MOJ SVIJET ŽIVLJENJA OD KOSTRENE DO KOSTRENE
 
Kolegijalni pristup uvaženog profesora
 
U radu liječnika nekad je potrebno hitro razmišljati, možda nekad čak da bi se spasio život bolesnika. Kao mladi liječnik u industrijskoj Zdravstvenoj stanici „Delta“ u Rijeci, 1959. godine imao sam jedan takav slučaj koji mi se usjekao u pamćenje za cijeli život. U toj zdravstvenoj stanici radila je uz mene bolničarka Anka, osoba s velikim životnim, ali i stručnim iskustvom još iz vremena rata. Poštivala je liječnika s kojim radi, ali bi ponekad dala dobronamjernu primjedbu na neki moj postupak. Nikada nismo bili u svađi ili nekim zategnutim odnosima. Shvaćao sam da neke stvari zna bolje od mladog liječnika. Tako je bilo i u ovom slučaju.
 
 
Penicilinski šok
 
U ambulanti sam primio bolesnika s jakom gnojnom upalom krajnika i povišenom tjelesnom temperaturom. Po pravilu, ordinirao sam liječenje injekcijama penicilina. Tada je 100.000 i.j. kristalnog penicilina bio uspješan lijek izbora. Uputio sam bolesnika u previjalište i kazao bolničarki koju će terapiju primijeniti. Pozvonio sam i ušao je sljedeći pacijent, a za onoga u previjalištu više nisam brinuo. Nekoliko minuta kasnije, bolničarka je gotovo uletjela u ordinaciju i kratko uzviknula: „Doktore, penicilinski šok! Zovite hitnu pomoć, neka dođu što hitnije.“ Nazvao sam i kazao neka voze pod sirenom jer je vrlo hitno.

Tek tada sam ušao u previjalište i bolničarka je već imala pripremljenu injekciju za antišok terapiju, koju sam odmah primijenio. Bolesnik je bez svijesti ležao na podu. Ne sjećam se što sam pacijentu točno tada radio. Svakako, bio sam uplašen i bojao sam se teške posljedice tog po život opasnog stanja. Srećom, kola hitne pomoći brzo su došla i pacijent je prenesen u kola, koja su pod sirenom krenula prema bolnici. Smatrao sam da sam uspješno okončao taj problem. Još i danas razmišljam o tome i u mislima zaključujem kako mi je iskusna bolničarka Anka kazala neka hitno pozovem kola hitne pomoći, a nije kazala neka hitno dođem u previjalište. Da sam pošao u previjalište, izgubio bih dragocjeno vrijeme za transport pacijenta. Bio je to potez s velikim iskustvom.
 
 
Lekcija dr. Zdravka Kučića
 
Opisani događaj zbio se, po sjećanju, oko 10 sati. Bilo je oko 12 sati kada mi je zazvonio telefon. Kad sam prislonio slušalici na uho, čuo sam ljuti muški glas dr. Zdravka Kučića, šefa Internog odjela Riječke bolnice. Zapovjednički mi je kazao: „Kada završiš s poslom, dođi k meni“ i spustio slušalicu. Nisam shvatio zašto je tako ljut. Pošao sam u bolnicu i pokucao na vrata dr. Kučića, koji je kratko kazao – uđi. Pošao je sam zatvoriti vrata sobe i onda je započeo vikati na mene tako snažno da sam pretrnuo. Bilo je izgovoreno i ružnih riječi, pa i psovki. „Što si to učinio? Kako možeš poslati bolesnika bez ikakve riječi?

Pacijent je bio u stanju šoka, a sistolički tlak je pao ispod 50. Izludili smo dok smo ga malo priveli svijesti i doznali da je primio injekciju penicilina i tko ga je poslao u bolnicu. Da ti se to više nikada ne ponovi! Jesi li razumio? Sada idi.“ Bez riječi sam izašao, s osjećajem velike krivnje. Dan kasnije, ali i još dugo vremena, bio sam sretan da je pacijent ozdravio, a prof. dr. Zdravku Kučiću zahvalan što nije na mene vikao na hodniku i izgovarao kako sam nesposoban i slično (što nekad čine uvaženi kliničari), nego je njegova opravdana ljutnja bila izgovorena in camera caritatis. Bio je prof. Kučić vrstan liječnik, ali i dobar čovjek i pedagog. Hvala mu!
 
 
Bolovanje
 
U Zdravstvenoj stanici „Delta“ dogodilo mi se i ovo. Bio je blagdan Pepelnice (Čista srijeda), dan poslije posljednjeg dana Karnevala, kada se organiziraju razne zabave. Već rano ujutro došao mi je u ordinaciju snažan mlad čovjek, radnik u poduzeću, vidno pod utjecajem alkohola. Bez ikakve agresivnosti jednostavno je kazao: „Duhtore, još san od noćas pijan, dajte mi bolovanje za danas.“ Časkom sam zastao i onda bez razmišljanja napisao dan bolovanja i on je zadovoljno otišao. Sat ili dva kasnije nazvao ne kadrovski referent njegovog poduzeća i oštrim me glasom ukorio zašto sam tom pijanom radniku dao bolovanje. Kratko sam odgovorio: „Za mene on nije sposoban raditi na svojem radnom mjestu jer bi ugrozio svoj život, ali i živote radnika s kojima bi radio. A ako to ne prihvaćate, vi ga onda kaznite po propisima vašeg poduzeća!“ Tako je okončan taj nesporazum, a ja sam bio svjestan da sam postupio po savjesti i medicinskoj struci.
Ovo je dodatak,ako zatreba
 
 
Propusti na kojima se uči
 
Bilo je to u ljetnim mjesecima kada mi je u ordinaciju ušla mlađa žena koja je često dolazila po bolovanje. Radila je u drvnoj industriji, na radnom mjestu gdje je bilo puno prašine. Imala je 15 do 20 kilograma tjelesne težine previše. Kako je vrijeme bilo toplo, niz lice joj se slijevao znoj. Već sam znao da će izustiti da joj treba bolovanje. No, ona mi je kazala: "Doktore, boli me pupak." Htio sam ljutito ustati i početi vikati: "Pa zar si sada pupak izmislila da bi dobila bolovanje?" Suzdržao sam se, nisam je pregledao, ali sam joj dao bolovanje. Nekoliko dana kasnije došla mi je s otpusnicom iz bolnice, s dijagnozom (po sjećanju) Gangrena incipiens regionis umbilicalis.

Shvatio sam da je bila zaista bolesna, a ja to nisam prepoznao. Nisam je pregledao, nisam poštivao tu elementarnu postavku da pacijenta treba svući i pogledati bolno mjesto. Nisam poštivao ni pravilo da pacijenta treba promatrati u njegovoj fizičkoj, psihičkoj, ali i socijalnoj komponenti. Trebao sam, prije svega sam sebi, postaviti pitanje: da li je ta mlada radnica imala stan ili je bila podstanar, da li je imala mogućnosti za održavanje higijene tijela i da li joj je stanodavac to omogućavao. Nisam se zapitao ni to da li je u životu stekla naviku održavanja osobne higijene niti sam joj postavio još neka svakodnevna praktična pitanja. Ili me, na koncu, za vrijeme studija nisu naučili da tako moram promatrati bolesnika. Mlada je radnica ozdravila, a to je ipak bilo najvažnije.
 
 

Prim. doc. dr. sc. Vjekoslav Bakašun, dr. med.
specijalist epidemiolog