Emocionalna inteligencija

LJUBOMORA - začin ljubavnog odnosa (I)

Kad je riječ o začinu bilo koje vrste, vrijedi pravilo: u maloj će količini od nečega bezličnog i bljutavog napraviti izvor aromatičnog užitka. U velikoj će količini uništiti svaki užitak.

Ljubomoru uglavnom poznajemo kao razaračku energiju koja donosi bol mnogim obiteljima, uznemiruje susjede ili puni stupce crne kronike. Rjeđe je srećemo u suptilnom obliku, u kojem će nas razbuditi iz učmalosti i potaknuti na ponovno osvajanje ljubavnog partnera. No, tako ne mora biti.

Što je ljubomora

Ljubomora je vrsta straha da će nas naša voljena osoba prestati voljeti zbog nekog drugog ili da će nekog drugog voljeti više nego nas. Preduvjet su za postojanje ljubomore ljubav i postojanje osobe koja bi mogla ugroziti našu poziciju. U ljubavnom odnosu mi ne želimo imati bilo kakvu poziciju. Zanima nas samo ekskluzivna. Ljubomora se vrlo često brka s nekim sličnim emocijama. Mogućče je da osoba ne voli partnera, a ipak strepi od njegovog napuštanja. Tada je riječ o strahu od odvajanja, egzistencijalnom strahu ili strahu od gubitka imagea. Vjerujemo da sami nećemo moći preživjeti, snaći se ili održati ugled i poziciju, no to nije ljubomora. Isto tako, moguće je da se bojimo da će ljubav naše voljene osobe prema nama prestati kad se u našem odnosu izgubi nešto važno, ili ako se razvijemo u različitim smjerovima, ili izgubimo zajedničke interese, iako se nije pojavila nikakva nova osoba. Možda ćemo zbog toga biti tužni, očekivati gubitak, možda će nas to ljutiti, no ni tada se neće pojaviti ljubomora. Može nam se dogoditi da budemo zavidni kad osjetimo da netko ima nešto što ne zaslužuje, a mi koji to, po našem mišljenju, zaslužujemo ipak nemamo. Niti tu neće biti mjesta ljubomori. Ljubomora je, dakle, strah da će naša voljena osoba zavoljeti nekog trećeg i da ćemo zbog toga izgubiti ekskluzivnu poziciju u njenom životu. Kako oko nas uvijek postoje zanimljivi ljudi koji zaslužuju pažnju, određena doza straha te vrste opravdana je. Ona nas podsjeća da nam je stalo do voljene osobe, daje nam potrebnu energiju da svoj ljubavni odnos sačuvamo i zaštitimo kao posebnu vrijednost. Zbog ljubomore nećemo mirno gledati kako nam netko osvaja parnera ili to naš partner nekome čini. Uložit ćemo napor da vratimo svog partnera i odnosu obnovimo "stari sjaj". Tako nas ljubomora motivira na ulaganje u kvalitetu ljubavnog odnosa, kako bi bio konkurentan kad se pojave druge ponude. No, kao i sve druge emocije, ta može imati ekstremne intenzitete, biti neopravdana ili je možemo potpuno potisnuti kao neprihvatljivu. Tada će postati izvor životnih problema.

Izvori pretjerane ljubomore

Kada postajemo izrazitije ljubomorni? Kad nismo sigurni da nas naša voljena osoba stvarno voli i da smo joj stvarno na prvom mjestu, tada u svim njenim kontaktima i ljubaznostima s drugim osobama možemo vidjeti prijetnju svom odnosu. Tu nesigurnost ponekad potiče ponašanje voljene osobe i izrazit interes za nekog drugog, a nekad naša vlastita mašta, vjerovanja i osjećaji. Jedan je od najutjecajnijih OSJEĆAJ MANJE VRIJEDNOSTI ili inferiornosti. Njime možemo sami sebe ugroziti više no što bi to mogla bilo koja druga osoba. Inferiorna osoba vjeruje da je izabranik njenog srca puno vrednije biće od nje same i da ih okružuje čitav niz ljudi koji su također kvalitetniji i vredniji od nje. Može ih smatrati pametnijima, ljepšima, šarmantnijima, uspješnijima, sposobnijima, potentnijima, zavodljivijima ili im na neki drugi način davati prednost pred sobom. Ona vjeruje da će njen partner kad-tad usporediti s ostalim ljudima koje upozna i zaljubi se u nekog boljeg. Tako je gubitak partnera za nju samo pitanje vremena. Iako je u tom trenutku u njihovom odnosu možda sve OK i nema znakova koji bi upućivali na postojanje druge osobe, ona u sebi stvara ljubomornu strepnju pred budućnošću, u kojoj će se gubitak zasigurno dogoditi. Strepnja u njoj potiče stalno uspoređivanje s drugima, izrazitu kontrolu i svog i partnerovog ponašanja, sumnjičenja i ljubomorne scene, koje na koncu i otjeraju partnera. Drugi je razlog pretjerana POSESIVNOST. Svi mi voljenu osobu na neki način smatramo SVOJOM. Ona je upravo to po tome drugačija od ostalih. Prema njoj upravo zato primjenjujemo drukčije kriterije: nekad smo stroži jer joj želimo dobro, nekad smo pretolerantni, pa dopuštamo i ono što drugima ne bismo. No, kada voljenu osobu shvatimo kao produžetak sebe, tada ona na neki način postaje "naš teritorij" koji pokušavamo kontrolirati. Brinemo o njoj kao da ona sama to nije u stanju, odlučujemo umjesto nje, biramo umjesto nje, znamo što je za nju najbolje. Istovremeno taj "svoj teritorij" pokušavamo zaštititi od mogućih vanjskih ugrožavajućih utjecaja, pa s netrpeljivošću gledamo na izbivanja voljene osobe ili na njene kontakte s drugima. Ti bi joj drugi mogli podgrijati želju za izmicanjem kontroli. Posesivne osobe tako svoju voljenu osobu IZOLIRAJU od svijeta, a pojavu samoinicijativnosti i kontakte s drugim ljudima interpretiraju kao IZNEVJERIVANJE ZAJEDNIŠTVA i pomanjkanje ljubavi. Postaju ljubomorne na svakoga tko podržava partnerovu različitost i individualnost. Malo je ljudi koji pristaju na toliku kontrolu, pa se ponovo dogodi baš ono od čega se posesivne osobe žele zaštititi: njihova voljena osoba odabere nekog manje sklonog kontroli. Korijen posesivnosti najčešće je iskustvo u velikim obiteljima, u kojima su djeca teško uspijevala nešto svoje zadržati za sebe. Uvijek bi se pojavila braća ili sestre koji bi im to uzeli. Jedini način bio je da to svoje strogo izoliraju, često sakriju i stalno "brane od konkurencije". Postoje i tzv. paranoidne ljubomore, koje se temelje na nepovjerenju prema bilo kojoj osobi, pa tako i partneru. Osoba neprestano sumnja u iskrenost partnera, očekujući da bude prevarena, iskorištena ili na neki drugi način zloupotrijebljena. I opet se to i dogodi, ali ne zato što su ljudi u svojoj biti zli, već zato što se "spašavaju od proganjanja". Druga su varijanta tzv. projektivne ljubomore u kojima ljubomorna osoba od svog partnera očekuje ono što sama čini ili priželjkuje. Postoje psihotične ljubomore koje se temelje na fiksnim idejama i koje ne moraju imati nikakve veze s realnošću. To su vrlo ozbiljni poremećaji. Vrlo često rezultiraju agresivnim ispadima, pa je ponekad potrebna i prisilna hospitalizacija.

