Kloniranje

ČUDA GENETIKE

Jezgra bilo koje somatske stanice i bilo koje diploidne stanice embriona, fetusa, djeteta ili odraslog prenosi se u oocitu i dobiva se identični sisavac. Tehnologijom nuklearnog transfera ostvareno je kloniranje životinja (miš, zec, svinja, ovca). Ta metoda ima znanstveno, biomedicinsko i komercijalno značenje. Kloniranjem životinja mogu se proizvesti vakcine, spašavati ugrožene vrste i razumjeti razvoj primata. Nuklearni transfer može se koristiti kod humanog infertiliteta. Zasad postoji moratorij na primjenu kod čovjeka u sljedećih 3-5 godina. Po nekim anketama, samo 7% ljudi kloniralo bi se ako bi imalo tu šansu.

Kloniranje nas uvodi u drugi svijet, koji brzo može postati kaotičan ako ne bude pod kontrolom. Nude se novi izazovi i otvaraju se biobanke. Zbog nestašice organa u transplantaciji, razvija se nova biotehnologija i, uz odsustvo etike, nudi neprihvatljive alternative. Genetsko inženjerstvo ima primjenu i u stvaranju novih vrsta biljaka i životinja, dodavanjem nasljednog materijala jedne vrste drugoj i tako nastaju transgene biljke i životinje, a tako se dobivaju kvalitetnije namirnice, ali i mogući izbor za transplantaciju u medicini. Ubacivanjem ljudskih gena u životinje postiže se određena modifikacija, odnosno veća sličnost s organima čovjeka, a time nastaju i dva problema: 1) što ako se životinje koje nose dijelove nasljednog materijala čovjeka nađu na trpezi?, 2) da li se transplantacijom životinjskih dijelova u tijelo čovjeka mogu prenijeti nepoznate infekcije? Molekularna biotehnologija i genetsko inženjerstvo moraju biti pod strogom kontrolom kako bi se spriječila svaka zloupotreba. Primjena te tehnike može biti sljedeća: mapiranje gena, kontrola genetskih bolesti, dijagnoza bolesti, liječenje genetskih bolesti, sinteza određenih produkata (inzulin, interferon), zamjena defektnih gena. U terapiju genima ulažu se velike nade u budućnosti. Znanje iz genetike raste, kloniranje nije više fantastika, to je mnogo više od stvaranja i rađanja - to je tehnologija. Jednojajčani blizanci slični su klonu, ali ih nitko ne doživljava sa strahom, dok o kloniranju mnogi znanstvenici imaju negativno mišljenje. Da li je kloniranje misterij života? Da li se mi to igramo Boga? Zar nije Bog stvorio Evu iz Adamovog rebra? Kloniranje je akt egoizma jer se umnožava nečija osobnost i identitet. Namjena kloniranja može biti pozitivna i negativna. Opasna je mogućnost stvaranja klona radi transplantacije organa. Tako npr. roditelji bolesnog djeteta mogu klonirati drugo dijete, koje bi bilo donator koštane srži. Klonirano dijete mora biti poštovano i voljeno kao individua sa svim svojim pravima. Druga je zloupotreba zamjena izgubljenog člana obitelji, a klon ne smije biti reinkarnacija nekog drugog. Postoji strah da bi se mogle napraviti kopije određenih osoba (vojnici, kriminalci, diktatori, sportaši, glumci, učenjaci), ali tu se ignoriraju utjecaj sredine i iskustvo koji sigurno utječu na razvoj osobnosti. Klonovi su ljudi i oni se ne smiju dehumanizirati jer to nije armija identičnih automata. Klon nije vlasništvo niti itko ima pravo i privilegij nad njim. Nagomilavanje klonova, tj. osoba s istim genetskim materijalom, može utjecati na konsagvinitet i imitirati izolirane zajednice. GOdine 1997. američka je vlada zabranila rad na humanom kloniranju iz religioznih, etičkih i zakonskih razloga. Debata oko kloniranja tek je započela, a na vagu se stavljaju dva utega - individualna šansa i zaštita javne sigurnosti i interesa.

