Emocionalna inteligencija

OSJEĆAJ KRIVNJE - POTICAJ ILI ZAMKA

Vjerojatno vam je poznat osjećaj "grizodušja" ili "grižnje savjesti". Neugodan je, proganja nas, muči. Pojavljuje se nakon nekog propusta ili lošeg postupka. To je naš osobni znak da se zbog nečeg osjećamo KRIVI.

KRIVNJA je neugodan osjećaj koji se javlja kad procijenimo da smo učinili nešto štetno ili iznevjerili osobne moralne potrebe. Upozorava nas da smo svojim činjenjem ili propustom prouzročili štetu u materijalnoj formi, ili smo izazvali nečiju patnju, kao i da smo za te posljedice odgovorni. Ona svjedoči o postojanju vrijednosnog sustava na temelju kojeg procjenjujemo svoje postupke i osobnu odgovornost, te suosjećanja za boli drugih.

Razvoj vrijednosnog sustava i odgovornosti

U najranijem periodu života dijete promatra i oponaša svoje roditelje i bliske osobe koje se njime bave. Preuzima njihove kriterije o dobru i zlu, o potrebnom i nepotrebnom. Oni ga hvale ili kude za ono što čini, nagrađuju ili kažnjavaju. Ljute se kad čini ono što je po njihovu mišljenju loše ili s ponosom pričaju o njegovim postupcima kada su u skladu s njihovim kriterijima. Pričaju mu priče o dobru i zlu, prepričavaju događaje, procjenjuju tuđe postupke. Oni su model moralnosti. To što je za njih dobro , drugim ljudima možda ne izgleda tako. Ako je dijete, npr., odraslo u hipijevskoj obitelji, njegovi će se kriteriji o dobru i zlu bitno razlikovati od kriterija koje će formirati dijete u nekoj tradicionalnoj kršćanskoj obitelji. U toj ranoj fazi moralnoga razvoja djeca će, na temelju roditeljskih reakcija, shvatiti da su neki oblici ponašanja ZABRANJENI jer iza njih slijedi prijekor, ljutnja ili kazna. Njima još nije jasno zašto nešto ne treba činiti. Zato im i nije važno da zabranjene radnje ne čine, već samo da ih njihovi odrasli ne uhvate na djelu. Kada roditelja nema u blizini, oni će si dopustiti "izlet u zabranjeno". No, ako ih netko od odraslih tada uhvati i kazni, počinju razvijati strah od kazne. Taj strah sputava ih pri sličnim budućim pokušajima i time postaje regulator ponašanja. Tako iskustvo "biti uhvaćen u zabranjenom i kažnjen" postaje odgojno sredstvo. Ako pak uspijeva proći bez tog iskustva, moguće je čak da razviju fantaziju o mogućem tzv. "savršenom zločinu". Brzo nauče da se ništa strašno neće dogoditi ako norme krše oprezno i inteligentno, da nitko ne primijeti. Postaju ponosni na svoje prekršaje i sve spremniji da ih ponove. Drugu fazu moralnoga razvoja predstavlja svjesno prihvaćanje moralnih normi kao VRIJEDNOSTI koje i sami zagovaramo. Formira se upornim roditeljskim primjerima i obrazlaganjem zašto je nešto dobro, a ono drugo nije. To je proces u kojem se dijete identificira sa svojim "dobrim ponašanjem" pa zbog njega i sebe doživljava "dobrim". Kažemo da su norme internalizirane, pounutrene. Postale su osobni unutarnji sadržaj, vrijednosni sustav koji vrijedi i kad roditelji ili drugi izvori moguće kazne nisu u blizini. Od tada će se pridržavati normi zato što to žele, a ne zato što se boje kazne. Ako pak prekrše prihvaćenu normu, osjećat će NEUGODU, "grižnju savjesti" i bez obzira na roditeljsku reakciju. Smatrat će se krivima. Tako NEUGODA postaje bitno obilježje osjećaja krivnje. Motivira nas da je ubuduće izbjegnemo pridržavajući se usvojenih kriterija. Time osjećaj krivnje i "grižnja savjesti" direktno podržavaju potrebu za poštivanjem vrijednosnog sustava i pridržavanjem moralnih normi. Drugi značajan izvor moralnih sadržaja i utjecaja na formiranje osobnoga vrijednosnog sustava imaju obrazovanje, vršnjaci i šira društvena zajednica. Obrazovanje nam pomaže da otkrijemo neka opća mjesta, važna i vrijedna za različita kulturna okruženja; vršnjaci nas zbog naših postupaka prihvaćaju i potiču ili nam se rugaju i odbacuju nas. Društvena nas pak zajednica obilježava, izolira, izgoni, ili ističe i odlikuje ako smo se pridržavali običaja, bontona, religijskih pravila, patriotskih osjećaja, ako smo predano surađivali i potpomagali akcije za njenu dobrobit. No, ako je proces odgoja bio defektan, ako dijete nije doživjelo primjere moralnosti i nije dobivalo smjernice o moralnim normama, ono će odrasti bez odnosa prema dobru i zlu i BEZ OSJEĆAJA KRIVNJE. Takve se osobe ponašaju samoživo, sebično, bez elementarnog suosjećanja za druge ljude. Za njih su drugi ljudi samo konkurencija u borbi za opstanak. Slično se može dogoditi i nakon izrazito poremećenih i konflitnih odnosa između djece i roditelja. Ne želeći biti kao oni, dijete može odbaciti sve što ga podsjeća na roditelje i po čemu bi na njih moglo sličiti, bez obzira na to radi li se o dobrim ili lošim osobinama i porukama. Time odbacuje i usvojen sustav moralnih normi. Kad se to dogodi, postaje osoba bez kriterija, koja smije sve što poželi. Kod velikog broja kriminalaca dogodilo se buntovno odbacivanje vrijednosnog sustava ili nije došlo do druge faze moralnoga razvoja. Za njih je dalje u redu kršiti društvene norme, ali vješto, da ih nitko ne uhvati. Oni nemaju "grižnju savjesti" niti se osjećaju krivima.

