Psihosomatske bolesti

MOŽEMO LI NA NJIH UTJECATI?

Kad sam dobila temu o kojoj trebam pisati, prvo sam razmišljala o naslovu koji bi bio svima razumljiv. Međutim, svaki je imao neki nedostatak, bilo da je bio predugačak ili nije posve obuhvaćao temu. Na kraju sam se ipak odlučila za naslov "psihosomatske bolesti" jer mislim da je prilično uvriježen i nije sasvim nepoznat. Isto tako, jedinstven je pojam, kako bi i trebalo promatrati svakog pacijenta i pristupati mu kao jedinstvenoj cjelini tjelesnog i psihičkog.

Pojam "psihosomatski" dolazi od grčke riječi soma, što znači tijelo i psyche, što znači duh, duša. Oduvijek je pitanje uzroka bolesti bilo zanimljivo različitim granama znanosti. Isprva se uzroke bolesti pripisivalo mističnim, natprirodnim silama. Kad je krajem 19. stoljeća otkriven uzročnik tuberkuloze, bio je to nov, velik korak u medicini. Međutim, doveo je do razvoja teorije prema kojoj svaka bolest ima vanjskog uzročnika koji dovodi do oštećenja tkiva i time do pojave simptoma bolesti. Složit ćemo se da u vrijeme npr. epidemije gripe ne obole svi iako su bili u kontaktu s oboljelima, tj. uzročnicima bolesti. Znači, nije dovoljan sam uzročnik da bi se razvila bolest. Važno je i stanje organizma i njegove obrambene sposobnosti. Danas postoji velik broj bolesti za koje nije pronađen uzročnik ili klica; ulažu se veliki napori na tome, ali bez naročitih rezultata. Svjedoci smo napretka u medicini: svakim danom neka nova dijagnostička pretraga, nekim novim, suvremenim aparatom. Skloni smo već postavljenu dijagnozu potvrđivati svim raspoloživim pretragama, koje su ponekad i bolne, i ne baš bezazlene, kako liječnici, tako i pacijenti. Krajem 18. stoljeća revolucionarno otkriće bio je stetoskop ili slušalica i niz bolesti dijagnosticirao se samo stetoskopom, dok se danas ne zadovoljavamo samo tom pretragom.

Tehnika u medicini napredovala je. Međutim, pacijent kao osoba izgubio je na značenju, dok je njegov bolesni organ predmet interesa i pozornosti. Vrlo često nezadovoljstvo pacijenta proizlazi upravo iz navedenog. Sjećam se više slučajeva u svojoj ordinaciji kad sam kao mlada liječnica bila jako nezadovoljna kad nikakvom pretragom nisam uspjela pronaći uzrok pacijentovih smetnji. Svi učinjeni nalazi bili su uredni, a on je i dalje imao smetnje. Što se više žalio, upućen je na više pretraga. Međutim, njegovi simptomi bili su njegov način kako je jedino znao komunicirati i pokazati da se nešto s njim zbiva. Prvi jezik koji naučimo u životu jest jezik tijela - novorođene bebe osjećaju se zadovoljne kad su site, dok glad izaziva nelagodu. Svi znamo za grčeve u prvim mjesecima života, koji su također jedan od načina kako se traži stalna pažnja i kako se pridobije majčina blizina. Probavni organi jedan su od prvih putova komunikacije. Majke su u stanju razlikovati plač djeteta i točno znaju da li dijete plače jer je gladno, jer ga nešto boli ili samo traži društvo, da ga se drži u krilu. Koža je sljedeći organ za komunikaciju. Putem kože beba osjeća toplinu, dodir, stisak, tj. osjeća da nije sama i da je sigurna. Već novorođena djeca razlikuju se i svako ima drugačije potrebe. Stoga majke moraju osluškivati svoje  dijete i nastojati zadovoljiti njegove zahtjeve, a ne podređivati se uputama stručnjaka ili drugih osoba. Ako dođe do poremećaja u komunikaciji već u prvim danima i mjesecima života, to može biti osnova za kasnije psihosomatske bolesti. Takav model komunikacije bude usvojen do kraja života. Takve osobe teško otvoreno pokazuju osjećaje. Danas se u medicinskim školama i fakultetima sve više stavlja naglasak na važnost promatranja pacijenta kao cjeline, a ne samo njegova bolesnog organa, jer svaka tjelesna bolest može imati snažnu poruku i značenje. Danas se psihosomatska medicina razvija kao posebna grana medicine i bavi se odnosom psihe i bolesti te, obrnuto, utjecajem bolesti na psihu. Tim drugim bavi se posebna grana psihijatrije (Liaison psihijatrija). Zapravo, svaki bolnički odjel treba  bi imati psihijatra kao dio stručnog tima. Proučavanjem ličnosti osoba oboljelih od psihosomatskih bolesti ustanovilo se da postoje dva tipa:

1. tip s agresivnim obranama, što se očituje karakterističnim bolestima, kao migrena, visok tlak, srčane smetnje, šećerna bolest i reumatska upala zglobova;

