Psihosomatske bolesti |
|
|
|
MOŽEMO LI NA NJIH UTJECATI? |
|
|
|
|
|
|
|
Kad sam dobila temu o kojoj trebam pisati, prvo sam razmišljala
o naslovu koji bi bio svima razumljiv. Međutim, svaki je imao neki
nedostatak, bilo da je bio predugačak ili nije posve obuhvaćao temu. Na
kraju sam se ipak odlučila za naslov "psihosomatske bolesti" jer
mislim da je prilično uvriježen i nije sasvim nepoznat. Isto tako,
jedinstven je pojam, kako bi i trebalo promatrati svakog pacijenta i
pristupati mu kao jedinstvenoj cjelini tjelesnog i psihičkog. |
|
|
|
Pojam
"psihosomatski" dolazi od grčke riječi soma, što znači tijelo i
psyche, što znači duh, duša. Oduvijek je pitanje uzroka bolesti bilo
zanimljivo različitim granama znanosti. Isprva se uzroke bolesti pripisivalo
mističnim, natprirodnim silama. Kad je krajem 19. stoljeća otkriven uzročnik
tuberkuloze, bio je to nov, velik korak u medicini. Međutim, doveo je do
razvoja teorije prema kojoj svaka bolest ima vanjskog uzročnika koji dovodi
do oštećenja tkiva i time do pojave simptoma bolesti. Složit ćemo se da u
vrijeme npr. epidemije gripe ne obole svi iako su bili u kontaktu s
oboljelima, tj. uzročnicima bolesti. Znači, nije dovoljan sam uzročnik da
bi se razvila bolest. Važno je i stanje organizma i njegove obrambene
sposobnosti. Danas postoji velik broj bolesti za koje nije pronađen uzročnik
ili klica; ulažu se veliki napori na tome, ali bez naročitih rezultata.
Svjedoci smo napretka u medicini: svakim danom neka nova dijagnostička
pretraga, nekim novim, suvremenim aparatom. Skloni smo već postavljenu
dijagnozu potvrđivati svim raspoloživim pretragama, koje su ponekad i bolne,
i ne baš bezazlene, kako liječnici, tako i pacijenti. Krajem 18. stoljeća
revolucionarno otkriće bio je stetoskop ili slušalica i niz bolesti
dijagnosticirao se samo stetoskopom, dok se danas ne zadovoljavamo samo tom
pretragom. |
|
|
|
JEZIK TIJELA - SVIMA ZAJEDNIČKI | |
Tehnika u medicini napredovala
je. Međutim, pacijent kao osoba izgubio je na značenju, dok je njegov
bolesni organ predmet interesa i pozornosti. Vrlo često nezadovoljstvo
pacijenta proizlazi upravo iz navedenog. Sjećam se više slučajeva u svojoj
ordinaciji kad sam kao mlada liječnica bila jako nezadovoljna kad nikakvom
pretragom nisam uspjela pronaći uzrok pacijentovih smetnji. Svi učinjeni
nalazi bili su uredni, a on je i dalje imao smetnje. Što se više žalio, upućen
je na više pretraga. Međutim, njegovi simptomi bili su njegov način kako je
jedino znao komunicirati i pokazati da se nešto s njim zbiva. Prvi jezik koji
naučimo u životu jest jezik tijela - novorođene bebe osjećaju se
zadovoljne kad su site, dok glad izaziva nelagodu. Svi znamo za grčeve u
prvim mjesecima života, koji su također jedan od načina kako se traži
stalna pažnja i kako se pridobije majčina blizina. Probavni organi jedan su
od prvih putova komunikacije. Majke su u stanju razlikovati plač djeteta i točno
znaju da li dijete plače jer je gladno, jer ga nešto boli ili samo traži
društvo, da ga se drži u krilu. Koža je sljedeći organ za komunikaciju.
Putem kože beba osjeća toplinu, dodir, stisak, tj. osjeća da nije sama i da
je sigurna. Već novorođena djeca razlikuju se i svako ima drugačije
potrebe. Stoga majke moraju osluškivati svoje
dijete i nastojati zadovoljiti njegove
zahtjeve, a ne podređivati se uputama stručnjaka ili drugih osoba. Ako dođe
do poremećaja u komunikaciji već u prvim danima i mjesecima života, to može
biti osnova za kasnije psihosomatske bolesti. Takav model komunikacije
bude usvojen do kraja života. Takve osobe teško otvoreno pokazuju osjećaje.
Danas se u medicinskim školama i fakultetima sve više stavlja naglasak na važnost
promatranja pacijenta kao cjeline, a ne samo njegova bolesnog organa, jer
svaka tjelesna bolest može imati snažnu poruku i značenje. Danas se
psihosomatska medicina razvija kao posebna grana medicine i bavi se odnosom
psihe i bolesti te, obrnuto, utjecajem bolesti na psihu. Tim drugim bavi se
posebna grana psihijatrije (Liaison psihijatrija). Zapravo, svaki bolnički
odjel treba bi imati psihijatra kao dio stručnog tima. Proučavanjem ličnosti
osoba oboljelih od psihosomatskih bolesti ustanovilo se da postoje dva tipa: 1. tip s agresivnim
obranama, što se očituje
karakterističnim bolestima, kao migrena, visok tlak, srčane smetnje, šećerna
bolest i reumatska upala zglobova; 2. tip s pasivnim obranama, što se očituje sljedećim oboljenjima:
čir na želucu ili dvanaesniku, kronični zatvor, ulcerozni kolitis (kronična
upala debelog crijeva), bronhijalna astma i dugotrajni umor. Oštećenje tih
tkiva i organa nastaje zbog dugotrajnog nadražaja određenog dijela živčanog
sustava, koji nije pod utjecajem naše volje (autonomni živčani sustav).