Vrste moralnih normi

Valja imati na umu da bez moralnih normi život u zajednici ne bi bio moguć. One sprečavaju ljudsku sebičnost i samoživost, one podsjećaju da naša sloboda seže do tuđe i da nije u redu uime svoje slobode ugroziti tuđu. No, uz društvene norme koje smo naučili u kontaktu sa zajednicom i koje reguliraju odnos u njoj, postoje i tzv. individualne norme. Njima reguliramo osobni odnos prema zdravlju, životu, poslu, novcu, slavi, imetku, poziciji, konfesiji, Bogu i sl. Velikim smo ih dijelom preuzeli od najbliskijega kruga, svojih ukućana, ali i formirali na temelju osobnih iskustava i obrazovanja. Individualne i društvene norme moraju se uvije podudarati. Za vegetarijanca će npr. jesti meso biti krajnje nemoralno. Doživjet će ga kao naručeno ubojstvo neke životinje zbog osobnog užitka, dok će to za većinu pripadnika njegove društvene zajednice biti moralno prihvatljiv način brige o samom sebi. Nemali je broj slučajeva kad su individualne i društvene norme bile nepomirljivo suprotstavljene. Ne poštivati društvene norme znači izložiti se osramoćivanju, izopćenju, a npr. u ratnim periodima i opasnosti po status, život i imovinu. Ne poštivati unutarnje norme znači izložiti se unutarnjem razdoru koji zna završiti suicidom ili ludilom. U posljednjem ratnom periodu mnogi su borci bili poneseni borbenim poklikom zajednice, a poslije se nisu mogli nositi s težinom individualne odgovornosti za učinjeno, iako ih nitko iz zajednice nije optuživao. Optužili su se sami. Dakle, KRIVNJU OSJEĆAMO SAMO U ODNOSU NA MORALNE NORME KOJE SMO ISKRENO PRIHVATILI.

