AIDS
 
SUOČENJE S ISTINOM
 
\"Život ne prestaje biti zabavan kada ljudi umiru, ni malo više nego što prestaje biti ozbiljan kada se ljudi smiju\"
 
 
Kad nam netko kaže da bolujemo od neizlječive bolesti, tu činjenicu vrlo teško prihvaćamo. Svatko sučeljen s prijetnjom smrti mora prijeći put od razmišljanja o sebi kao savršeno zdravoj osobi (što svi više-manje stalno i činimo) do razmišljanja o sebi kao osobi koja bi mogla umrijeti, i konačno, kao osobi koja će umrijeti. Taj prijelaz ide od: to se meni neće dogoditi (iako znamo da bi se jednog dana i moglo), preko: to bi mi se moglo dogoditi, do: to mi se događa.
 
 
Bolesnik od AIDS-a
 
Danas je bolesnik od AIDS-a (koristi se i naziv SIDA) svjestan da boluje od neizlječive bolesti kojoj se zna uzročnik, ali se lijek ne zna. Bolesnici su se uvjerili da njihovi prijatelji umiru, da prije toga iznimno pate i da se vrlo često osjećaju napušteni od svih. Činjenica da ti pacijenti boluju od teške bolesti, da su mladi i da nisu htjeli biti bolesni, stavlja ih u situaciju nemoći te ovisnosti o novim spoznajama o njihovoj bolesti, vrsti lijeka i načinima liječenja koji svakim danom sve više napreduju. AIDS je bolest koju uzrokuje virus HIV-a. AIDS nije isto što i HIV-infekcija. Mnogi ljudi koji su inficirani HIV-virusom osjećaju se sasvim dobro. Trenutno je nemoguće reći kod kojeg će se među njima razviti AIDS. Nije moguće dati postotak onih koji će oboljeti d AIDS-a jer različita istraživanja daju različite rezultate. Osoba inficirana HIV-om može oboljeti od AIDS-a, a i umrijeti. To je aspekt bolesti koji ne treba izbacivati; liječnik i pacijent to znaju.
Dominantan osjećaj koji ta pandemija ostavlja u bolesnika jest osjećaj napuštanja od prijatelja, partnera, obitelji ili čak cijeloga društva.
"Društvu treba tako mnogo vremena da prihvati svoje vlastite loše klice, da je pravo umijeće da spoznam da mi je bolje bez društva nego s njim. Bože, s kim sam živio do sad!", riječi su pacijenta kojeg u vrijeme boravka u klinici nitko, baš nitko nije posjetio puna tri mjeseca. Dijagnoza AIDS-a predstavlja krizno razdoblje za svakog pojedinca. Uočene su različite reakcije u ljudi koji se moraju priviknuti na svoju dijagnozu. Postoji prilično uopćeni odgovor na gubitak i čini se da se ta pravila mogu primijeniti na bilo koga tko se suočava s novim životnim opasnim oboljenjem, reakcijama nepriznavanja, bijesa, cjenkanja i depresije. Ljudi s dijagnozom AIDS-a reagiraju normalno na abnormalnu situaciju kada saznaju od čega boluju. Njima tek kasnije treba realna procjena o tome što se s njima zbiva i koliko će živjeti. Tada se može ponuditi pomoć i razumijevanje i kada su stvarni izgledi njihove bolesti žalosni. U pacijenta od AIDS-a u početku je dominantno psihološko liječenje, koje bismo mogli podijeliti na dvije razine:
1. Promijenjeni status bolesnika, bilo da je posljedica organskih oštećenja nastalih propagacijom bolesti ili nemogućnošću prihvaćanja bolesti, dovodi do izmijenjenoga ponašanja.
2. Proces gubitka dominantan je ne samo zbog postojanja neizlječive bolesti, nego i zbog toga što od te zarazne bolesti najčešće obolijevaju ljudi koji su u svom seksualnom životu imali iskustva koja društvo vrlo teško podnosi, npr. homoseksualna, promiskuitetna i sl.
 
 
Višestruki gubici
 
Ono što je istinski prisutno u bolesnika oboljelih od AIDS-a jest kumulacija simptoma i psiholoških odgovora koji su uglavnom vezani za gubitke ranijih sposobnosti. To bismo mogli nazvati višestrukim gubitkom. Taj sindrom odnosi se samo na pacijente s AIDS-om i predstavlja skup gubitaka u odnosu na samu bolest, ali i na reakciju okoline koja je sklonija osudi nego razumijevanju tih bolesnika.
Višestruki gubici od AIDS-a su sljedeći:
a) vrijednost u društvu zbog prekida obavljanja svog prijašnjeg zanimanja ili gubitka obiteljske potpore,
b) fizički i emocionalni dobri osjećaji, tako bitni za optimizam koji priželjkuje za sebe,
c) osjećaj zajedništva,
d) osjećaj seksualne slobode,
e) nade u budućnost,
f) osjećaj sigurnosti na poslu onda kad je posao održan,
g) privatnost i vlastita moć zbog predrasuda društva da ta infekcija ukazuje na seksualnu orijentaciju,
h) partneri i osobe koji su još uvijek živi oko njih, ali koji su se promijenili i u emocionalnom smislu, nisu više ono što su bili prije.
U taj sindrom možemo uključiti još i proces anticipacijske tuge koji predstavlja proces žalovanja prije smrti. Osobe koje ponavljano gledaju kako im prijatelji umiru, razvijaju suosjećanje kao da su već preživjele svoju vlastitu smrt. To je težak način prihvaćanja realiteta, ali je taj realitet zamjena za produljeno emocionalno mučenje koje osobe sa sindromom multiplog gubitka od AIDS-a često opisuju. Taj komplicirani doživljaj mnogo je češći nego sama refleksija osjećaja tuge i brige.
 
