Higijena očiju
 
  

BRIGO NAŠA PRIJEĐI NA - NAŠE OČI

   

Zanemarimo li oči, može nam se to kad-tad i te kako osvetiti!

  

 

Jedna je moja pacijentica zabrinuto primijetila da u posljednje vrijeme sve više ljudi nosi naočale. Za nju je ta spoznaja bila zastrašujuća, a za mene okulista, naprotiv, ohrabrujuća. Zašto? TVrdim da je oduvijek bilo ljudi lošeg vida, ali oni toga nisu bili svjesni. Neki su pak primijetili da ne vide dobro, ali su se ponašali neozbiljno i tu činjenicu zanemarili.

   
  

Sve dok...

  

Neki je dan u moju ordinaciju došao momak kojemu je bilo silno stalo dobiti posao u jednoj firmi. Tijekom probnog rada, poslodavac je zamijetio nepreciznost u njegovu radu i posumnjao da budući radnik ne vidi dobro. On je tvrdio da je sve u redu. Ipak, upućen je na pregled vida. Rezultat je bio poražavajući. Vidio je samo brojati moje prste na 1-2 metra pred nosom. Tvrdio je da nikada nije nosio naočale iako je iz džepa izvadio neke prastare, još iz osnovne škole. "Nisu mi trebale kad vidim dobro!" To "dobro" manje je od 10% normalne vidne oštrine.

Ustanovila sam da mu najbolje odgovara korekcija od nekih -8,0 dioptrija, s kojom uspije pročitati 4 red slova od mogućih 10 na tabli na zidu. To znači da i s optimalnom korekcijom postiže samo 40% od normalnih 100% oštrine vida. Uz uvjet da tek sada, u odrasloj dobi, počne nositi naočale, moći će vidjeti samo 40% od normale, jer su se oči zalijenile i ne žele se truditi vidjeti više od toliko.
Nebriga o očima koja traje od djetinjstva, pokazala se presudnom u kasnijoj dobi. Hoće li poslodavac biti zadovoljan preciznošću rada nekog tko vidi samo tih 40% unatoč naočalama, ja to ne znam. Iako me je momak molio da učinim sve što mogu kako bi on dobio posao i riješio problem egzistencije, ja mu nisam mogla ponuditi više.
Sličan je primjer jednog pomorca koji je godinama plovio na domaćoj brodskoj kompaniji. Vid mu nije bio idealan ni na prethodnim pregledima, ali su mu pri zapošljavanju, pred desetak godina, progledali kroz prste. Očekivalo se da će nositi propisane naočale i da se vid neće pogoršati.
U međuvremenu je njegova kompanija propala i on je ostao bez posla. Sad mu se pružila prilika da radi na "strancu". Pun nade da će konačno moći prehraniti svoju obitelj, došao je "samo" po nalaz okulista koji se traži pri zapošljavanju.
Tada nastupa nevjerica. Ne samo da vid nije bio idealan kao ni ranije, nego mu se, zbog nenošenja propisanih naočala, još i pogoršao. Više ne bi zadovoljio ni domaće zakonske kriterije o radnoj sposobnosti, koji su nešto blaži od svjetskih.
Potrudila sam se ustanoviti optimalnu jačinu naočala s kojom bi on postigao oštrinu vida dovoljnu da dobije posao. Nekako smo uspjeli "nategnuti" broj pročitanih redova slova na tabli do zakonskog minimuma i on je dobio posao uz uvjet da nosi naočale i provjerava vid svakih godinu dana.
Opečen, sad dolazi redovito na kontrolne preglede, sav u strahu što ćemo ustanoviti. Ako mu se vid samo malo pogorša, ostat će na ulici, a njegova obitelj bez sredstava za život. Srećom, do sada, zahvaljujući nošenju naočala, oči održavaju postignuti potencijal i vid se ne kvari.
Takvih primjera ima mnogo. Svaki sam put tužna kad moram napisati negativno mišljenje o radnoj sposobnosti, jer znam da o tome ovisi nečija budućnost.

  
  

Tko ne primjećuje da loše vidi?

  

