Sram
PONIŽAVANJE SAMOGA SEBE
Sram je nedovoljno proučavano osjećanje jer se u našoj civilizaciji isuviše rano i lako utapa u osjećaj krivice. U razvojnoj teoriji ličnosti sram predstavlja negativan oblik rješavanja krize autonomije. Sram održava pasivnu orijentaciju, za razliku od krivice koja podrazumijeva aktivan stav.
Naglasak
na aktivnosti u sklopu tradicionalne muške uloge vjerojatno je pridonio
tome da se osjećaj krivice promatra s više zanimanja od osjećaja srama.
Freud smatra sram ženskom karakteristikom jer izvire iz svijesti o genitalnom deficitu: "osjećaji krivice pružaju obilje materijala za intervju, dok ga osjećaji srama skrivaju". Osjećaji krivice priznaju se s većom spremnosti, za razliku od osjećaja srama. Krivica traži praštanje kroz ispovijed, dok sram zahtijeva nešto što je, barem u našoj civilizaciji, mnogo teže: bezuvjetno prihvaćanje. Ispovijedanjem krivice riskiramo da samo jedan naš dio, ispovijedani "grijeh", ne bude oprošten i time prihvaćen, dok priznavanjem mnogo bolnijeg osjećaja srama i onoga čega se sramimo ispostavljamo cijelu našu ličnost i riskiramo da budemo odbačeni i napušteni.
Sram se, dakle, vezuje uz cjelovit osjećaj sebe, dok se krivica vezuje samo uz jedan dio nas - naš grijeh.
Grešan čovjek vođen je principom zadovoljstva (zadovoljiti nagone kao životinje i time smanjiti tenzije koje se javljaju u njegovim erogenim zonama). U tom nastojanju zapada u mrežu unutarnjih konflikata, koji njegove aktivnosti pretvaraju u grešne te tako u njemu izazivaju osjećaje krivice.
Tragičan čovjek, težeći samoaktualizaciji, prevladava princip zadovoljstva i nastoji realizirati vlastito nuklarno ja. Tragičan čovjek pokušava po svaku cijenu održati osjećaj sebe, jedinstvo vlastitog bića kojem prijeti raspad i ništavilo, pa čak i u trenutku svog nestajanja ostane vjeran samom sebi, osmišljava bol i patnju, pa i samu smrt, i time u njima nalazi pobjedu umjesto poraza.
Vjernost samome sebi vodi samouništenju zbog očajničkog pokušaja da po svaku cijenu očuva integritet vlastitim idealima i životnim ciljevima, jer u suprotnom život i nije vrijedan življenja.
Drugi način osjećaja srama, najčešće povezan s težnjom k autentičnosti, predstavlja kreativnost koju, kao najpotpuniji i najuspješniji način samorealizacije vlastitog ja, ističu i drugi teoretičari psihologije, a to definiram kao centar stvaralačke inicijative - radosni doživljaj stvaranja, kao i svijest o sebi kao stvaraocu.
Za razvoj bez srama potreban je zadovoljavajući zrcalni i idealizirani objekt, a to predstavlja majka. U njenim se očima zrcale djetetov eksihibicionizam i grandioznost i u njima se reflektira njeno empatičko prihvaćanje i odobravanje, odnosno neprihvaćanje i odbijanje.
Neuspjeh zrcalnog ja-objekta dovodi do primarnog, strukturnog defekta - do duboko ukorijenjenog osjećaja bezvrijednosti i odbačenosti, u tom slučaju neadekvatno i nerealno visoko postavljenih ciljeva i ideala. Osjećaj srama vrlo je bolan osjećaj, uzrokovan sviješću o vlastitim nedostacima te je tako tijesno povezan s načinom kako doživljavamo sebe, kao i načinom na koji želimo sebe prezentirati drugima. Mogli bismo reći da, kao što je osjećaj krivice centralni osjećaj grešnog čovjeka, tako je osjećaj srama centralni osjećaj tragičnog čovjeka.
