Ljekovito bilje

ZAŠTO CVIJEĆE JAČE MIRIŠE POSLIJE KIŠE

Uživamo u ljepoti cvijeća. Osobito cijenimo upravo one biljke koje imaju mirisavo cvijeće. Dobri promatrači već su odavno primijetili da cvijeće jače miriše poslije kiše. Kemičari su objasnili zašto je to tako. Cvijeće miriše zbog toga što s njegovih latica hlape različita mirisava ulja.

Kad padne kiša, njezine kapljice prodru do hlapljivih ulja. Kišnica se pomiješa s njima. Nastala smjesa hlapi brže nego što je hlapilo samo ulje (znanstvenici su otkrili da se smjesa dviju tekućina brže isparava nego svaka tekućina posebno). Kad poslije kiše grane sunce, mirisavo ulje u vjenčićima cvjetova, pomiješano s kišnicom, jače hlapi. Dakle, oko cvijeta ima više mirisavih para pa zato cvijeće jače miriše poslije kiše.

Koju smo biljku ubrali

Biljke nisu jednolično raspoređene na Zemlji. Svaka biljna vrsta ima svoje područje rasprostranjenosti - areal. Riječju flora označujemo sve biljne vrste nekoga područja (većeg ili manjeg), bez obzira na to koju površinu pokrivaju. Možemo govoriti o flori okolice Rijeke, Učke, Hrvatske, Europe. Želimo li prikazati floru nekog područja, treba da popis biljaka učinimo sustavno (po porodicama). Opisujemo li sve biljne zajednice nekog područja, npr. razne šume, livade i sl., prikazujemo vegetaciju tog područja. Označimo li geografsko mjesto gdje neka biljka živi, kažemo da je to njezino nalazište. Opišemo li uvjete koji vladaju na mjestu gdje biljka raste, posrijedi je stanište te biljke. Za točno i samostalno određivanje, jednostavno iz ljubavi prema biljnom svijetu, kojem razredu, porodici, rodu ili vrsti pripada neka biljka, možemo se poslužiti priručnikom za određivanje bilja "Flora Hrvatske". Za određivanje zeleni, biljka po pravilu mora imati sve dijelove tijela. Ako se radi o drvenastim biljkama, međutim, dovoljno je imati grančicu biljke s cvjetovima i plodovima te poznavati izgled njezina debla i krošnje. Nakon što se biljka pomoću "Flore Hrvatske" odredi, bilo bi nužno provjeriti je li to određivanje dobro obavljeno ili nije. Za provjeru je potrebno istraživanu biljku usporediti s njenom slikom ili crtežom. Kako u toj knjizi nema i slikovnog dijela, toj svrsi mogu poslužiti razni slikovni materijali, ali oni su manjkavi jer obično ne sadrže jasno sve dijelove biljke, često vrlo važne. Za pravilno određivanje biljaka, osim dobrog poznavanja vanjske građe biljaka, potrebno je i dosta iskustva te pomoći onih iskusnih i upućenih. Taj priručnik može poslužiti čak i amaterima, i svima koji žele saznati ime biljke koja ih zanima.