Često sam se znala upitati zašto ljudi ne primjećuju da im je vid slab, zašto ne poduzmu nešto na vrijeme.
Jedni niti ne znaju da se može vidjeti bolje od onog što oni vide. Za njih je "normala" onaj mutež kojim raspolažu. Tek kad im okulist pokaže kako se može vidjeti kroz stakla adekvatne jačine, postanu toga svjesni. Čak i tada ima onih tvrdoglavih koji uporno tvrde da im naočale ne trebaju jer "dobro vide". Ali redovi slova na zidu, koje oni ne razaznaju, neumoljivi su. Pokazuju da onaj koji npr. pročita do petog reda, zapravo vidi s udaljenosti od 5 metara ono što bi normalnovidna osoba pročitala sa dvostruko veće udaljenosti, tj. sa 10 metara.
Kako nekoga tko uporno negira činjenicu da vidi samo 50% od normale, natjerati da nosi naočale kroz koje bi vidio jasnije?
Iz iskustva znam da takvima uvjeravanje neće pomoći. Zato pomaže prisila. Želi li dotični npr. voziti auto, mora imati svjedodžbu o zdravstvenoj sposobnosti na kojoj će pisati da vozilom smije upravljati samo uz uporabu optičkih pomagala. Okulist će mu ostati u neugodnom sjećanju, ali će barem napraviti naočale.
Hoće li ih nositi barem prilikom vožnje? Nema garancije! Međutim, zatekne li ga policija za volanom bez optičkih pomagala, može biti kažnjen. Još gore, doživi li udes, osiguranje mu ne mora nadoknaditi štetu ustanovi li se da je vozio "nesposoban", bez obzira na to da li je udes nastao njegovom ili tuđom greškom.
Ponekad ipak proradi savjest i u tvrdoglavih. Kad im okulist ukaže koliko loše vide bez naočala i da je radi osobne i tuđe sigurnosti u prometu važno imati što bolji vid, jer se tako opasnost na cesti može uočiti ranije i na nju reagirati na vrijeme, kad im se spomene da ne bi mogli mirno spavati znajući da su pregazili nekog samo zato što nisu na vrijeme uočili, oni "mekši" će poslušati.
Druga kategorija su osobe koje na jedno oko dobro vide. Oni često nisu svjesni da im drugo oko "zapinje". Malo je ljudi koji iz čista mira krenu kontrolirati ima li razlike u vidu jednog u odnosu na drugo oko. To se uglavnom ustanovi slučajno. Upadne li, npr., trun prašine i privremeno onesposobi jedno oko, eto prilike kad možemo ustanoviti da nam drugo oko ne vidi oštro. Ili - u tučnjavi dobijemo udarac u jedno oko. Vjeđa natekne i zatvori ga, a na drugo oko - mutež.
Dobro je ako nakon takve spoznaje posjetimo okulista. Naočale s dioptrijom pred lošijim okom, a običnim staklom pred dobrim okom jedno su od rješenja. Druga je mogućnost nošenje kontaktne leće samo na oku kojem treba korekcija vida.
Međutim, iskustvo mi govori da takvi najčešće ne poduzmu ništa. Nisu motivirani korigirati vid na jednom oku kad ih ono drugo, dobro oko "izvlači".
I što se onda dešava? Nakon puno godina takvog neravnopravnog gledanja, dobro oko preuzme dominaciju. Ono radi za oba oka i pri tome se dvostruko napreže. Lošije oko sve se manje trudi. Kad dobro oko počne pokazivati znakove umora, najčešće u obliku glavobolje, osoba, kojoj to dotada nije smetalo, potraži pomoć okulista. Sad bi bile dobre i naočale samo da može normalno obavljati svakodnevne aktivnosti.

  
  

Ali...

   

Okulist najčešće ustanovi da dobrom oku i dalje nije nužna dioptrija, nego češće stanke za odmor, a ono lošije oko, ma kako se trudili, više ni dioptrija ne može natjerati da "progleda", Zašto? Zato što se potpuno zalijenilo. Mozak više ne želi s njim komunicirati. Koristi sliku samo dobrog oka, jer mu je ona jasna, a prema lošijem oku ponaša se kao da ga niti nema jer ga njegova mutna slika samo zbunjuje. Premda bi nošenje naočala dalo šansu lošijem oku da pošalje mozgu jasnu sliku, sad je za to prekasno. Mozak ni jasnu sliku lošijeg oka ne želi više prihvatiti, niti se s njom opterećivati.

U tome je suština dugogodišnjeg zanemarivanja lošeg vida. Oči možemo, u optičkom smislu, natjerati naočalama da dobro gledaju, ali mozak, nakon nekog vremena, ne možemo više natjerati da sliku prepozna, tj. da dobro vidi.
Djeca su posebna kategorija. Njima moramo posvetiti najveću pažnju. Dok su odrasli tijekom života prošli mnoge sistematske preglede na kojima im se skreće pažnja na nedostatan vid, djeci to tek predstoji. Odrasli su imali šansu poduzeti sve da očuvaju vid. Jesu li je iskoristili, ovisi o njima.
Pitanje je treba li čekati do prvog sistematskog pregleda djeteta da se ustanovi stanje vida.
Ne! Trebalo bi stalno educirati pedijatre i roditelje koji s djetetom provode najviše vremena da obrate pažnju na znakove oslabljenog vida i odmah reagiraju. U predškolskoj dobi još se mnogi nedostaci mogu uspješno otkloniti. Sve što tada propustimo, ispaštamo kasnije kao onaj momak s početka priče.
Činjenica da danas već u vrtićima nailazimo na djecu s naočalama i da to više nitko, čak ni druga djeca, ne gledaju sa čuđenjem, mene ohrabruje. Ne bih rekla da danas ima više djece s lošim vidom nego prije. Jednostavno smo počeli očima posvećivati više pažnje. Naše oči to, uostalom, i zaslužuju.
Radovala bih se da su toj brizi za oči donekle pridonijeli i članci o problematici očiju koje ste mogli pročitati u dosadašnjim izdanjima ovoga lista.

   

     
Mr. sc. Inge Bošković Dragičević, dr. med.