cameroon, Ekvatorijalna Gvineja, Etiopija, Irak, Izrael, Somalija i Sirija
 
 
Poliomijelitis ili dječja paraliza akutna je zarazna bolest uzrokovana virusom (poliovirus) iz porodice Picornaviridae. Zaraza nastaje ulaskom virusa u organizam preko gastrointestinalnog trakta. U više od 90 posto zaraženih nema simptoma ili imaju blag simptom bolesti u obliku kratkotrajne temperature. Kod 1 posto oboljelih javlja se serozni meningitis, a u manje od 1 posto dolazi do paralize donjih ekstremiteta.

Inkubacija bolesti najčešće je od 7 do 14 dana (može varirati od 3 do 35 dana). Manifestni oblik bolesti može se podijeliti u tri faze:

1. Prva faza obuhvaća opće simptome bolesti: najčešće je to kratkotrajna temperatura, uz infekciju gornjeg respiratnornog sustava i grlobolju, glavobolju, bolove u mišićima i opću slabost. Također mogu biti prisutne i smetnje u probavnom sustavu a to su mučnina, povraćanje, zatvor ili proljev.

2. U drugoj fazi bolesti opći simptomi jače su izraženi, često uz zahvaćenost moždanih ovojnica (kočenje vrata, leđa i donjih udova). Nakon te faze, u većine slučajeva nastupa ozdravljenje.

3. Treća faza bolesti odnosi se na mlohavu kljenut (paralizu) donjih udova, koja se javlja u manjeg broja oboljelih i to nazivamo paralitičkim oblikom poliomijelitisa.
 
 
Trajne posljedice bolesti
 
Postoje tri oblika paralitičkog poliomijelitisa, a to su: spinalni oblik, koji karakterizira akutna mlohava kljenut donjih ekstremiteta, često gore, na jednoj strani tijela, gubitak refleksa, teški bolovi u mišićima ili grčevi; bulbarni oblik uz kljenut respiratornih mišića koja može dovesti do respiratorne insuficijencije, plitkog i nepravilnog disanja, što ponekad zahtijeva i mehaničku ventilaciju, te bulbospinalni oblik, koji uključuje simptome i spinalnog i bulbarnog oblika.

Smrtnost kod paralitičkog oblika bolesti je 2-5 posto u djece, dok je kod odraslih 15-30 posto. Kod 40 posto osoba koje prebole paralitički oblik bolesti razvit će se postpolio sindrom, koji karakterizira progresivna mišićna slabost i atrofija mišića.

Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničke slike i epidemioloških podataka (anamneza). Virus se može izolirati iz ždrijela i stolice. Bolest se najčešće javlja u ljetnim mjesecima i u ranu jesen. Rezervoar i izvor zaraze je čovjek, a bolest se prenosi putem sekreta iz ždrijela i stolicom (feko-oralni put prijenosa).

Poliomijelitis je bio rasprostranjen širom svijeta do 60-ih godina 20. stoljeća. Do pojačanog širenja došlo je za vrijeme II. svjetskog rata. Velike promjene nastaju nakon uvođenja cjepiva 1960. godine u razvijenim zemljama, a zatim i u ostalim dijelovima svijeta. Početkom 70-ih godina 20. stoljeća, zahvaljujući cjepivu, dječja paraliza je praktički eliminirana iz razvijenih zemalja.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je 1988. započela globalnu kampanju za eradikaciju poliomijelitisa. Zahvaljujući cijepljenju, bolest je zaustavljena praktički u cijelom svijetu. Iznimku čine tri zemlje gdje to nije uspjelo, a to su Afganistan, Pakistan i Nigerija. Međutim, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije i CDC-a, u posljednjih 12 mjeseci došlo je do širenja bolesti u još sedam zemalja koje su do tada proglašene polio-free: Cameroon, Ekvatorijalna Gvineja, Etiopija, Irak, Izrael, Somalija i Sirija.

Cijepljenje je u Hrvatskoj uvedeno 1961. godine te se od tada provodi u sklopu kalendara cijepljenja
 
 
Sabinovo i Salkovo cjepivo
 
Postoje dvije vrste cjepiva: oralno atenuirano cjepivo (OPV ili Sabinovo cjepivo), koje sadržava sva tri tipa živog oslabljenog virusa (polio 1, 2 3), i inaktivirano cjepivo (IPV ili Salkovo cjepivo), koje sadržava antigene svih triju tipova virusa. Obje vrste cjepiva imaju svoje prednosti, ali i nedostatke.

Glavna je prednost inaktiviranog, umrtvljenog cjepiva da ne sadrži živi virus pa se može sigurno upotrebljavati čak i kod imunokompromitiranih osoba.

Živo, oslabljeno cjepivo (OPV) lakše je za primjenu (na usta) i izaziva lokalni imunitet (produkcija IgA protutijela). Živi virus iz cjepiva umnožava se u probavnom traktu cijepljene osobe i izlučuje se stolicom; može se prenijeti na druge osobe bliskim kontaktom pa tako djeluje zaštitno na okolinu – u zemljama s lošim higijenskim uvjetima to može rezultirati procjepljivanjem osoba koje nisu izravno cijepljene i tako se jača imunosni status zajednice.

Glavni je nedostatak živog, atenuiranog cjepiva mogućnost mutiranja virusa, koje može uzrokovati paralitički poliomijelitis (0,4 do 3 slučaja na milijun cijepljene djece). OPV cjepivo koristilo se u Hrvatskoj do 2002. godine, kada se prva doza cjepiva zamijenila s IPV, a od 2008. godine isključivo se koristi IPV.

Imunizaciji protiv dječje paralize obvezatno podliježu djeca u dobi od navršena dva mjeseca do navršenih 14 godina, sukladno Pravilniku o načinu provođenja imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obavezi. Djeca se cijepe sa 2, 4 i 6 mjeseci (primovakcinacija), dalje slijedi revakcinacija s jednom godinom, u 1. razredu osnove škole te u 8. razredu osnovne škole. Smatra se da procijepljenost djece mora doseći minimalno 90% da bi cjelokupna populacija bila zaštićena.

 
 
Zadnji slučaj poliomijelitisa u Šibeniku 1989. godine
 
Posljednji slučaj poliomijelitisa uzrokovanog divljim virusom u Hrvatskoj zabilježen je 1989. u Šibeniku. Nakon toga, zahvaljujući cijepljenju, nije više registrirano novih oboljelih. Eradikacija poliomijelitisa u Hrvatskoj proglašena je 21. lipnja 2002. godine, isto kao i u Europi.
 
 
Andrea Šuran, dr. med.