Pacijentica
C., 32 godine, radnica, kao neposredni uzrok za dolazak psihijatru navodi
anksiozne napade koji tijekom fizioterapije, na koju odlazi radi bolova
u vratnom dijelu kičme, dostižu panične razmjere. Strah od vezivanja, zatvorenog prostora, vožnje avionom, ludila, uskoro svodi na osnovni strah od gubitka kontrole. Razgovor je dojmljiv, ne samo zbog niza traumatizirajućih doživljaja koje iznosi, već još više zbog uspjeha kojim održava integritet vlastite ličnosti. Neuništivost i veličina čovjekova duha uvijek iznova iznenađuju i podsjećaju nas na skromnu ulogu koju kao terapeuti imamo u životu naših pacijenata, a koju tako spremno veličamo.
Djetinjstvo pacijentice C. bilo je izrazito traumatsko. Otac je bio alkoholičar, do njene 7. godine često je mijenjao zaposlenje. Zbog krađe je u zatvoru proveo godinu dana, a nakon toga se više nigdje nije zaposlio. Majka je također pila, ali je uspijevala zadržati stalno zaposlenje, a iz vanbračne veze u tijeku braka ima jedno vanbračno dijete. Pacijentica je nakon smrti oca imala 10 godina. Majka je u novom braku rodila dvoje djece. Pacijentica je služila kao gromobran za agresivnost očuha, a više puta koji je prijetio sjekirom i bacao na nju noževe. Jednom takvom prilikom bila je ozbiljnije ozlijeđena, ali zbog srama nije priznala ni liječniku ni socijalnoj radnici na koji je način zadobila ozljede. S majkom je uspostavila sadomazohistički odnos, koji je kasnije djelomično prenijela na muža (udala se u dvadesetoj godini). Želeći da po svaku cijenu zadobije majčinu ljubav, sama se nudila kao žrtva majčinom maltretiranju.
Ismijavali su je zato što je "debela, što ništa ne zna, što je nespretna, ništa ne radi kako treba, pa čak i zato što je poslušna". Naime, bila je svjedokom ne samo spolnih odnosa roditelja, već i pijane majke s drugim muškarcima. Iz obiteljskog "pakla" pacijentica je našla utočište u religiji. A tu je našla "dobru majku" (crkvu) koja ju je prihvatila otvorenih ruku i idealnog oca (Boga). Međutim, i u usvojenoj obitelji (crkva i Bog) naišla je na razočaranje.
Spas je tada našla u udaji. Muža je vidjela kao "Boga", kao jedinoga koji je napokon razumije. U braku je rodila troje djece, sve troje carskim rezom, nakon čega su je sterilizirali. Muž je ismijava, ponižava i iskorištava, kao što su to činili u primarnoj obitelji, samo bez fizičkih napada. Razočaranje i poniženje dolazi otkrićem muževljeve izvanbračne veze i muževim predbacivanjem da je "jalova".
Pacijentica se srami oca jer nema ni malo samopouzdanja, srami se majke, jer biti majka znači biti kao njezina majka, dopustiti da muškarci rade njoj ono što su radili njezinoj majci, a što je njoj bilo odvratno (govori o neprihvaćanju svog ženskog tijela i svoje menstruacije). Srami se obiteljskog siromaštva i pokušava ga od najranijeg djetinjstva prikriti.
Osjećaj srama, sa strahom od gubitka kontrole nad sobom i svojim osjećajima, negativnim i pozitivnim, za nju je nešto sramotno jer predstavlja izraz slabosti i nemoći. Sram dovodi u vezu i sa svojim strahom od nasilja, koji je bio tako opsežan da nije mogla gledati ni film. Ponavljane traume u djetinjstvu investirala je u nasilje s libidom, te je ono tako erotizirano postalo seksualno uzbudljivo (misli, želje, fantazije). U trenutku pojave srama, kao signalne anksioznosti, dolazi ne samo do izrazite reakcije crvenjenjem, već i do blokade misli ili onog o čemu je govorila. Uvjerena u svoju unutarnju bezvrijednost i ništavnost, opisuje kako se već u djetinjstvu osamljuje i skriva pred drugima jer nije vrijedna ljudske topline, ljubavi i prijateljstva.
