Duševni poremećaji u prijelaznom i involucijskom dobu
  
  

BURNO RAZDOBLJE ZA ŽENE

   

Srednje i starije životno doba može se s psihijatrijskog gledišta podijeliti u tri faze, iako se ne može reći da su pojedini duševni poremećaji potpuno specifični za određenu fazu.
  

 

Te su faze:
1. klimakterij, kao prijelazno doba generativnih organa s pripadajućim pojavama (u prvom redu kod ženskog spola),
2. involucijsko razdoblje, karakterizirano prijelaznim pojavama koje se dovršavaju laganim otpočinjanjem, starenja,
3. senescentno (staračko) razdoblje, u kojem pojave razgradnje dostižu vrhunac i krajnji cilj.
Između ove tri faze postoje takvi prijelazi da se o njihovu oštrom razgraničavanju ne može govoriti. Ipak, razni autori pod involucijskim razdobljem podrazumijevaju nešto sasvim različito. Jedni ga shvaćaju kao kretanje ka starosti, drugi samo kao klimakterij. Ja smatram da je klimakterij samo period svojevrsne pregradnje, kao i pubertet, za jedan drugi životni period.

U involucijskom razdoblju često se javlja grupa psihoza koje se nazivaju presenilnim psihozama. One mogu nastati i u prijelaznom razdoblju pa i ranije, budući da su organske promjene u mozgu vrlo slične onima koje se javljaju u senijumu, koji je karakteriziran određenim kliničkim oblikom mentalnog propadanja. Prema tome, pojava involucije i senescencije podložna je jakim individualnim varijacijama. Globalno se uzima da involucijsko razdoblje žena predstavlja period od 45 do 60 godina, a muškaraca od 50 do 65 godina.
   
  

Psihičke promjene u normalnom klimakteriju
  

Kod osoba ženskog spola, u klimakteriju nesumnjivo nastaje niz tjelesnih promjena, od vanjskog izgleda (raspodjela naslaga masti, pigmentacija kose) do niza endokrino-vegetativnih promjena. Međutim, kada se radi o psihičkim popratnim promjenama, veliku ulogu igraju razni vanjski faktori (životna situacija, doživljaji i drugi utjecaji sredine).
Kao biološka promjena u klimakteriju zapaža se porast seksualnih potreba pa žena u tim godinama može tražiti muškarca mlađeg od sebe. Kolika je učestalost te pojave ne može se reći. Naravno, izvoditi zaključke iz područja psihopatologije i prenositi ih u područje "normalnih" nije baš preporučljivo. U cjelini se može reći da u području djelovanja bioloških faktora na psihičke pojave u klimakteriju ima još dosta nejasnoća. Stoga je zanimljivo pratiti psihičke promjene kod artificijalnog gašenja ovarijalnih funkcija kastracijom kod žena. Za sada su rezultati tih ispitivanja jako različiti. Opisuju se promjene prema melankoličnom, srdito razdražljivom ili povišenom hipomaničnom raspoloženju. Može se reći da se kod ispada ovarijalnih funkcija javlja labilitet afektivnog ponašanja koji izbija samo pod određenim uvjetima.
Drugi faktor u razvoju psihičkih poremećaja u klimakteriju kod žena, prema nizu autora, jest i tjelesna konstitucija. Poseban se značaj pridaje asteničnom tipu žene za koje je seksualni život i ranije uglavnom predstavljao problem. Te žene u klimakteriju pate od povećane nervoze i pokazuju bogatiju sliku popratnih psihičkih reqkcija. Naročito u konfliktnim situacijama, nisu sposobne potpuno zadovoljiti svoje eventualno pojačane seksualne potrebe.
Treći faktor su životni uvjeti i situacija, doživljaji i utjecaj okruženja. Objedinjeni čine da duševni život već kod normalne žene u klimakteriju dobiva laganu depresivnu obojenost, koja kod neurotičnih i psihopatskih osoba dobiva više ili manje izraženu psihotičnu dimenziju.
Kod muškaraca se u manjem broju mogu promatrati slične promjene, iako one imaju manji značaj nego kod žena. Kao psihičke osobitosti navode se slučajevi suprotnosti između dobrog tjelesnog izgleda i lošeg subjektivnog raspoloženja: neveselost, razdražljivost, hipohondrija ili pak potreba za mirom, inspiracijom, fantazija, smanjenje potencije i libida sa sadističkim ili homoseksualnim otklonom. U krajnjim slučajevima opisan je razvoj depresivnog stanja s tendencijom ka samouništenju.
  
  

Fiziološke i psihičke promjene u tijeku normalne involucije
  

Javljaju se u dobi od 45 do 60 godina života. Osnovu psihičkih poremećaja treba, u prvom redu, tražiti u biološkim promjenama koje se tada odvijaju u ljudskom organizmu. Najčešće su pojave: arterioskleroza, promjene u funkciji žlijezda s unutarnjim izlučivanjem, fiziološke promjene u funkcijama pamćenja, pažnje i zadržavanja sjećanja na raniji događaj, popuštanje voljnih funkcija i nagona.
  
  

Depresivna stanja u klimakteriju
   

U klimakteriju se stvara pojačana sklonost depresivnom raspoloženju, javlja se poznata tendencija žaljenja za prošlošću i osjećanja da se više nema što očekivati od budućnosti, javlja se sumnja, neodlučnost i strah.
Ta sklonost i veza depresivnih stanja s klimakterijem označava se terminom melankolija. Ona uključuje tjelesne promjene, promjene ličnosti (osjetljivost, pedantnost, marljivost i osjećanje dužnosti prema drugim ljudima), oslabljenu sposobnost prilagođavanja, asocijalnost, krutost etičkih shvaćanja. Prema tome, melankolija ima tri klinička obilika:
1. Melancholia agitata: pojava straha, osjećaj da su stvari u vanjskome svijetu nerealne,
2. Melancholia vera: samooptuživačke sumanute ideje, blagi stupanj straha, sumanute ideje, često s paranoidnom obojenošću,
3. Melancholia apathetica: afekt je hladan.
Terapija: psihoterapija, medikamentozna terapija.
  
  

Paranoidna stanja u klimakteriju
  

Ovdje se, u prvome redu, govori o oblicima paranoidne demencije: promjenama afektivnog stava ličnosti prema okruženju, ali do razaranja ličnosti i demencije ne dolazi. Osnovni su simptomi sumanute predstave, zablude, pogrešna tumačenja opažanja i iluzije, bolesna izmjena afektivnog života i sadržaja. Kod sumanutih predstava radi se o idejama odnosa i veličine, koje su za normalni duševni život sasvim neshvatljive.
Kod depresivnih stanja registrira se više paranoidnih psihoza kod žena nego kod muškaraca.
Ovdje u obzir treba uzeti: hereditarnu opterećenost, psihotički karakter, osobite životne situacije pod kojima izbija psihoza, faktor biofizioloških promjena u periodu klimakterija. Češća je pojava samo jednog provocirajućeg faktora, obično vezanog za posebnu životnu situaciju, koja može imati i patološko značenje.
  
      

  
Mr. sc. George Salebi, dr. med.