Hepatitis B
 
OPREZOM I CIJEPLJENJEM PROTIV BOLESTI
 
Različiti uzročnici dovode do upale i oštećenja jetrenih stanica. Uz alkohol, lijekove, toksine i autoimune procese, najčešće su to virusi.
 
 
Tijekom posljednjih desetljeća, zahvaljujući neprekidnim istraživanjima i razvoju laboratorijskih tehnika, izdvojen je niz virusa koji uzrokuju hepatitis blaže ili teže kliničke slike, što završava potpunim izlječenjem ili trajnim posljedicama, a izvor i putovi prijenosa infekcije različiti su. Među njima se ističe virus hepatitisa B zbog njegove velike infektivnosti, različitih putova prijenosa, mogućih trajnih i teških posljedica, ali i mogućnosti uspješne prevencije.
 
 
Putovi prijenosa
 
Hepatitis B nekad se prenosio transfuzijom krvi i krvnih derivata, a danas je ta mogućnost infekcije zanemariva zahvaljujući redovitim kontrolama i odgovarajućoj obradi krvnih preparata. Stoga su danas osnovni putovi prijenosa tog virusa:
• spolni kontakt s nosiocem virusa,
• uporaba nesterilnih šprica i igala (ovisnici o opojnim drogama, incidentni ubodi na uporabljene igle),
• korištenje nesterilnih medicinskih instrumenata (tatoo, piercing, akupunktura i sl.),
• prijenos s majke koja je vironoša na novorođenče tijekom poroda,
• bliski, najčešće obiteljski kontakt s oboljelim ili kroničnim vironošom,
• duži boravak i bliski kontakt s domicilnim stanovništvom u zemljama s visokom prevalencijom hepatitisa B i slabije razvijenom zdravstvenom službom (azijske i latinoameričke zemlje).
Povećan rizik obolijevanja postoji i kod zdravstvenih djelatnika, radnika na čišćenju i zbrinjavanju otpada u zdravstvenim stanicama, kod osoba koje njeguju kronične vironoše, kod bolesnika na hemodijalizi i oboljelih od hemofilije, koji često primaju krvne derivate te djelatnika u ustanovama za njegu mentalno retardiranih osoba, djelatnika u zatvorima i kod svih drugih koji dolaze u češći kontakt s krvlju.
Izvor su infekcije osobe oboljele od akutnog hepatitisa B, ali i svi oni koji nakon otkrivene ili neotkrivene infekcije ostaju trajni nosioci virusa.
Virus hepatitisa B nalazi se u krvi oboljelog ili kroničnog vironoše te u drugim tjelesnim tekućinama, kao što su vaginalni sekret i sjemena tekućina, urin, slina i dr. Na predmetima zagađenim krvlju taj virus može preživjeti i do tjedan dana ne gubeći svoju infektivnost, koja je 100 puta veća nego kod HIV-virusa. Sve to predstavlja opasnost širenja infekcije.
 
 
Prikriveni simptomi
 
Nakon infekcije, ovisno o dobi inficirane osobe, samo u određenom postotku nakon dužeg perioda inkubacije, dolazi do vidljivih simptoma bolesti, kao što su umor, pomanjkanje apetita, bolovi u trbuhu, a još rjeđe do "žutice" (žuto obojena koža i bjeloočnice, taman urin). Teški oblici bolesti, koji završavaju smrću u akutnoj fazi bolesti, rijetki su. Međutim, nejasni ili nikakvi simptomi bolesti nakon infekcije, na žalost, ne znače da neće doći do kroničnog tijeka bolesti, pa i ciroze ili karcinoma jetre kao najtežih posljedica. Što je inficirana osoba mlađa, to je razvoj klinički jasnih oblika bolesti rjeđi, ali je postotak kroničnih posljedica veći. Stoga je infekcija najmlađih i najopasnija. Iako se u manje od 5% infekcija u dojenačkoj dobi razvija jasna slika bolesti, u 90% novorođenčadi i 30-50% djece mlađe od pet godina razvija se kronično vironoštvo, a time je kod njih i vjerojatnost razvoja kroničnog hepatitisa, ciroze i karcinoma jetre nakon otprilike dvadeset i više godina najveća. Ako do infekcije dođe u odrasloj dobi, prepoznatljivi simptomi bolesti javljaju se u oko 30-50% inficiranih, a kronično vironoštvo u 2-10% slučajeva. Na opasnost posljedica infekcije virusom hepatitisa B ukazuje i podatak da je kao uzrok primarnog karcinoma jetre u otprilike 60-80% slučajeva navedena ta infekcija ili se, pored pušenja, virus hepatitisa B najčešće navodi kao mogući uzrok karcinoma.

   
Dob u kojoj je došlo do infekcije Rizik razvoja kroničnog vironoštva
novorođenče 90%
1-6 mj. 80%
7-12 mj. 60%
1-4 god. 35%
odrasli 10%

Dijagnoza virusnog hepatitisa i kroničnog nosilaštva virusa sa sigurnošću se utvrđuje samo određivanjem "biljega" u krvi.

Iako, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu oko 5% stanovništva predstavlja kronične nosioce virusa hepatitisa B, razlike između pojedinih geografskih područja značajne su. Hrvatska spada u zemlje s malim brojem vironoša (manje od 2% stanovništva), a u tim okolnostima do infekcije vjerojatno najčešće dolazi u adolescenata i mladih ljudi.
 