Osjećaj krivnje kao poticaj

Iako osjećaj krivnje stvara neugodu i nikome od nas nije drag, razumijevanje poruke koju nam taj osjećaj šalje može postati snažan motivator osobnoga razvoja. Najprije, već samo postojanje tog osjećaja svjedoči o tome da smo moralna osoba s usvojenim vrijednosnim kriterijima, da smo odgovorni za svoje postupke i da nam nije svejedno kako će se zbog naših postupaka drugi osjećati. No, samo prihvaćanje osobne odgovornosti nije dovoljno. Potreban je aktivan odnos. Izlaz iz osjećaja krivnje nije u analiziranju posljedica, kao ni u bježanju od njih i prikrivanju tragova, već u popravljanju štete uz suosjećanje i ispriku. Onog trena kad, uz iskrenu ispriku i nadoknadu štete, \"poravnamo račune\" s oštećenim osobama, nestat će nelagoda, unutarnji pritisak, potreba da se skrivam i potreba da ispaštamo. To je najjeftiniji put do ponovnog uspostavljanja unutarnjeg mira i ravnoteže. Za to je najčešće potrebno nadići osobnu taštinu i vjerovanja te učiti na greškama. Nagrada je, osim prestanka nelagode, neprestano proširivanje repertoara konstruktivnog ponašanja i izgrađivanje osobnog vrijednosnog sustava. Tako postajemo dobri roditelji sami sebi.

Osjećaj krivnje kao zamka

Uz ljude koji uopće ne osjećaju odgovornost i krivnju za svoje postupke, postoje i oni koji je osjećaju i onda kada to nije adekvatno. razlog tome najčešće su loša životna iskustva te česte kritike i optužbe njihovih autoriteta. Na temelju njih, formirali su vjerovanja da su "loši" kao osobe pa zato griješe i prave štete, a ne zato što još nisu u stanju razumjeti kontekst u kojem se nešto događa, nisu prisutni i koncentrirani na ono što čine ili nisu naučili konstruktivnije i adekvatnije oblike ponašanja. Ako je dijete rođeno kao "neželjeno", ono je u roditeljskoj svijesti krivo što se rodilo. Naravno, roditelji tu tvrdnju teško mogu prihvatiti pa nesvjesno prave pomake. Dijete je KRIVO, samo za to treba smisliti nove razloge. Pažnju će usmjeriti na njegovo ponašanje i tražiti greške. Svaka i najmanja greška postat će grijeh, a roditeljima opravdanje i okidač za prekomjerno kažnjavanje. Kada odrastu i kad više ne bude nepravednih roditelja, u strukturi pretjerano kažnjavanih osoba ostaje vjerovanje "kriv sam". Oni drhte nad svojim postupcima i očekuju da će svako toliko nešto upropastiti. Čim primijete da je nešto krenulo "po zlu", odmah će pomisliti da su sami to prouzročili, bez potrebe da provjere o čemu se zapravo radi. Tada će sami sebi činiti ono što su im nekad činili nepravedni autoriteti. Preuzet će odgovornost čak i za ono s čim nemaju nikakve veze, prviđajući stvarne uzročno-posljedične odnose. Tako se jedne subote gospođa Ana vratila s uobičajene šetnje s prijateljicom i zatekla muža kako leži na podu. Zvala je hitnu, no bilo je prekasno. Izdalo ga je srce. Od tog trenutka njen je osjećaj krivnje rastao i rastao. "Da nisam otišla u šetnju, to se ne bi dogodilo. Da ga nisam ostavila, sad bi bio živ", govorila je sama sebi. Preuzela je na sebe odgovornost za ono što je potpuno izvan njene moći. Isto se tako osjećala i jednom davno, kad se njen mlađi brat utopio. Vjerovala je da se to dogodilo zato što nije htjela ići s njime na kupanje. Djeca često vjeruju da svojim željama mogu skriviti određene događaje. Ako npr. dijete poželi da njegovog brata nema jer mu je strgao igračke, a brat se nakon toga teško razboli, dijete se može godinama izjedati osjećajem krivnje. Često preuzimaju odgovornost i za odluke svojih roditelja. "Da sam ja bio bolji, moji se roditelji ne bi rastali."Uz one koji su uvijek spremni sebe za nešto okriviti, postoje i ljudi koji se toliko boje osjećaja krivnje da se neprestano opravdavaju, prebacuju svoj osjećaj krivnje na druge ljude ili izazivaju osjećaj krivnje kod drugih. Često je podloga takvom ponašanju životno iskustvo krivo optužene osobe koja nije mogla dokazat svoju nevinost, ili život uz osobe koje su olako "lijepile oznaku KRIV". Kada su i drugi za nešto krivi, nekako je lakše podnijeti osobnu krivnju. Svojom obranom one danas pokušavaju ublažiti stare ozljede, zaboravljajući da loptanje krivnjom ne rješava probleme, već im samo daje dodatnu težinu.