Potiskivanje ljubomore

Kada odlazimo u drugu krajnost pa uopće nismo ljubomorni? To se događa kada smo pomalo narcisoidni, kad se osjećamo nezamjenjivima i presigurni smo u naš odnos pa u njemu sve dopuštamo. Tada možemo previdjeti da se netko bori za naklonost naše voljene osobe i ne reagirati na vrijeme. Isto se ponašamo i kad nam do partnera zapravo nije stalo. Ljubomora može biti i zabranjena emocija. Često je sami sebi zabrane ljudi odrasli u obiteljima u kojima im je ona zagorčavala život. Smatraju je glavnim neprijateljem ljubavi i zajedništva, pa je samima sebi ne dopuštaju ni u najmanjem intenzitetu. Ona se tada transformira u neku drugu dopuštenu emociju, somatizira ili pretvara u noćne more. Ljudi sa zabranom na doživljavanje ili izražavanje ljubomore ne dopuštaju je niti svojim partnerima. Ljute se na njih, kritiziraju ih, podcjenjuju i ne razumiju da može biti izraz voljenja i brige o ljubavnom odnosu. Ljubomoru je neciviliziranom emocijom označila i "seksualna revolucija" koja je trajala do sredine osamdesetih. Dovela je do vrlo površnih ljubavnih odnosa bez ljubomore, ali i bez istinske ljubavi i bliskosti. Tamo gdje je pak postojala, ljubomora je morala biti potisnuta, pa je potkopavala odnose umjesto da ih učvrsti.

Kako se ljubomora razvija

Kao i u ljubavnom odnosu odraslih ljudi, tako i u djetinjstvu, dijete najprije spoznaje da ga roditelji vole, pa tek potom razvija strah da bi to moglo prestati ili se umanjiti zbog neke druge osobe. Te druge osobe najčešće su braća i sestre. Starije se dijete osjeća ugroženo mlađim jer mora dijeliti pažnju svojih roditelja s pridošlicom, a mlađe se osjeća ugroženo starijim jer je ono spretnije, sposobnije, ima neke privilegije i isticano je kao uzor. I u jednom i u drugom slučaju postoji prijetnja da će se nekoga manje voljeti ili će čak biti posve uskraćen za ljubav roditelja. Dječja se ljubomora najčešće manifestira u agresivnosti, zaostajanju u razvoju, mucanju, poremećajima sna, tikovima, noćnom mokrenju i sl. Sva ta ponašanja zapravo su vapaj za pažnjom, ali i način razvijanja obrasca IZNU–IVANJA tuđe pažnje i ljubavi kroz bolest i poremećaje. U kasnijim periodima djetinjstva djeca mogu postati ljubomorna na roditelja istog spola, doživljavajući ga kao rivala u borbi za ljubav oca ili majke. U adolescentskom se periodu to rivalstvo prenosi na istospolne vršnjake. Tako ostaje tijekom srednje životne dobi, da bi se u starijoj životnoj dobi ponekad pretvorilo u rivalstvo istospolnih partnera svoje djece. Sve je to isti strah, sve je to želja da se osiguramo i zadržimo ekskluzivnu poziciju kod voljenih osoba. No, ljubavi mogu biti različite. Svi mi imamo velike kapacitete voljenja. Potrebno je samo ne miješati i ne uspoređivati ljubav prema partneru s ljubavima prema djeci, roditeljima, braći i sestrama, prijateljima, čovječanstvu općenito, hobijima, životinjama i sl. NE postoji ILI, sve ih možemo voljeti na različite načine. Ljubomora nam je također potrebna. Ona nas motivira da brinemo o voljenom i poduzimamo akcije kojima ćemo sačuvati kvalitetu ljubavnog odnosa. Ona je "alarm na granici ekskluziviteta" ljudi koji su u ljubavnom odnosu.

Vesna Špalj, prof.