Sveci-zaštitnici od bolesti u našoj medicinskoj tradiciji

 

KARLO BOROMEJSKI 4. studenoga

Zarazne bolesti

 

Rođen je 1538., u gradiću Arona, u obitelji Boromejskih koji bijahu vlasnici jezera Lago Maggiore i okolnih posjeda. Počinje studirati pravo u Paviji i, premda mu studij, navodno zbog mucanja, nije išao baš najbolje, na kraju ipak uspijeva postići doktorat iz kanonskog i civilnoga prava. Nakon toga, u njegovoj 21. godini, ujak papa Pio IV. poziva ga u Rim i bez ustručavanja imenuje za kardinala i državnoga tajnika. Nedorastao povjerenim dužnostima, mladi će Karlo tijekom naredne tri godine ostati više zapamćen po raskošnom i rastrošnom životu negoli po kardinalu primjerenoj uzoritosti. Premda se svojim nastupom neće proslaviti ni na znamenitom Tridentinskom koncilu, izgleda da će se upravo u to vrijeme u njemu početi nešto mijenjati. Konačni preokret zbit će se uskoro, nakon smrti najstarijega brata. Umjesto da se sekularizira i stane na čelo bogate obitelji, donosi čvrstu odluku da se zauvijek posveti duhovnom životu koji će dodatno oplemeniti izravnim milosrdnim djelovanjem među svojim pukom. Ujak će mu i tu želju ispuniti te ga imenuje za nadbiskupa u Milanu. Da se u njemu odista nešto prelomilo, novi će nadbiskup dokazati već odabirom svoga jednostavnog gesla "Humilitas", pod kojim, obilazeći svoju nadbiskupiju, zalazi u svaki njen kutak. Pritom kao crkveni poglavar dosljedno provodi protureformatorske mjere, zbog čega u nekim krugovima stječe otvorene neprijatelje. S druge pak strane, zalaganjem za otvaranje hospicija i bolnica te javnim poticanjem na karitativni rad, postaje gotovo obljubljen u puku. U tom smislu, kao zaista izuzetan ostat će u trajnom sjećanju njegov angažman tijekom dva nemila događaja u Milanu. Tijekom gladi 1570. znao je dnevno podijeliti preko tri tisuće obroka "maneštre". U strašnoj epidemiji kuge, koja će 1576. zavladati u gradu i pokositi 18.000 života, što je činilo 10% stanovnika, nadbiskup Karlo središnja je ličnost - kao organizator i dobrotvor. Pritom će razdijeliti svoje preostalo imanje, a siromasima će dati čak i svoju kardinalsku odjeću. Uz to je, navodno uspješno, njegovao i izliječio mnoge bolesnike. S povijesnomedicinskog motrišta neobično su vrijedna njegova pisana svjedočanstva o toj epidemiji koja će kasnije biti objavljena u knjizi pod naslovom "De pestilentia".

Osim o kugi, u tom se dijelu, raspravljajući i o ostalim epidemijama zaraznih bolesti, zorno oslikavaju javnozdravstvene prilike toga doba i ukazuje na brojne socijalne, gospodarske i demografske posljedice epidemija. Stoga je, s pravom, ta epidemija kasnije nazvana "kuga sv. Karla", a da je bila zarazna i u susjednim krajevima, dokazao je Alessandro Manzoni koji je neke opise iz Boromejeva djela iskoristio u svom poznatom romanu "Zaručnici". Na jednom od svojih pastoralnih obilazaka, 1584., na putu za Lucern iznenada oboli od neke akutne bolesti s visokom temperaturom i nakon nekoliko dana premine.

Za sveca je proglašen 1610. godine. U spomen na zasluge tijekom epidemije kuge, bit će proglašen zaštitnikom od zaraznih bolesti.

"San Carlone" - grandiozni kip sv. Karla Boromejskog u rodnome gradiću Arona na obali Lago Maggiore 

   

  

EUSTAHIJE 20. rujna

Životne teškoće, jedan od 14 svetih pomoćnika

 

Legenda o sv. Eustahiju seže u 2. stoljeće. Najprije ga susrećemo pod imenom Placid, kako obnaša visoku dužnost zapovjednika tjelesne straže cara Trajana. Premda bijaše poganin, javno se iskazivao milosrđem i tako postajao sve nepoćudniji vlastima, što će mu na kraju duge priče donijeti mučeništvo i smrt. A sve će početi jednoga dana, kada mu se u lovu iznenada ukaže bijeli jelen svijetlećih rogova, sa znakom križa i likom Kristovim. Tajanstveni glas mu tada poruči da ga ne progoni jer da je on Krist kojem je i dosad služio, premda ga nije poznavao. Istovremeno mu budu nagovješteni teško iskušenje, duga patnja i okrutna smrt. Vrativši se kući, Placid povede ženu i dva sina do biskupa te se cijela obitelj krsti. Pritom dobije i novo ime - Eustahije. Nemalo zatim započet će dugogodišnja muka. Ženu mu odvedoše uroblje, jednog  sina ote lav, a drugog vuk. Nesretnik se tada odluči na isposnički život i upusti u osamu pustinje. Nakon teških petnaest godina, molitve mu bivaju uslišane te se obitelj opet nađe na okupu.

No, ne zadugo. Želeći proslaviti jednu od svojihpobjeda, Trajanov nasljednik Hadrijan odluči svojim bogovima upriličiti svečanost. Kako su odbili sudjelovati u poganskom slavlju, Eustahije i njegova obitelj bivaju osuđeni na smrt. Zatvoriše ih u utrobe velikog mjedenog bika, a zatim ispod njega zapališe vatru. Nadahnut brojnim patnjama što ih je Svetac iskusio, kršćanski će puk kasnije svetog Eustahija svrstati među Četrnaest svetih pomoćnika, ali ga neće povezati s određenom bolešću, već će ga prihvatiti kao univerzalnog zaštitnika u svim životnim teškoćama. Na slikama se sv. Eustahije prikazuje kao konjanik ili vitez, a glavne su mu prepoznatljive ikonografske oznake jelen sa svijetlećim

rogovima i znakom križa te mjedeni bik kao simbol mučeništva. Često ga prate i psi pa ga stoga lovci prigrliše za jednog od svojih zaštitnika. 

Antonio Pisanello - Sv. Eustahije u lovu, u času ukazanja jelena s raspelom (National Gallery, London) 

  

 

Doc. dr. sc. Ante Škrobonja, dr. med.