2. tip s pasivnim obranama, što se očituje sljedećim oboljenjima: čir na želucu ili dvanaesniku, kronični zatvor, ulcerozni kolitis (kronična upala debelog crijeva), bronhijalna astma i dugotrajni umor. Oštećenje tih tkiva i organa nastaje zbog dugotrajnog nadražaja određenog dijela živčanog sustava, koji nije pod utjecajem naše volje (autonomni živčani sustav). Dugotrajna prenadraženost tog živčanog sustava konačno dovede do oštećenja tkiva i znakova bolesti. Tada govorimo o psihosomatskoj bolesti. Uzrok prenadraženosti određenog dijela autonomnog živčanog sustava posljedica je određenih osjećaja, koje usvajamo od prvih dana života, a koji se mogu pobuditi bilo kada u životu, u određenoj frustrirajućoj situaciji. Psihosomatskim bolestima, dakle, možemo nazvati tjelesne bolesti u čijem je nastanku bitnu ulogu odigrao psihogeni čimbenik. Međutim, neće svaka osoba s emocionalnim teškoćama razviti psihosomatsku bolest. To ovisi o nizu drugih čimbenika, kao što su naslijeđene osobine, stresogeni momenti u životu, podrška iz okoline, kulturalna obilježja i sl. Drži se da je dugotrajan stres odgovoran za nastanak psihosomatske bolesti, dok kratkotrajan stres, pa i ako je snažan, ne izaziva psihosomatske bolesti. To je stoga što je potrebna dugotrajna prenadraženost autonomnog živčanog sustava da bi došlo di oštećenja organa i pojave simptoma bolesti. Klasični psihoanalitičari smatraju da svaki oboljeli organ ima određenu simboliku, tj. drugu poruku. Za osobe sa psihosomatskim bolestima kaže se da imaju teškoće u izražavanju svojih emocija, da rijetko maštaju i da imaju naročit način kako uspostavljaju odnose s drugim ljudima.

 SVE SU BOLESTI PSIHOSOMATSKE?

Definicija psihosomatskih bolesti nije jedinstvena. Postoje različita gledišta: neki smatraju da su samo određene bolesti psihosomatske, dok drugi drže da je svaka tjelesna bolest psihosomatska. Ovdje ću nabrojati psihosomatske bolesti prema Američkom psihijatrijskom udruženju:

1. kožne bolesti: akne, urtikarija (koprivnjača), neurodermitis (kronične kožne promjene s neugodnim svrbežom) i angioneurotski edem (otok kapaka, usana, jezika...);

2. bolesti probavnog sustava: grč mišića između jednjaka i želuca te želuca i dvanaesnika, želučani čir i čir dvanaesnika, kronični zatvor, ulcerozni kolitis, kronična upala tankog crijeva (Kronova bolest);

3. bolesti dišnog sustava: bronhijalna astma i tuberkuloza;

4. bolesti srca i krvnih žila: zakrečenje krvnih žila srca - angina pektoris i infarkt, visok krvni tlak, aritmije;

5. bolesti žlijezda s unutrašnjim lučenjem: šećerna bolest, nizak šećer u krvi (hiperinzulinizam i hipoglikemija), pojačan rad štitne žlijezde;

6. reumatske bolesti: reumatska upala zglobova, kronična bol u križima;

7. ginekološke bolesti: bolne menstruacije, spontani pobačaji;

8. ostalo: debljina, alergijske reakcije, migrene i druge glavobolje, kronični svrbeži, tumori...

O svakoj od navedenih bolesti, kako o njihovom značenju, tako i o liječenju, moglo bi se posebno govoriti. Ovdje bih navela primjer jednog 32- godišnjeg pacijenta koji je liječen zbog psihičkih smetnji kao što su nesanica, nervoza, izljevi bijesa i agresije. Na ratištu je izgubio brata s kojim je bio u istoj jedinici. Imao je snažan osjećaj krivice za bratovu smrt. Sve napore da mu se pomogne da proradi krivnju uspijevao je izbjeći na način da bi pronašao nešto novo što je propustio učiniti kako brat ne bi nastradao. Imao je obitelj, suprugu i troje djece. Tijekom djetinjstva bio je jako ljubomoran na brata, do te mjere da ga je želio ubiti ili bi maštao da mu se nešto strašno dogodilo. Kao da su se njegove davne želje iz djetinjstva ostvarile. Osjećaj krivnje bio je prevelik. Obolio je od naročito zloćudnog tumora i umro nakon svega 3-4 mjeseca. Treba naglasiti da psihosomatski poremećaji zahtijevaju dugotrajno liječenje.

Zbog sprege emocija i evidentnog tjelesnog oštećenja, važno je kombinirati medikamentoznu terapiju i psihoterapiju, što znači da, osim liječnika koji nam pomaže ublažiti bol i ukloniti druge simptome bolesti, ne bi trebalo zaobići psihijatra čiji savjet i podrška mogu pomoći u ublažavanju tegoba. 

 Ika Rončević, dr. med.