Djeca sa dva oca

Najnovija dostignuća suvremene medicine i genetskog inženjeringa pružaju do sada nevjerojatnu mogućnost - da se dijete stvori od genetskog materijala dva muškarca, bez ikakvog genetskog sudjelovanja žene. Škotski učenjak Kalum Maceler, profesor bioetike i biokemije na univerzitetu u Edinburgu, istražujući u domeni genetskog inženjeringa, izjavio je: "Na putu smo stvaranja muških jajnih stanica, pomoću kojih će dva muškarca moći biti roditelji djeteta, bez ikakvog genetskog sudjelovanja žene. Što se tiče humane reprodukcije, za sada je problem zakonske prirode, mada postoji izvjesna mogućnost da se slične metode odobre u okviru legislative kojom se regulira humani genetski inženjering i slična istraživanja - s tom razlikom što se tu radi o procesu kloniranja u kome će se koristiti isključivo muški genetski materijal. Tehnički sličan postupak proveo bi se i kod humane reprodukcije. I u tom bi se slučaju koristila ženska jajna stanica donatora, ali samo kao stanična sredina, jer bi njen genetski materijal, sadržan u nukleusu, bio otklonjen, a usađen nukleus spermatozoida, čime bi se stvorila muška jajna stanica. Ona bi u potpunosti podsjećala na žensku jajnu stanicu i, kao i svaka druga, sadržavala bi polovinu potrebnog broja kromosoma, s tom razlikom što bi nosila genetsko naslijeđe muškarca čiji je nukleus transplantiran. Dalji postupak ne bi se razlikovao od klasične in vitro oplodnje - takva izmijenjena jajna stanica jednostavno bi se oplodila spermatozoidom drugog muškarca, koji nosi nedostajuću polovinu broja kromosoma. Na taj način dobivamo zametak od genetskog materijala dva muškarca ili, jednostavnije rečeno - buduća bena imala bi dva oca." Ostaje neophodnost nalaženja žene, suirogat - majke, koja će iznijeti trudnoću s dobivenim zametkom, kao i žene koja će biti donator originalne jajne stanice. Ta procedura može se izvršiti samo ako bar jedan od dva spermatozoida namijenjena takvoj oplodnji sadrži X-kromosom, jer u suprotnome ne bi došlo do oplodnje (poznato je da jajna stanica uvijek sadrži X-kromosom, dok spermatozoid može imati X i Y-kromosom, što zapravo određuje spol djeteta - XX kombinacija daje ženski spol, XY muški spol, a kombinacija YY ne postoji). Za sada je to samo teorija, ali u dosadašnjim eksperimentima na životinjama, gmazovi i ptice uspjeli su se razviti na taj način iz oplođenih "muških jajnih stanica". U razvoju sisavaca stvorenih na taj način uočeni su određeni poremećaji i nenormalnosti za koje se ispostavilo da su prouzročeni nedostatkom određenih komponenti genetskog materijala, koje postoje samo u ženskoj DNA (u nukleusima ženskih jajnih stanica). Embrion od genetskog materijala dvije majke lakše je stvoriti, jer je to jednostavna oplodnja jedne jajne stanice genetskim materijalom druge jajne stanice (pri tome se dobiva uvijek XX-kombinacija, odnosno ženski zametak). Dr. Macelar kaže: "Vrijeme u kome će taj postupak biti standardna praksa uopće nije tako daleko kako to sada izgleda. Takve vijesti svakako ohrabruju homoseksualne parove da slobodnije istupaju sa svojim zahtjevima da imaju djecu, bez obzira na svoje homoseksualne sklonosti. Do sada su rijetki parovi uspijevali dobiti odobrenje da usvoje dijete, ali sada se otvara potpuno nova mogućnost za njih - da, bez obzira na to što su partneri istoga spola, imaju vlastito zdravo dijete, koje je zapravo njihova genetska kombinacija, bez miješanja s genetskim materijalom donatora. To predstavlja značajnu etičku dilemu, povrh postojeće dileme vezane za genetski inženjering sam po sebi. O tome tek treba razmišljati, ali to je veoma bliska budućnost. Ne tako davno svi su mislili da je medicinska tehnika koja je kasnije upotrijebljena za stvaranje ovce Dolly samo znanstvena fantastika. Sada je ona veoma realna i ona se i dalje razvija pa je zakonodavstvo mora pratiti. Bila bi greška ne obuhvatiti i "muške jajne stanice" u isto vrijeme, jer one su naša bliska budućnost. Pri tome, naravno, moraju biti podrobno razmotrena i sva etička, filozofska i teološka pitanja i dileme."