Dugotrajna prenadraženost tog živčanog sustava konačno dovede do oštećenja
tkiva i znakova bolesti. Tada govorimo o psihosomatskoj bolesti. Uzrok
prenadraženosti određenog dijela autonomnog živčanog sustava posljedica je
određenih osjećaja, koje usvajamo od prvih dana života, a koji se mogu
pobuditi bilo kada u životu, u određenoj frustrirajućoj situaciji.
Psihosomatskim bolestima, dakle, možemo nazvati tjelesne bolesti u čijem je
nastanku bitnu ulogu odigrao psihogeni čimbenik. Međutim, neće svaka osoba
s emocionalnim teškoćama razviti psihosomatsku bolest. To ovisi o nizu
drugih čimbenika, kao što su naslijeđene osobine, stresogeni momenti u životu,
podrška iz okoline, kulturalna obilježja i sl. Drži se da je dugotrajan
stres odgovoran za nastanak psihosomatske bolesti, dok kratkotrajan stres, pa
i ako je snažan, ne izaziva psihosomatske bolesti. To je stoga što je
potrebna dugotrajna prenadraženost autonomnog živčanog sustava da bi došlo
di oštećenja organa i pojave simptoma bolesti. Klasični psihoanalitičari
smatraju da svaki oboljeli organ ima određenu simboliku, tj. drugu poruku. Za
osobe sa psihosomatskim bolestima kaže se da imaju teškoće u izražavanju
svojih emocija, da rijetko maštaju i da imaju naročit način kako
uspostavljaju odnose s drugim ljudima. |
|
SVE SU BOLESTI
PSIHOSOMATSKE? |
|
Definicija psihosomatskih
bolesti nije jedinstvena. Postoje različita gledišta: neki smatraju da su
samo određene bolesti psihosomatske, dok drugi drže da je svaka tjelesna
bolest psihosomatska. Ovdje ću nabrojati psihosomatske bolesti prema Američkom
psihijatrijskom udruženju: 1. kožne
bolesti: akne,
urtikarija (koprivnjača), neurodermitis (kronične kožne promjene s
neugodnim svrbežom) i angioneurotski edem (otok kapaka, usana, jezika...); 2. bolesti probavnog
sustava: grč
mišića između jednjaka i želuca te želuca i dvanaesnika, želučani čir
i čir dvanaesnika, kronični zatvor, ulcerozni kolitis, kronična upala
tankog crijeva (Kronova bolest); 3. bolesti dišnog
sustava:
bronhijalna astma i tuberkuloza; 4. bolesti srca i krvnih žila:
zakrečenje krvnih žila srca - angina pektoris i infarkt, visok krvni tlak,
aritmije; 5. bolesti žlijezda s unutrašnjim
lučenjem: šećerna bolest, nizak šećer u krvi (hiperinzulinizam i
hipoglikemija), pojačan rad štitne žlijezde; 6. reumatske
bolesti: reumatska
upala zglobova, kronična bol u križima; 7. ginekološke
bolesti: bolne
menstruacije, spontani pobačaji; 8. ostalo: debljina, alergijske
reakcije, migrene i druge glavobolje, kronični svrbeži, tumori... O svakoj od navedenih bolesti,
kako o njihovom značenju, tako i o liječenju, moglo bi se posebno govoriti.
Ovdje bih navela primjer jednog 32- godišnjeg pacijenta koji je liječen zbog
psihičkih smetnji kao što su nesanica, nervoza, izljevi bijesa i agresije.
Na ratištu je izgubio brata s kojim je bio u istoj jedinici. Imao je snažan
osjećaj krivice za bratovu smrt. Sve napore da mu se pomogne da proradi
krivnju uspijevao je izbjeći na način da bi pronašao nešto novo što je
propustio učiniti kako brat ne bi nastradao. Imao je obitelj, suprugu i troje
djece. Tijekom djetinjstva bio je jako ljubomoran na brata, do te mjere da ga
je želio ubiti ili bi maštao da mu se nešto strašno dogodilo. Kao da su se
njegove davne želje iz djetinjstva ostvarile. Osjećaj krivnje bio je
prevelik. Obolio je od naročito zloćudnog tumora i umro nakon svega 3-4
mjeseca. Treba naglasiti da psihosomatski poremećaji zahtijevaju dugotrajno
liječenje. |
|
|
Zbog sprege emocija i evidentnog tjelesnog oštećenja, važno je kombinirati medikamentoznu terapiju i psihoterapiju, što znači da, osim liječnika koji nam pomaže ublažiti bol i ukloniti druge simptome bolesti, ne bi trebalo zaobići psihijatra čiji savjet i podrška mogu pomoći u ublažavanju tegoba. |
|
|
Ika
Rončević, dr. med. |