Što je homeostaza
 
STABILNOST I RAVNOTEŽA ORGANIZMA
 
Homeostaza znači zdravlje. Održavanje optimalnih uvjeta u životnoj sredini organizma označava se kao homeostaza. Brojni organski sustavi, kroz stotine regulacijskih mehanizama, održavaju homeostazu, odnosno zdravlje, a poremećaj homeostaze znači bolest.
 
 
Stanica predstavlja osnovnu strukturu i funkcionalnu jedinicu žive materije. U ljudskom organizmu ima oko 200 vrsta različitih stanica, od 1014 (100 bilijuna) stanica. One su organizirane u cjelinu i ne bi mogle opstati ni funkcionirati bez optimalnih (relativno konstantnih) uvjeta u svojoj okolini. Taj pojam uveo je francuski fiziolog Vlaude Bernard, a tu ideju inaugurirao je u pojam homeostaza američki fiziolog Walter Cannon.
 
 
Uzroci bolesti kroz povijest
 
Praktična medicina prošla je kroz svoju povijest epohalne faze razvoja (paradigme). To su periodi (epohe) nagomilanog iskustva, znanja i znanstvenog pogleda na medicinske probleme i pitanja.
1. paradigma je starokineski koncept, star više od 4000 godina. Po njemu bolest nastaje kao posljedica poremećene ravnoteže između pojedinih komponenti ljudskoga tijela, zbog loše ishrane, nespavanja, nedovoljne tjelesne aktivnosti, disharmonije u porodici i društvu.
2. paradigma je starogrčko poimanje zdravlja, iz vremena 400 godina prije Krista, prema kojoj zdravlje zavisi od ekvilibrija između faktora vanjske sredine (vjetrovi, temperatura, voda, zemlja i hrana) i načina života individue (ishrana, piće, seksualni život, rad i rekreacija). Ta ravnoteža između čovjeka i njegove sredine određuje njegovu unutarnju ravnotežu. Liječnik treba pomoći prirodnim snagama ozdravljenje i preventivno djelovati na osnovi razumijevanja ljudskog ekosustava.
3. paradigma je socijalno-medicinski koncept, koji je dominirao u XVIII. do sredine XIX. stoljeća. Utvrđeno je da loši uvjeti stanovanja, loša ishrana, nedovoljna ishrana i razni štetni čimbenici na radnom mjestu uzrokuju narušavanje zdravlja. Od tada je počela borba socijalnih reformatora, poštenih političara i liječnika za poboljšanje uvjeta života radničke klase, sa zahtjevom da država vodi brigu o zdravlju naroda.
4. paradigma je doktrina o specifičnoj etiologiji (uzročniku) bolesti, a počinje otkrićem mikroskopa i identifikacijom mikroorganizama, kao specifičnih uzročnika najvećeg broja zaraznih bolesti.
Specifični agensi, kao što su radijacija, buka, stres, alkohol, razni kemijski agensi, zagađenost vode i zraka, duhan, smatrani su uzrocima mnogih bolesti.
5. paradigma je doktrina o stupnju osjetljivosti individue na djelovanje različitih čimbenika iz okoline, a nastupila je s razvojem imunologije. Počinje prevencija bolesti putem vakcinacije.
Koncept o postojanju strogo individualne otpornosti, odnosno obrane organizma od djelovanja čimbenika rizika od izvanrednog je značenja.
6. paradigma vezana je za istraživanje hemodinamike i biokemijskih promjena na nivou stanice.
7. paradigma je razvoj medicinske misli o mutaciji, ekspresiji gena, genetskom inženjeringu i genskoj terapiji.
U 19. stoljeću francuski fiziolog Claude Bernard (1813.-1978. g.) ukazao je da volumen i sastav tekućine u kojoj se nalaze stanice našeg organizma moraju biti konstantni te da stabilnost unutrašnje sredine organizma (milieu organique interieur) omogućava stanicama normalnu funkcionalnost usprkos varijacijama u vanjskoj sredini (milieu cosmique ambiant). Stabilnost unutrašnje sredine održava se zajedničkim sudjelovanjem svih tkiva, organa i sustava u organizmu. Američki fiziolog Walter Cannon (1929. g.) dao je za Bernardov "status qyo" unutrašnje sredine naziv homeostasis - zdravi uvjeti u organizmu. To je posebna paradigma, začeta u 19. stoljeću, ali još uvijek traje.
 
 
Petar Radaković, dr. med.