Strah od greške

U velikim obiteljima, u kojima su se djeca morala boriti za pažnju i ljubav svojih roditelja, često se razvija i strah od greške. Prisutno je stalno natjecanje za roditeljsku pažnju jer roditelji nemaju dovoljno vremena. Svako dijete pokušava pokazati da je bolje od drugih članova obitelji i time vrednije. Istovremeno, dokazujući da su drugi lošiji od njega, pokušava ih diskvalificirati. Tako tužakanje i optuživanje postaje sredstvo u borbi za osobnu poziciju. Biti u pravu postaje isto što i biti vrijedan ljubavi. Strahu od greške dodatno pridonose iskustva u kojima su roditelji djetetove loše postupke kažnjavali porukama "ne volimo te" ili "ostavit ćemo te" ako se budeš loše ponašao. Zbog tog straha uložit će energiju da razvije osobine i ponašanje koje autoriteti cijene. Često će potpuno zatomiti svoje potrebe i kontakt s emocijama, koncentrirajući se na kontrolu svojih postupaka i izbjegavanje greške. Neki će nastojati biti ekstremno dobri, uslužni, brižni, požrtvovni, drugi uspješni, pametni, informirani, brzi, treći jaki, nepokolebljivi, prodorni, okretni - jednom riječju savršeni prema kriterijima svojih autoriteta. Kad u tome ne uspiju, osjećat će se krivima što ih roditelji ne prihvaćaju. Krajnji su izraz tog stanja prisilne radnje kao prevencija mogućoj greški i osjećaju neadekvatnosti. Morat će i po nekoliko puta provjeravati da li su nešto dovoljno dobro učinili iako im se nijednom ranije nije dogodilo da zaborave. Ovisno o tipu poruka koje su primali kroz djetinjstvo, djeca mogu usvojiti vjerovanja da izazivaju patnju svojih roditelja ili drugih ljudi ako kažu "Ne!", ako osjećaju drugačije od njih ili imaju drugačije stavove, ako izraze "neprihvatljive emocije" ili traže nešto za sebe. Tada će otpisati cijeli niz svojih mogućnosti samo da se ne bi osjećali krivima. Život s autoritetima koji su neprestano kritizirali prema svojim ekstremno strogim kriterijima najdirektniji je put za formiranje ljudi uvijek spremnih optužiti druge. Htjeli to ili ne, i sami su preuzeli njihove kriterije procjene. Kad bi ih primijenili na sebe i svoje postupke, doveli bi se do uništenja. I zato ih usmjeravaju prema drugim ljudima. Takvi su ljudi vrlo strogi. Svaki i najmanji propust drugih smatraju velikim grijehom, dok svoje neadekvatne postupke uopće ne primjećuju. Doživljavamo ih kao cjepidlake i progonioce, a oni zapravo sve to čine kako bi pobjegli od svog "unutarnjeg progonioca". Ponekad je potrebna prilična mentalna akrobatika, puno izmišljanja, redefiniranja stvarnosti, opažanja samo onih elemenata koji se uklapaju u njihovu priču i nevjerojatna upornost da bi dokazali da je njihovo, najčešće posve netočno viđenje, ispravno. Treći je oblik obrane potiskivanje osjećaja krivnje i zatomljavanje u sebi. No, iako si ne žele priznati da su odgovorni za neku štetu ili propust, energija i adrenalin stvoreni njihovom emocijom u tijelu moraju se potrošiti. Neki ih troše transformirajući osjećaj krivnje u emociju koju smiju izraziti. Muškarci će je češće pretvoriti u ljutnju, bijes i mržnju, a žene u tugu, strah i ljubomoru. Ako vjeruju da im ni tako nešto ne priliči, mogu osjećaj krivnje somatizirati mučeći svoje tijelo bespotrebnim i prekovremenim radom, grčenjem i energetskom amputacijom. I tako, umjesto da "otplate svoj dug" sanirajući učinjenu štetu i učeći adekvatnije oblike ponašanja, oni se kažnjavaju izazivajući umor, debljinu ili iscrpljenost, bol i konačno bolest u svom tijelu. Tako "grižnja savjesti" može stvarno nagristi naš organizam. Osjećaj krivnje postaje zamka osobnoga razvoja i kada se opterećujemo greškom koju je lako ispraviti. Više energije potrošimo mučeći sebe pitanjima "Kako ti se to moglo dogoditi?" i "Zašto nisi?" nego ispravljanjem pogreške. Ponekad ono što mi smatramo propustom ili štetom, "oštećeni" uopće neće tako doživjeti. Zato je mudro provjeriti koliko nekome znači ono za što se mi okrivljujemo. Npr. razbijete poklon neke simpatične osobe u tuđoj kući, a domaćica vas izljubi jer se sama to nije usudila učiniti. Neadekvatno je, dakle, biti neodgovoran za svoje postupke, prihvaćati i analizirati krivnju ne poduzimajući ništa, okrivljavati se bez provjere, prebacivati svoju odgovornost na druge i izjedati se. Svi ti postupci velika su zamka osobnoga razvoja.

