SVECI - ZAŠTITNICI OD BOLESTI U NAŠOJ MEDICINSKOJ TRADICIJI

 

 

AGOSTINA PIETRANTONI 13. studenoga
Zaštitnica siromašnih, iscrpljenih i žrtava nasilja

 

Alfovino Messori: Alegorijski prikaz sv. Agostine Pietrantoni. U podnožju slike je veduta Rima s kupolom Sv. Petra u Vatikanu i bolnica Sv. Duha u kojoj je radila sv. Agostina

Agostina Pietrantoni rođena je kao Livia Pietrantoni, 27. ožujka 1864., u mjestu Pozzaglia Sabina blizu Riettija u Italiji. Odrasla je kao drugo od jedanaestero djece u siromašnoj seljačkoj obitelji te, zbog teškog obiteljskog ekonomskog stanja, uspijeva završiti samo osnovnu školu. Ne očajavajući zbog toga, odlučna u nakani da pripomogne obiteljskome budžetu, zarana se prihvaća različitih poslova te, među inim, pomaže čak i u nošenju šljunka za gradnju cesta.
Uskoro se odlučuje za drugačiji život te će potražiti samostan u kome će se, uz molitvu, moći velikodušno i ponizno posvetiti "najubogijima" - bolesnima i napuštenima. Stoga stupa u školu što ju je bila osnovala sv. Giovanna Antida Thouret, utemeljiteljica Zajednice sestara milosrdne ljubavi. Uskoro, u 22. godini, postaje bolničarkom i njegovateljicom za neizlječive bolesnike te će narednih devet godina provesti u bolnici Sv. Duha u Rimu, u kojoj su svoje najčešće posljednje utočište nalazili brojni teški bolesnici, koji su pretežno bolovali od tada neizlječive plućne tuberkuloze i sličnih bolesti. Krajem 1894. u bolnicu bi primljen neki jadnik po imenu Giuseppe Romanelli koji je pod nadimkom "Pippo er Ciocco", zbog bahatosti i goropadnosti već od ranije bio znan upravi bolnice i policiji. Nažalost, to će se ponoviti i ovoga puta, pa će zato Romelli biti prisilno otpušten. Vjerujući da je za to kriva sestra Agostina, najprije joj je samo prijetio, a zatim se odlučio i na osvetu. Dana 13. studenog 1894. kriomice se vratio u bolnicu da bi zatim, bez ikakvog povoda, nožem napao nesretnu sestru. O tome kakvo je bilo stanje svijesti poremećenog bolesnika najbolje govori podatak da je nevinoj žrtvi zadao šest ubodnih rana u predjelu lijevog ramena, vrata i prsišta

Prema kazivanju slučajno zatečenog svjedoka, sestra Agostina je, umirući sva u krvi, pobješnjelom zločinitelju uspjela posljednjom snagom glasno uputiti riječi oprosta.
Taj grozni događaj silno je odjeknuo u javnosti, izazvavši istovremeno zgražanje nad počinjenim zlodjelom, ali i divljenje prema istinskoj mučenici, koju će na posljednji počinak u Rimu ispratiti preko sto tisuća ljudi.
Uspomena na sestru Agostinu trajno će zaživjeti u pobožnom puku, osobito među teškim bolesnicima i osobljem koje ih njeguje. Blaženom ju je proglasio papa Pavao VI., 1972., a svetom Ivan Pavao II., 1999. godine.
Zbog njene nesebične požrtvovnosti u njegovanju najtežih bolesnika i tragične smrti, proglašena je zaštitnicom siromašnih, iscrpljenih i žrtava nasilja.

  
  
  
RUŽA VITERBSKA 4. rujna
Pelagra
 

Sv. Ruža Viterbska (1233.-1251.)

Rođena je 1233., u talijanskom gradu Viterbo, gdje će vrlo brzo biti zapažena kao svojevrsno "čudo od djeteta". Prema legendi, već od treće godine uz nju se vežu događaji koje začuđena rodbina ne zna objasniti. Tako npr., u dobi dok su druga djeca tek tepala, Ruža je znala samoinicijativno otići na gradski trg, popeti se na koji od stupova i odatle bi propovijedala i pozivala sugrađane na pobožnost i molitvu. Uz to, često je doživljavala viđenja kojima je dodatno zbunjivala okolinu. Nakon što je u ljeto 1250. oboljela od neke teške bolesti, a zatim čudom ozdravila, definitivno se odlučuje pristupiti trećeretkama sv. Franje. Nakon toga nastavlja još zdušnije propovijedati u puku. Zbog oštrog napada na Fridriha II., koji se bio suprotstavio papi, nakratko odlazi u progonstvo, ali se uskoro, po carevoj smrti, vraća u rodni grad. Odlučivši se pristupiti redu klarisa, povlači se u samostan i, na žalost, uskoro, u svojoj 18. godini umire. Kao dan spomena na sv. Ružu iz Vitreba odabran je 4. rujna.
Prema predaji, nakon njene smrti u gradu i okolici dogodilo se više čuda i čudesnih ozdravljenja koja su joj pripisana. Premda nije poznato zašto je sv. Ruža Viterbska proglašena zaštitnicom od pelagre, razloga bi moglo biti više. Lako je moguće da je "teška bolest od koje je čudesno ozdravila" u 16. godini bila posljedica gladovanja i nedostatka vitamina B, što se iskazalo kožnim promjenama karakterističnim za pelagru. Nadalje, valja razmisliti o epidemijama raznih bolesti s kožnim promjenama koje bi buknule, a zatim se spontano povukle. Budući da su takve pojave bile izvjesne u to doba i u Viterbu, razumljivo je da je pobožni puk neobjašnjiva izlječenja spontano pripisivao svojoj budućoj svetici.

  
  
  
Doc. dr. sc. Ante Škrobonja , dr. med.