Zaštita djece protiv zaraznih bolesti
PRIDRŽAVAJTE SE KALENDARA CIJEPLJENJA
Čovjek svakodnevno dolazi u doticaj s uzročnicima raznih bolesti, od kojih mnogi mogu prouzročiti teške bolesti, dovesti do invalidnosti, pa čak i do smrti.
Mjere zaštite protiv zaraznih bolesti možemo u grubo podijeliti u aktivne i pasivne. Najbolji je oblik zaštite aktivni oblik, dakle cijepljenje, vakcinacija ili aktivna imunizacija.
Imunizacija znači stvaranje aktivnog imuniteta artificijalnim putem (aktivni umjetni imunitet).
U
drevnoj Kini primjenjivana je variolizacija kao metoda zaštite od pošasti
velikih boginja - variole. Variolizacija je podrazumijevala upuhavanje trstikom
sasušenog samljevenog gnoja iz pustule bolesnika s variolom u nos osobe
koju se željelo zaštititi.Zemlje Bliskog istoka (Perzija, Turska) u XVII. i XVIII. stoljeću reafirmiraju metodu variolizacije, a s obzirom na to da su u XVIII. stoljeću epidemije variole u Europi bile posebno žestoke, 1713. i 1715. godine carigradski liječnici Emanuel Timoni i Giacomo Pylarini vode zabilješke o svojim iskustvima s variolizacijom i nastoje ih plasirati u Europu koja ih teško prihvaća. Upornošću lady Mary Wortley Montagu, žene engleskog poslanika u Carigradu, metoda se počinje primjenjivati u Engleskoj i Francuskoj. Razvoj fudroajantnih oblika variole u pojedinih "varioliziranih" ponovno je pokrenuo lavinu protivljenja.
Prekretnica nastupa u trenutku kada seoski liječnik Edward Jenner, uvidjevši da mljekarice i ljudi u selu koji obolijevaju od kravljih boginja, nikad ne obolijevaju od variole (ili obole u vrlo blagom obliku), 14. svibnja 1796. ucjepljuje dječaku Jamesu Phippsu sadržaj pustule s ruke mljekarice Sare Nelmes, oboljele od kravljih boginja. Dva mjeseca nakon toga dječaka je izložio varioli inokulirajući mu gnoj iz variolozne pustule. Kako u dječaka nije došlo do razvoja bolesti, zaključio je da je tim postupkom, koji je nazvao vakcinacijom (vacca, ae f. = krava), postigao razvoj otpornosti protiv variole.
Pojavom vakcinacije napravljeni su u zapadnoj Europi početkom XIX. stoljeća i prvi kalendari cijepljenja. Potkraj XIX. stoljeća pojavljuju se i na prostorima današnje Hrvatske. "Kalendare cijepljenja" propisivale su državne službe koje su bile odgovorne za suzbijanje zaraznih bolesti.
Važećim kalendarom predviđeno je provođenje zaštite protiv tuberkuloze, gnojnog meningitisa uzrokovanog bakterijom Haemophilus influenzae tip b, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, rubeole, zaušnjaka i hepatitisa B.
Novorođenče, već dan po rođenju, dobiva u kožu lijeve nadlaktice cjepivo protiv tuberkuloze (BCG). Na mjestu cijepljenja za četiri do šest tjedana formira se gnojni prištić koji pukne, a na mjestu cijepljenja ostaje bijeli ožiljak. Navedeno cjepivo u pravilu ne izaziva povišenje temperature ni bol. Vrlo rijetko praćeno je oteklinom limfnih žlijezda (lijevo pazuho), zbog čega je potreban nadzor pedijatra i dječjeg kirurga. Provođenjem testiranja na tuberkulozu (testiranje tuberkulinom - ppd) u drugoj godini života, te u osnovnoj školi, utvrđuje se je li dijete potrebno docijepiti ili ne.
S navršena dva mjeseca života provodimo cijepljenje protiv gnojnog meningitisa uzrokovanog Haemofilusom influenzae tip b (Hib), i to intramuskularnom injekcijom. To cjepivo može prouzročiti lokalno crvenilo i kvrgicu na mjestu uboda. Povišena temperatura rijetko prati cijepljenje tim cjepivom.
Trovalentnim cjepivom protiv difterije, tetanusa i hripavca (DTP) cijepimo djecu s navršena tri mjeseca života, intramuskularnim načinom davanja. Uz to, također intramuskularnom injekcijom, daje se i prva doza neživog cjepiva protiv dječje paralize (IPV). Ponovno su na mjestu uboda moguće lokalne reakcije, a cjepivo protiv difterije, tetanusa i hripavca (DTP) uz to može i povisiti temperaturu, u pravilu unutar prva dva dana od cijepljenja. Kao prva doza navedenog cjepiva daje se acelularni DTP - cjepivo koje se lakše podnosi u smislu manjeg broja nuspojava. Treba naglasiti da djeca kod koje postoji kontraindikacija za cijepljenje cjelostaničnim DTP cjepivom ne smiju biti cijepljena niti acelularnim.
S razmakom od mjesec dana, s navršena četiri mjeseca života, daje se druga doza primovakcinacije (DTP, Hib i živo cjepivo protiv dječje paralize - OPV). DTP i Hib daju se intramuskularnim putem, a oralno (živo) cjepivo protiv dječje paralize ukapa se u usta.
Nakon mjesec i pol (dakle u dobi od pet i pol - šest mjeseci) slijedi treća doza DTP, Hib i OPV cjepiva.
Cjepivo protiv ospica, rubeole i zaušnjaka daje se s navršenih godinu dana života, u potkožje desne nadlaktice. Ono može izazvati "imitaciju" navedenih bolesti, no u vrlo blagom obliku. Komponenta protiv ospica može izazvati povišenu temperaturu između 7. i 12. dana od cijepljenja. Ponekad se uz to može pojaviti i blag osip. Jednako tako, komponenta protiv zaušnjaka može prouzročiti od desetog do petnaestog dana po cijepljenju blago uvećanje slinovnica, a komponenta protiv rubeole blagu sliku rubeole (osip treći dan po cijepljenju, blago povišena temperatura). Uobičajeno je da se prije davanja cjepiva djetetu ponudi jaje u prehrani jer je cjepivo dijelom pripravljeno na pilećem embriju.
Docjepljivanje se provodi kod upisa u školu.
Cijepljenje protiv hepatitisa B provodi se tzv. rekombinantnim cjepivom i trenutno važećim kalendarom cijepljenja predviđeno je u VI. razredu osnovne škole (tri doze u propisanim razmacima). U pravilu ne izaziva jače nuspojave, osim blagih lokalnih reakcija.
Usprkos određenim rizicima koje nosi primjena cjepiva, valja naglasiti da su sve nuspojave vezane uz cijepljenje zanemarive u odnosu na moguću silinu bolesti protiv kojih se cijepi.