Mnoštvo različitih naziva

Pogledamo li u kojem stručnom botaničkom djelu ili u djelu o ljekovitim biljnim drogama opis droga, vidjet ćemo da kod svake od njih stoji, osim imena, još i njeno znanstveno, botaničko ime, najčešće u dvije riječi, na latinskom jeziku, npr. Urtica dioica L. To je ljekovita biljka dvodomna kopriva. Riječ Urtica ime je njezinoga roda - roda Urtica (kopriva), dok je riječ dioica L. ime vrste (dvodomna kopriva). Taj rod ima još vrsta. Uz obadvije riječi stoji ovdje još i kratica (ili čitavo ispisano ime) koja označuje ime botaničara koji je tu biljku prvi opisao i tako nazvao. Kratica L. znači Linne. Švedski botaničar Carl Linne prvi je, još 1738. godine, sve do tada poznato bilje svrstao u sređen biljni sustav. Tako ćemo kraj velikog broja latinskih imena biljnih vrsta naći kraticu njegova imena, ili imena ostalih botaničara. Imena porodica sastoje se od imena tipičnog roda s dodatkom aceae. Tako je npr. ime porodice trava Poaceae izvedeno od imena roda Poa,, porodice žabnjača, Rununculaceae iz imena roda Ranunculus. Inače se ime vrsta u cjelini sastoji od dvije riječi, a pravilo je poznato kao binomna nomenklatura, npr. Althaea officinalis (ljekoviti bijeli sljez). Prva riječ imena, Althaea, ime je roda i uvijek počinje velikim slovom. Druga riječ imena, officinalis, specifični je epitet vrste i uvijek počinje malim slovom. Specifični epitev obilno djeluje kao pridjev i u tipičnom slučaju ima latinski završetak. On može opisivati vrstu, npr. Adonis microcarpa, što znači "sitnoplodi" Adonis. U drugom slučaju može označavati geografsko podrijetlo vrste ili njezinu ekološku karakteristiku, npr. Helycrysum italicum. Katkad je epitet izveden od imena neke osobe, njoj u čast, npr. Aquilegia kitaibelii, tj. kitaibelov pakujac u čast botaničara P. Kitaibela. Imena rodova latinske su ili latinizirane, odnosno grčke ili grecizirane imenice. Uz svaku biljku stavlja se i narodno ime na jeziku pojedine zemlje. U "Flori Hrvatske" naći ćemo hrvatska imena rodova.

Primjena bilja

Ljekovito bilje, samoniklo ili kultivirano, zbog sadržaja biološki aktivnih tvari primjenjuje se u liječenju ljudi i životinja. Aromatično se bilje, zbog sadržaja aktivnih tvari koje poboljšavaju okus, upotrebljavaju u prehrambenoj industriji. Uz to, služi za dobivanje eteričnih ulja. Nema oštrih granica između biljnih vrsta u tim skupinama jer se iste biljke iskorišćuju u sve te svrhe. Na primjer, paprena metvica služi u medicinske svrhe, za dobivanje eteričnog ulja, za dobivanje aroma. Prema biološkim, odnosno morfološkim svojstvima (morfologija proučava vanjsku biljnu građu), ljekovito je bilje mnogo različitije od kultiviranih biljnih vrsta. Divlje vrste, zbog povećane potražnje za njima, prelaze u kultivirane. Kako je tekao proces upoznavanja korisnih biljaka, najbolje se vidi na primjeru ljekovitih biljaka, kojih ima i najviše jer se, s više ili manje prava, može reći da je skoro svaka biljka ljekovita. Kad se jednom uvjerio da mu neke biljke mogu poslužiti kao lijek za ublaživanje raznih bolova te za uklanjanje raznih tegoba i bolesti, čovjek je i svjesno pošao u potražnju za takvim biljkama.

Prirodni biljni sustav osnova je \"prikaza\" biljaka

Treba naglasiti primarnost upoznavanja biljnog sustava, kao i samih biljaka, jer one služe kao izvori ove ili one sirovine ili prerađevine. Zato je i potrebno pobliže upoznavanje - općenito i pojedinačno. Poznavanje izvorne biljke, kao i poznavanje njezine sustavne pripadnosti, bit će od koristi i onima koji se zanimaju za samo neku biljnu sirovinu ili prerađevinu. Pogotovo će to koristiti onima koji se žele upoznati s čitavim biljnim skupinama te s njihovim karakteristikama. Prikazati sustavno genetska obilježja neke korisne biljke potrebno je naročito zbog toga što se redovito i više sustavne jedinice, kao što su npr. porodice, odlikuju naročitim zajedničkim svojstvima, od kojih se mnoga mogu i praktički iskoristiti kod pojedinih pripadnika takvih sustavnih skupina. Zato se i ističu takva zajednička svojstva. Sistematika u botanici istražuje srodne veze između biljaka i na osnovi njih svrstava biljne skupine u sustave.

Jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje zeleni

Korijenje se, znamo, vadi iz zemlje u različito vrijeme: kod jednogodišnjih ljekovitih biljaka u proljeće, kod višegodišnjih u jesen. Inače, zeleni se mogu pojaviti kao jednogodišnje zeleni, koje samo jednom u životu cvjetaju i donose plod, a zatim uginu. Žive jednu godinu, odnosno jedan vegetacijski period, pa i kraće (mišjakinja). Takvi su npr. kopar, grašak, grah. Druge, dvogodišnje žive i dvije godine. Tek druge godine cvjetaju i donesu plodove. Takvi su repa, mrkva, pastrnak, peršin, celer i druge. Višegodišnje zeleni žive više godina, a prepoznat ćemo kod njih dvije vrste: jednoj vrsti pripadaju one koje tek u posljednjoj godini cvjetaju i donose plodove pa nakon toga uginu (agava), dok druga vrsta cvjeta ili donosi plodove svake godine jer ta vrsta ima podzemnu stabljiku - gomolj, podanak ili lukovicu, ili korijenje prekriveno debljim slojem pluta. Takve su zeleni trajnice. Pripadaju im npr. trave i šaševi, perunika, crveni luk, georgina, bijela šumarica, gladiola i visibaba.

Biljni organ

Ljekovitim organima smatraju se većinom samo pojedini dijelovi biljki, a rjeđe čitave biljke. Nalaze li se djelujuće tvari u cijeloj biljci, tada se ona upotrebljava cijela, ali obično samo nadzemni dio, bez korijena, i to većinom u cvatućem stanju, na primjer Centaurii herba - zelen ili herba od kičice (Centauriim umbellatum Gilib). Takve čitave zeleni ili herbe redovito su zeljaste, neodrvenjene, a ako su donji dijelovi odrvenjeli, sabiru se samo gornji, posve zeljasti dijelovi (pelin, timijan, itd.). Ovo što slijedi narodni su i latinski nazivi pojedinih biljnih dijelova (droga), koji se upotrebljavaju. U zagradi je navedeno kako se latinski naziv čita, odnosno izgovara. Korijen = Radix (radiks); Podanak = Rhizoma (rizoma); Gomolj = Tuber,. gomolji = tubera; Lukovica = Bulbus; Zelen = Herba; Cvatuća zelen = Herba florida; Vršak = Summitas, vršci = Summitates; Cvatući vršak = Summitas florida, cvatući vršci = Summitates floridae (summitates floride) ; (vršci se običavaju zvati i Herba) Pup ili pupoljak = Gemma, pupovi ili pupoljci = Gemmae (gemme); Cvijet = Flos, cvjetovi = Flores; Njuška (od tučka) = Stigma, njuške = Stigmata; Cvijet bez čaške = Flos sine Caluce (flos sine kalice); Cvijet sa čaškom = Flos cum Calyce (flos kum kalice); Plod = Fructus (fruktus); Boba = Bacca (bakka) bobe = Bacccae (bakke); (I boba je plod pa se i za nju može upotrebljavati naziv Fructus) Usplođe, perikarp = Pericarpium (perikarpium); Stapka, držak = Stipes, stapke, dršci = Stipites; Sjeme = Semen, sjemenke = Semina; List = Folium, listovi = Folia; Kora = Cortex (korteks); Kora korijena = Cortex e Radice (korteks e radice) ili Cortex Radicis (korteks radicis); Spora ili truska = Spora, spore ili truske = Sporae (spore); Guma ili teklina = Gummi; Smola = Resina; Smoloteklina ili gumiresina = Gummiresina; Šiška = Galla, šiške = Gallae (galle); Ulje = Oleum; Eterično ulje = Aetheroleum (eteroleum); Češer = Strobulus.

Farmakopeja

Svaka država izdaje zakonik u kome su opisani najvažniji lijekovi koji služe znanstvenoj medicini za liječenje ljudi, pa i životinja. Među tim lijekovima nalazi se i stanovit broj biljnih organa ili droga koje se u ljekarnama upotrebljavaju za izradu nekih biljnih lijekova prema određenim propisima. Taj se zakon zove farmakopeja (ljekopis). U starijoj je literaturi o biljkama pri imenovanju droge na prvome mjestu bio oblik droge, potom naziv biljke: Herba Centaurii. Više se tako ne piše - taj način pisanja je promijenjen. Pridržavamo se međunarodnog standarda (ICBN 1983.) - nakon što smo napisali ime biljke u genitivu, stavlja se naziv vrste droga: Centaurii herba. Službene droge prihvaćene su farmakopejama. Ljekarnički naziv te iste biljke piše se latinskim nazivom biljke, uz dodatak naziva droge koja se od iste biljke koristi, npr. Centaurium umbellatum herba.

Jadranka Gržinić