Kako iskoristiti osjećaj krivnje za svoj boljitak

Adekvatan je onaj osjećaj krivnje koji se javlja kad je zbog našeg propusta ili postupka stvarno nastala šteta ili je stvarno iznevjerena neka važna moralna norma. No, da bi njeno prihvaćanje vodilo k prestanku neugode i ponovnom uspostavljanju unutarnjeg mira, potrebni su ne samo razumijevanje onog što se dogodilo, već i adekvatni postupci. Možemo govoriti o nekoliko koraka: Prvi je provjera da li stvarno postoji šteta, koliko ona znači oštećenome i da li smo je stvarno mi prouzročili. Negativan odgovor na bilo koju od tih mogućnosti automatski isključuje osjećaj krivnje. Drugi je priznati sebi i oštećenome svoju odgovornost. Priznati sebi znači biti svjestan da je zbog našeg propusta ili pogreške šteta učinjena, patnja prouzročena ili mogućnost propuštena. Priznati drugome znači pokazati da nismo zli i da suosjećamo s onima koje je snašla posljedica našeg čina. To je ujedno pokazatelj da prihvaćamo moralne norme i pridržavamo ih se. Priznavanje odgovornosti poziv je na oprost i odustajanje od osvete. Treći je nadoknaditi štetu i ispričati se te dogovoriti način kako možemo ublažiti posljedice. Ako se posljedice mogu ublažiti ili nadoknaditi, nije dovoljna samo isprika. Nadoknada štete ima dvostruku funkciju: ona je "izravnavanje računa" s oštećenom osobom i završetak jednog opterećujućeg procesa, a s druge strane, ona je "kazna" koja nas motivira da slično ne ponovimo. No, sama nadoknada štete bez izražavanja suosjećanja izraz je arogancije. Ona će oštećenog još više povrijediti. Npr. vozač pregazi nečijeg psa i bezosjećajno mu gura novce za ljubimca koji je oštećenome nenadoknadiv. To je gesta kojom pokazuje da ne poštuje osjećaje oštećenoga. Četvrti je korak u cijelom procesu najvažniji. On podrazumijeva UČENJE. Da bi bilo moguće, nužno je razlikovati sebe kao dobro i moralno biće, od svojih postupaka koji katkad, zbog brzopletosti, nepromišljenosti ili neznanja, mogu bili loši. I upravo zato što smo mi kao osobe OK, možemo mijenjati svoja neadekvatna ponašanja. Upitat ćemo se: "Što trebam usvojiti da mi se ovo loše iskustvo više ne ponovi?" Uz malo razmišljanja, učenja od drugih ili putem pokušaja i pogreške, otkrit ćemo adekvatnije i konstruktivnije oblike ponašanja. "Cijena" koju smo "platili" nadoknađujući učinjenu štetu, motivirat će nas da ta saznanja uistinu i primijenimo. Tako se osjećaj krivnje pretvara u osjećaj ODGOVORNOSTI. Biti ODGOVORAN znači svojim mudrim postupcima spriječiti štete i patnje. Dakle, neugodan osjećaj koji donosi krivnja vodi razumijevanju unutarnjeg dijaloga između dijela sebe koji optužuje i onog koji je nešto skrivio. Njegovanjem i razumijevanjem tih dijelova, možemo sami otkriti konstruktivna rješenja svog unutarnjeg konflikta i time samostalno modificirati i svoj vrijednosni sustav i svoje ponašanje. To je naš osobni put prema MIRU I MUDROSTI. Uz njih će se osjećaj krivnje pretvoriti u ODGOVORNOST za našu budućnost i budućnost onih koji nas okružuju.

Vesna Špalj, prof.