 
Povlačenje i izolacija
 
Svi ti gubici vode do depresije, nemogućnosti osjećanja i prevage pesimizma, cinizma, fatalizma i nesigurnosti. Ako se pri tome radi o homoseksualnoj grupi ljudi, zatvorenost tog sustava još više pogoršava osjećaje ljudi i sputava njihovu slobodu.
Iako možemo reći da se u pacijenata kod kojih je dijagnosticiran AIDS radi o akutnom stresnom poremećaju, preživjeli od te bolesti reagiraju izolacijom i povlačenjem upravo zbog društvene stigmatizacije. Slijed navedenih reakcija može nam pokazati tijek emocionalnih reakcija u pacijenata kod kojih je dijagnosticiran AIDS, a nakon čega bolest napreduje.
Šok pri prihvaćanju dijagnoze može se manifestirati uznemirenošću, verbalno izraženom ljutnjom, suicidnim mislima, izražavanjem nevjerice i plačem. Neki se mogu činiti i mirnima i kao da su u stanju vladati sobom, ali se osjećaju emocionalno tupim, fizički istrošenim ili općenito odsječenima od ljudi i okoline.
Olakšanje mogu iskusiti ljudi koji su imali znakove bolesti i koji su jako mnogo propatili jer učestale hospitalizacije nisu uputile na bolest, a pretrage na HIV-infekciju bile su negativne. Kad saznaju potvrđenu dijagnozu AIDS-a, smiruju se i život im se čini lakšim jer je život pod prijetnjom bilo teže iskustvo nego samo saznanje bolesti.
Ljutnja prema sebi ili prema drugim ljudima izaziva sjećanje na sve pogreške i propuste koje je bolesnik dopustio sebi, a da pri tome nije razmišljao o posljedicama.
Smanjeno samopouzdanje rezultat je mišljenja da je AIDS obilježena bolest koja stalno izaziva neprijateljstvo kod nekih dijelova društva (primitivna ili sirova društva).
 
 
Od tuge do smijeha
 
Gubitak osobne kontrole javlja se u trenucima ponovljene krize, kada oboljeli od AIDS-a shvati da je sve što čini u životu podređeno preživljavanju od AIDS-a. Neki od njih vrlo teško podnose gubitak svog kreativnog dijela, koji je često potisnut zbog realnog straha od smrti.
Rastući je osjećaj izolacije, paralelno s napredovanjem bolesti, promjenama fizičkog izgleda ili intelekta. Na taj način pacijent preuzima dio brige za sebe i postaje aktivniji u preživljavanju i prihvaćanju svoje vlastite bolesti.
Pozitivno prilagođavanje javlja se ponekad u procesu terapijskoga rada s pacijentima od AIDS-a malom intervencijom, kao što je npr. otvoreni razgovor o smrti i pripremama za nju.
U razvijenoj fazi bolesti pojavljuju se svi simptomi multiploga gubitka, a psihološke posljedice rezultat su patološkog žalovanja za aspektima vlastitoga života u obliku osjećaja krivnje. Ponekad bolesnici iz osjećaja nemoći održavaju seksualne kontakte s drugim ljudima, ne govoreći im da su bolesni. Ponekad se ti doživljaji pretvaraju u paranoidnu reakciju bolesnika da je ostavljen od svih i da će ostati sam na svijetu.
U terminalnoj fazi prihvaćanja oboljenja pacijent, uz cjenkanje i depresivne oscilacije, prihvati svoje višestruke gubitke. On sam hrabriji je od bilo koga drugoga koji se nalazi u kontaktu s njim. Bolesnik ponekad ima potrebu da testira okolinu i govoreći o svojoj smrti praktički plaši druge. Ponekad se čini da je pacijent preživio iskustvo svoje vlastite smrti. Tada kažemo da je netko prebrodio i prihvatio brojne gubitke povezane s oboljenjem od AIDS-a.
Poseban je slučaj ako pacijent nema nikoga tko će preuzeti odgovornost za njega: financijska nesigurnost i gubitak posla još više utječu na gubitak samopoštovanja i mogućnost preživljavanja. Ponekad rad na gubicima stvara i strahove od pozitivnih pomaka u ličnosti bolesnika. Taj fenomen opserviran je u radu s preživjelima od AIDS-a. Dobra sjećanja izbjegavaju se zbog straha da ih preživjeli ne bi morao napustiti.
Ako pacijent ne može promijeniti neizbježnost smrti, on može promijeniti svoj stav prema njoj. Ponekad se humor i u najcrnjim situacijama čini optimističnim. "Naučilo me da se život živi sada, ovaj trenutak."
Jedna je pacijentica rekla: "Moja najveća fantazija jest da plešem gola po ulicama sa svim svojim prijateljicama i prijateljima kada lijek i terapija od AIDS-a budu otkriveni. To je dogovor sa svim mojim prijateljima. Mi ćemo biti tu zajedno slaveći...!"
 
 
Mr. sc. George Salebi, dr. med.