Emocionalna inteligencija
 
  

Zapleteni u mrežu emocija

   

Emocionalna inteligencija termin je koji se posljednjih godina često spominje i veže uz uspješne i zadovoljne ljude. Nakon što su istraživanja pokazala da racionalni ljudi s visokim kvocijentom inteligencije (IQ) često nisu ni uspješni, ni zadovoljni, tražile su se sposobnosti odgovorne za ta postignuća. Primijećeno je da uspješni i zadovoljni ljudi znaju motivirati sami sebe, uspijevaju biti ustrajni, ostvaruju kvalitetne međuljudske odnose i koriste bogatstvo svojih emocija kao generator energije. Kažemo da su emocionalno inteligentni (EQ).

  

 

One pak druge, te iste emocije vitlaju, upravljajući njihovim ishodima. Često upadaju u afekte, učine tolike nepromišljenosti, sabotiraju svoju uspješnost, upropaštavaju kontakte s drugim ljudima, a svoje mentalne kapacitete koriste za njegovanje i opravdavanje vlastite agresivnosti ili depresivnosti.

  
   

Izrazite se na pravi način

  

Možemo reći da su emocionalno inteligentni ljudi EMOCIONALNO ZRELI. Oni znaju prepoznati svoje emocije, želje i potrebe i razlikovati ih od tuđih. Umjesto da ih skupljaju i potiskuju, oni ih znaju izraziti na konstruktivan način. Reagiraju na sadašnje događaje, razlikujući ih od prošlih sličnih doživljaja. Sami njeguju svoj mir i radost u sebi, ne očekujući da ih netko drugi usreći. DIstanciraju se od događaja koji narušavaju njihov unutarnji sklad. Svjesni su svoje vrijednosti, cijene i svoju i tuđu osobnost i isreno daju i primaju samo ono što stvarno žele. Znaju se zauzeti za sebe na taktičan način, vodeći računa i o tuđim potrebama. Nenasilni su i nesebični.
Biti uspješan znači biti sposoban ostvariti svoje želje, potrebe i ciljeve. Neki će ih fokusirati na posao ili sport; drugi na partnerske ili obiteljske odnose; neki na samospoznaju i duhovni razvoj; a neki će imati ciljeve unutar svakog od tih područja. Da li smo uspješni ili ne, znat ćemo po osjećajima unutarnjeg MIRA, RADOSTI I OSTVARENOSTI. Ako uspijevamo obaviti sve zadatke koje smo pred sebe postavili, a pri tome osjećamo stalnu napetost, nemir i besmisao, tada s našom uspješnošću nešto nije u redu.
Može li se emocionalna inteligencija razvijati?
Iako se bitni obrasci emocionalnog doživljavanja i reagiranja formiraju u djetinjstvu, postoje mogućnosti njihova korigiranja. Upravo zato programi osvještavanja tih naučenih formi, otkrivanje njihovih uzroka i upoznavanje drugačijih mogućnosti reagiranja imaju smisla.

  
  

Osvijestite svoje stanje

  

Naši su nam autoriteti svojim primjerom i direktnim porukama usadili mnoge zabrane vezane za prihvaćanje i izražavanje emocija, potreba i općenito osobnosti. Danas ih koristimo i ponavljamo, bez svijesti da su to samo naučene forme. Stoga je OSVIJEŠTAVANJE prvi korak bilo kakve promjene. Da li sam zadovoljan? Ima li u meni mira i radosti? Što me sputava da uživam u životu? Kako saboritam samoga sebe? Što bih stvarno htio?
Zapleli smo se u mrežu strahova, ljutnji, tuga, krivnji, stida, mržlje i ljubomore. Neki su pomislili da emocije moraju vladati našim postupcima, pa i ne pokušavaju promijeniti impulzivne reakcije. Drugi su pak emocije proglasili destruktivnima, pa vježbaju funkcioniranje isključivo iz "glave". Rezultat je gubitak energije, radosti, kreativnosti, životnosti i ljudskosti.
Danas nam trebaju nove dozvole da ponovo smijemo biti spontani, iskreni i bliski s drugima. Proces osvještavanja pomaže nam da prihvatimo svoje trenutno stanje i donesemo nove odluke.
No, osvještavanje je tek prvi korak prema promjeni stanja. Iza njega nužno slijedi drugi. On uključuje preispitivanje i promjenu stavova o svojoj emocionalnosti, posljedicama izražavanja emocija i mogućnostima njihova izražavanja. Da li je stvarno opasno osjećati i izraziti to što osjećamo? Da li nas drugi stvarno žele ozlijediti? Zašto činimo to što činimo? Zašto drugi čine to što čine?
Treći je korak upoznavanje načina na koje se možemo izraziti i brinuti o sebi, a da pri tome ne ozljeđujemo druge i ne pravimo štetu. Tu je taktičnost potrebno naučiti i uvježbati.
I konačno, četvrti je korak naučiti slušati svoj "unutarnji glas", svoju intuiciju. Svi mi imamo iskustvo kad naprosto znamo da nešto treba ovako, a ne onako; da je ovaj odabir za nas bolji od onog, iako čak ne znamo zašto; da treba sačekati ili baš sad krenuti u akciju. Uz "buku racionalnog uma", najčešće zapostavljamo "nježni, tihi glas svog podsvjesnog uma". A isključivši iz upotrebe tu "osobnu riznicu podataka" o nama i svijetu, koristimo samo mali dio svog stvarnog kapaciteta.

  
      

Vesna Špalj, prof.