 
Cijepljenje - jedina učinkovita mjera
 
Liječenje akutno i kronično oboljelih osoba ne daje zadovoljavajuće rezultate, pa je stoga izuzetno važna prevencija infekcije. Nemoguće je sa sigurnošću izbjeći svaku opasnost infekcije, tim više što velik broj vironoša niti ne zna da u sebi nosi virus, niti je svjestan opasnosti koju predstavlja za svoju okolinu. Stoga je jedina efikasna mjera prevencije, uz zdravstvenu edukaciju, cijepljenje.
Prije dvadesetak godina, po preporuci Svjetske zdravstvene organizacije, počelo je preventivno cijepljenje protiv hepatitisa B, koje je u početku bilo obvezno samo za visokorizične skupine (zdravstveni djelatnici, bolesnici na hemodijalizi, oboljeli od hemofilije, i. v. ovisnici, članovi obitelji oboljelog ili vironoše). U Hrvatskoj je cijepljenje rizičnih skupina započelo 1994. godine. Nakon desetak godina takvog cijepljenja nisu postignuti očekivani rezultati smanjenja prevalencije hepatitisa B u općoj populaciji pa je preporučeno cijepljenje djece ili/i adolescenata. Prema Obveznom programu cijepljenja, u Hrvatskoj je 1999. godine uvedeno cijepljenje djece u šestom razredu osnovne škole i do sada su u potpunosti procijepljene tri generacije. Pored toga, i nadalje se preporuča cijepljenje osoba s povećanim rizikom infekcije.

       

OSOBE S POVEĆANIM RIZIKOM INFEKCIJE HEPATITIS B VIRUSOM
• heteroseksualne osobe s većim brojem spolnih partnera
• homoseksualni muškarci
• intravenozni ovisnici o opojnim drogama
• novorođenčad HBsAg pozitivnih majki
• osobe u bliskom obiteljskom ili spolnom kontaktu s nosiocem HBV
• bolesnici na hemodijalizi i oni koji tijekom liječenja primaju transfuzije krvi ili krvnih derivata
• osobe koje se podvrgavaju tetovaži, piercingu, akupunkturi ili sličnim postupcima gdje postoji mogućnost prijenosa infekcije nesterilnim priborom
• osobe koje na svom radnom mjestu dolaze u kontakt s krvlju i ostalim potencijalno infektivnim tjelesnim tekućinama (djelatnici u zdravstvu i drugim javnim službama, osoblje ustanova za smještaj mentalno oboljelih osoba, osoblje zatvora i sl.)
• osobe koje putuju i duže borave u područjima visoke incidencije HBV infekcije i dolaze u bliski kontakt s lokalnim stanovništvom
• cijepljenje protiv hepatitisa B preporuča se i svim osobama koje su oboljele od hepatitisa C ili neke druge kronične bolesti jetre, kako bi se izbjegli teški oblici bolesti koji se u tim slučajevima javljaju nakon infekcije hepatitisom B.

Treba izbjegavati svaki izravni kontakt s krvlju i drugim tjelesnim tekućinama, nikada ne koristi injekcijske igle i medicinske instrumente za koje nismo sigurni da su sterilni, a u slučaju incidentnog uboda, odmah potražiti liječničku pomoć. Primjenom cjepiva i po potrebi specifičnog imunoglobulina odmah nakon incidenta može se spriječiti veći broj infekcija. Sve trudnice trebaju se obvezno tijekom trudnoće testirati na nosilaštvo virusa B hepatitisa kako bi se, ako je potrebno, novorođenče zaštitilo u prvim satima nakon poroda primjenom imunoglobulina i cjepiva. Sve članove uže obitelji oboljelog ili vironoše treba testirati, a potom sve one kod kojih nisu potvrđeni biljezi hepatitisa B procijepiti.
Cjepivo koje koristimo sigurno je i efikasno. Uobičajeno se primjenjuju tri doze cjepiva, u razmaku od mjesec dana i šest mjeseci, osim u posebnim indikacijama kada se ta shema može korigirati većom količinom datog cjepiva ili većim brojem doza. Nakon primijenjene sheme s tri doze cjepiva zaštitni titar protutijela postiže se kod 90-95% cijepljenih osoba. Kod 5-10% cijepljenih, češće starijih osoba, kroničnih bolesnika i imunokompromitiranih osoba, ne dolazi do stvaranja potrebnih protutijela. U takvim slučajevima mogu pomoći dodatne doze cjepiva, iako će vrlo mali broj ljudi i nadalje ostati bez potrebne zaštite. Rezultat cijepljenja kod osoba kod kojih postoji sumnja da nisu stvorili zaštitna protutijela može se provjeriti određivanjem titra protutijela u krvi. Budući da je kod bolesnika s teškim oblicima kroničnih bolesti bubrega i jetre te dijabetesa rezultat cijepljenja u uznapredovalim stadijima bolesti češće nezadovoljavajući, preporuča se cijepljenje u početku bolesti, dakle odmah po utvrđivanju dijagnoze.
Jedina je kontraindikacija za primjenu cjepiva alergijska reakcija na bilo koji sastojak cjepiva. U slučaju akutne zarazne bolesti, cijepljenje treba odgoditi. Neželjene reakcije na cjepivo rijetke su i najčešće su to oteklina, crvenilo i bolnost na mjestu uboda.
 
 
Vladimira Lesnikar, dr. med.