Mijenjanje nasljednog materijala

Danas je u svijetu poznato oko 3000 nasljednih bolesti, od kojih su najrasprostranjenije talasemija, anemija srpastih stanica, cistična fibroza, mišićna distrofija, hemofilija i dr. Lijeka protiv tih bolesti nema, a pacijenti tretirani simptomatskom terapijom umiru, i to najčešće mladi. Razvojem molekularne biologije i genetskog inženjeringa omogućeno je identificiranje oštećenog nasljednog materijala (gena) kod tih bolesti, izoliranje zdravog gena i razvoj metoda za njegovu inkorporaciju u oštećeni kromosom (genska terapija). Dosadašnji način liječenja nasljednih bolesti, koje se manifestiraju nefunkcionalnim stanicama u krvi, bazirao se na zamjeni koštane srži oboljelog. Transplantacijom koštane srži zdravog čovjeka u bolesnog, prenose se i matične stanice koštane srži, koje teoretski sada mogu i doživotno opskrbljivati krv oboljelog zdravim krvnim stanicama. Međutim, osnovni je problem pri tom tretmanu problem odbacivanja transplantata, kao i razarajuće djelovanje transplantiranih limfocita na organizam u koji su uneseni. Smisao genske terapije tih bolesti bio bi u tome da se od oboljelog uzme njegova vlastita koštana srž, da se u matične stanice koštane srži ubaci zdravi gen i da se potom tako tretirana \"ozdravljena\" koštana srž vrati u oboljelog. Da bi taj proces bio učinkovit, da bi se u što veći broj stanica ubacio željeni gen, koriste se retrovirusi. Kada se jedanput integrira u kromosom, retrovirus koristi stanične mehanizme za umnožavanje i izlazak iz stanice, ali ona stanica koja je jednom integrirala retrovirusni kromosom, zauvijek ga nosi u sebi i pri svim diobama, sve kćerke stanice nasljeđuju i integrirani retrovirus. Taj prirodni put integracije stranog nasljednog materijala iskorišten je u genskoj terapiji za konstrukciju defektnih retrovirusa koji mogu dati samo jedan ciklus infekcije u kojima je veći dio nasljednog materijala uklonjen i zamijenjen npr. humanim genom. Ta terapija, iako je u laboratorijima konstruiran čitav niz defektnih gena i na njima uređen velik broj eksperimenata na miševima, psima i majmunima, nailazi na mnoge poteškoće. Postoji npr. vjerojatnost da, pored svih poduzetih mjera zaštite, virus nastavi svoj infektivni ciklus i inficira cijeli organizam. Također, prilikom ugradnje u kromosom stanice, virus može aktivirati neke nepoželjne gene i izazvati fatalne posljedice. Drugi je problem etičke prirode pri promijeni nasljednog materijala čovjeka (kreacije čovjeka): smijemo li dirati u nasljedni materijal čovjeka, pa makar samo u pojedine stanice, tako da se ta intervencija izvana ne prenese na njegovo potomstvo? Tim postupkom medicina ulazi u novu eru. Prodrla je duboko u stanicu, do kromosoma i stvorila mogućnost liječenja defekata na samom nasljednom materijalu.

Petar Radaković, dr. med.