Emocije u psihijatriji
ROBOVI STRASTI
Prilagođenu ravnotežu i mudrost stari su Grci, a zatim i Rimljani rastumačili, a rana kršćanska crkva označila pojmom temperatia, umjerenost, suzdržavanje od emocionalnih krajnosti. Cilj je ravnoteža, a ne potiskivanje emocija: svaki osjećaj ima svoju vrijednost i važnost.
Dakako, to ne znači da trebamo osjećati samo jednu vrstu emocija. Neprestana sreća na određeni način podsjeća na ispraznost onih značaka sa žutim nasmiješenim licima. O patnji se može reći puno toga kao o konstruktivnom doprinosu kreativnom i duhovnom životu; patnja može očvrsnuti dušu.
Padovi daju okus životu jednako kao i usponi, ali moraju biti uravnoteženi.
U matematici srca, dojam o zadovoljstvu svojim životom određuje se na temelju
odnosa pozitivnih i negativnih emocija, što je zaključak brojnih istraživanja
raspoloženja na stotinama muškaraca i žena. Nije riječ o tome da ljudi, kako
bi se osjećali zadovoljnima, trebaju izbjegavati neugodne osjećaje, nego da
uzburkani osjećaji ne bi trebali biti prepušteni sami sebi i zamijeniti sva
ugodna raspoloženja. Osobe koje doživljavaju epizode intenzivnog bijesa ili
potištenosti, svejedno mogu osjećati zadovoljstvo ako kao protutežu imaju niz
jednako radosnih ili sretnih trenutaka.Jednako kao što u pozadini rada uma postoji neprestano brujanje drugih misli, tako postoji i neprekidno emocionalno brujanje. Upozorite nekoga signalom u šest ujutro ili sedam navečer i on će uvijek biti u određenome raspoloženju.
Čini se da su ekstremno intenzivni osjećaji u većini ljudi razmjerno rijetki, većina nas pripada u sivu srednju kategoriju, uz tek blage uspone i padove u vožnji naše emocionalne vijugave željeznice. Velik dio onoga što činimo, naročito u slobodnom vremenu, pokušaj je upravljanja raspoloženjem. Sve, od čitanja romana ili gledanja TV do aktivnosti i društva koje odabiremo, može biti način koji će nam pomoći da se počnemo bolje osjećati.
Emocionalno čvrsta djeca uče kako se trebaju umirivati tako što se prema sebi odnose na način na koji su se prema njima odnosile osobe koje o njima brinu, zbog čega su manje osjetljiva na bure koje potječu iz emocionalnoga mozga. Djelomično možemo utjecati na to koliko dugo će ta emocija potrajati. To pitanje ne postavlja se kod uobičajene tuge, zabrinutosti ili ljutnje; takva raspoloženja obično nestaju s vremenom i strpljivošću.
Ali kada su te emocije silno intenzivne i zadržavaju se duže nego što bi bilo
normalno, polako prelaze u teže i ekstremnije oblike, u kroničnu tjeskobu, neobuzdani
bijes, depresiju.A u najtežim i najnepopustljivijim slučajevima, za promjenu stanja bit će potrebni lijekovi ili psihoterapija, možda i oboje.
U takvim situacijama, jedan od znakova sposobnosti emocionalne samoregulacije moglo bi biti prepoznavanje trenutka kada je kronična razdraženost emocionalnog mozga prejaka da bi se mogla nadvladati bez pomoći lijekova. Na primjer: dvije trećine osoba koje pate od manično-depresivnih stanja nikada nije liječeno zbog poremećaja, ali LITIJ ili noviji lijekovi mogu promijeniti karakterističan ciklus depresije koja paralizira i maničnih epizoda u kojima se miješaju kaotična stanja!
Jedan od problema koji se javljaju u vezi sa manično-depresivnim stanjima jest to što osobe zahvaćene maničnim stanjem nerijetko osjećaju tako pretjerano samopouzdanje da ne vide nikakvu potrebu za traženjem pomoći bilo kakve vrste unatoč katastrofalnim odlukama koje donose. Kod takvih teških emocionalnih poremećaja psihijatrijski lijekovi pomoći će im pri boljem upravljanju životom.
Ne postoji opći konsenzus o filozofskoj premisi da loša raspoloženja treba mijenjati. Približno je pet posto ljudi koji su izjavili kako nikada ne pokušavaju promijeniti raspoloženje jer su, drže oni, sve emocije prirodne i treba ih proživljavati upravo onako kako nam se pojavljuju, bez obzira na to koliko bile depresivne. Zatim postoje oni koji su, iz pragmatičnih razloga, kod sebe redovito pokušavali izazvati neugodno raspoloženje ne bi li (na primjer) pacijentima lakše priopćili nepovoljne novosti; tu su i društveni aktivisti koji su poticali vlastitu ogorčenost nepravdom kako bi bili učinkovitiji u borbi protiv nje.
Ali, osim tih rijetkih slučajeva poticanja neugodnoga, gotovo svi ispitanici tužili su se kako su prepušteni na milost i nemilost raspoloženjima.
