Da li je ljubav bolest
ZBOG LJUBAVI VRIJEDI ŽIVJETI
Da li je ljubav zaista dijete boemstva? Izgleda da ljubav, koja se ne pokorava nikakvim zakonitostima, naprotiv, funkcionira prema biološkim procesima. Prema istraživanju Donatelle Morazziti, psihijatrice s univerziteta u Pizi, ljubav znanstveno analizirana izlazi iz domene romantizma, a ulazi u područje psihijatrije.
Osobe pogođene opsesivno kompulsivnim poremećajem (TOC) priznaju da su njihove opsjednutosti nerazumne, baš kao što zaljubljeni odustaju od objašnjenja svoje prekomjerne strasti. Potaknuta tim sličnostima, psihijatrica Donatella Morazziti istraživala je da li ta ponašanja imaju biološko podrijetlo. Sustav koji u mozgu regulira razine serotonina i dopamina, dvaju neurotransmitera, utječe iz više pravaca, manje-više poznatih, na ljudsko ponašanje, a Donatella Morazziti nedavno je otkrila da žrtve TOC-a imaju nenormalno nisku razinu serotonina (5-TH).U 1. grupi bilo je dvadeset mladih studenata, koji su živjeli u primarnoj fazi ljubavnog zanosa, zvanog "romantična ljubav". Oni su trebali biti zaljubljeni najmanje 9 mjeseci, nisu smjeli imati seksualne odnose s voljenom osobom i morali su najmanje 4 sata dnevno misliti na voljenu osobu.
u 2. grupi bili su pacijenti pogođeni TOC-om (da bi bila priznata kao opsesivnost, povratna ideja trebala je izazvati gubitak vremena veći od jednog sata dnevno.
U 3. grupi bile su zdrave osobe kao kontrolna grupa.
Dobiveni rezultati istraživanja ukazali su da se nivo serotonina smanjio za 40% kod zaljubljenih i kod oboljelih od TOC-a u odnosu na kontrolnu skupinu. Testovi su za 12-18 mjeseci obnovljeni kod 6 ispitanika, kada su se kod zaljubljenih ugasile prve vatre i ekipa znanstvenika utvrdila je povratak serotoninske aktivnosti na normalu u trombocitima, a i kod žrtava TOC-a desila se ista normalizacija nakon odgovarajućeg medicinskog tretmana. Iz toga se vidi da razgarajuća ljubav i patološka opsjednutost ne pokazuju samo zajedničke simptome, već imaju i istu varijaciju značajnog biološkog markera - serotonina.
Različita su mišljenja o ovoj studiji među psihijatrima. Psihijatar Hagop Abiskal s Kalifornijskog univerziteta u San Diegu, koautor studije, kaže: "Strast nije obvezno sinonim za sreću. To je stanje fiziološke razdraženosti (ekscitacije), praćeno lupanjem srca, poremećajem temperature, uznemirenošću i nesanicom. Kad se to dovede do krajnosti, nismo daleko od distrofije." Za njega ljubav nije neizbježno prolazna, a prolazna je žestina koja postoji u trenutku zaljubljivanja, dok trajnost zavisi od nebioloških činilaca. Nakon prvih uzbuđenja, zaljubljeni par tkat će različitu afektivnu vezu, dok će simptomi opsesivnosti nestajati.
Eli Antuš, psihijatar, podsjeća da ima izvjesne logike u svakoj opsjednutosti. Kod oboljelih od TOC-a opsesivni ritual odgovara, iako to izgleda iracionalno, stvarnoj unutrašnjoj logici, koja nalažće da se ruke peru sto puta dnevno kako bi se otklonile štetne klice; na isti način, pasionirana opsesivnost mogla bi imati za cilj harmonizaciju ljubavne selekcije. Stendhal hvali ljepotu premisa ljubavi, koje su veoma superiorne u odnosu na vezu koja prati tjelesno sjedinjavanje: "U ljubavnoj strasti bliskost nije u onoj mjeri savršena sreća u kojoj je to posljednji korak koji treba učiniti da bi se do te bliskosti stiglo."
Donatella Morazziti otvara nov put k razumijevanju bioloških procesa koji utječu na naše ponašanje, utvrđujući pritom ulogu serotonina. Ona unosi trunku romantike u svoj znanstveni postupak, naglašavajući izuzetno svojstvo ljubavnih početaka. Od skoro prirodne opsesije, doživljene u početku strasti, do patološkog ponašanja ljubavna paleta, u svakom slučaju, nije tako ružičasta kako se želi vjerovati, ali to ne znači da je zaljubljivanje štetno. Ljubav je jedna od onih ekstremnih okolnosti koje čine da život vrijedi da bude proživljen. Nitko ne može tvrditi da opsesivni poremećaji u ljubavi nisu neophodni, a teško je provjeriti da li ljubav rađa opsesivnost ili obrnuto.
