Oči i kako ih čuvati
 
NEVOLJU MOŽEMO IZBJEĆI
 
Kad bi čovjek izgubio neko od svojih pet osjetila, čiji bi gubitak najteže podnio? Za većinu ljudi to je upravo osjet vida. Sposobnost vida toliko je dragocjena da ne možemo ni zamisliti kako bi izgledao svijet oko nas kad ga ne bismo mogli vidjeti.
 
 

Oči treba početi čuvati, paziti i maziti još prije rođenja. To će za nas učiniti mama. Buduća mama zna koliko će beba o njoj kasnije biti ovisna. Zato će prvenstveno voditi računa o svojim očima, kako bi kasnije mogla biti što bolja, zdrava mama.
U trudnoći se, zbog promjene količine hormona i opterećenja bubrega, često javlja zadržavanje vode u tijelu. To dovodi do promjene dioptrije. Buduća mama može osjetiti da lošije vidi. Vijeme je za pregled očiju! Okulist će ustanoviti da li je do promjene dioptrije zaista došlo i propisati naočale kojima se postiže najbolja vidna oštrina.
Osim brige o sebi, svaka trudnica morala bi poduzeti sve da pravilnom ishranom osigura svojoj bebi dovoljnu količinu hranjivih sastojaka, vitamina i minerala koji su nužni za razvoj cijelog bebinog organizma, pa i očiju.
 
 
Potražimo stučnu pomoć kad sami nismo sigurni
 
Od momenta rođenja, osim roditelja, nadzor nad bebinim očima preuzima pedijatar. On je prva stučna osoba koja bi trebala primjetiti ako s djetetovim očima nešto nije u redu. Međutim, neke se nepravilnosti javljaju samo povremeno i pedijatar ih ne mora uvijek zamijetiti u kratkom vremenu koje provede s malim pacijentom. Najbolje je da roditelji kojima je nešto "sumnjivo" upozore na svoja zapažanja. Pedijatar će dijete uputiti na pregled okulistu.
Ima bolesti koje se mogu predvidjeti i koje pravodobnom zaštitom možemo spriječiti ili barem ublažiti. U takve spada slabovidnost (amblyopia). Može se otkriti već u ranom djetinjstvu. Uočite li da dijete "gleda u križ", odmah odvedite bebu liječniku. Neke se nepravilnosti mogu ispraviti ako se reagira na vrijeme. Zanemare li roditelji brigu o dječjim očima, može doći do nepovratnog oštećenja funkcije vida.
Djeci moramo posvetiti najveću pažnju. Ona ovise o nama. Sama nam ne znaju reći da nešto nije u redu. Žalosno je tek na prvom sistematskom pregledu pred školu doznati da se vid pokvario i ne može se više bitno popraviti. Zato bi trebalo stalno bombardirati informacijama roditelje, koji s djetetom provode najviše vremena, da obrate pažnju na znake oslabljenog vida i odmah reagiraju. U predškolskoj dobi još se mnogi nedostaci mogu uspješno otkloniti. Sve što tada propustimo, ispaštamo kasnije.
Roditelji bi svojim stavom i stalnom pažnjom morali svojem djetetu pomoći da nosi naočale koje mu omogućavaju jasan vid. Činjenica da danas već u vrtićima nailazimo na djecu s naočalama i da to više nitko, čak ni druga djeca ne gleda sa čuđenjem, mene ohrabruje. Ne bih rekla da danas ima više djece s lošim vidom nego prije. Jednostavno smo počeli očima posvećivati više pažnje. To je već pomak nabolje.
 
 
Oči ne smijemo doživljavati "zdravo za gotovo"
 
Ljudi malo znaju o očima. Zapravo o njima niti ne razmišljaju dok je sve u redu. Zavaravaju se uvriježenim stavom da će, onda kad vid popusti, problem za njih riješiti okulist propisivanjem naočala. Zaboravljaju da su oči dio cjelokupnog organizma i da dijele sudbinu cijeloga tijela.
U mladosti nemamo naviku pretjerano voditi računa o našem zdravlju, o tome što jedemo, koliko se odmaramo, da li održavamo tjelesnu kondiciju i sl. Zato danak plaćamo kad ostarimo.
Vjeđe, ono što svi možemo vidjeti u ogledalu a da nas liječnik ne upozori, ponekad odaju naš neuredan način života. Suvišnu masnoću koju smo u životu pojeli i koja se nataložila u cijelom tijelu, pa i u našim krvnim žilama, možemo primijetiti kao žućkaste pločaste naslage i pod kožom vjeđa. One nas upozoravaju da je krajnje vrijeme za promjene u životnim navikama.
Ako su se oštećenja oka već pojavila, još nije kasno nešto poduzeti. Pravilna ishrana i zdraviji način života usporit će napredovanje oštećenja, a mogu u pojedinim slučajevima dovesti čak i do poboljšanja. Osim unosa zdrave prirodne hrane, postoji i moućnost uzimanja vitamina i minerala u tabletama ili drugim oblicima pripravaka koji nadomještaju manjak korisnih tvari u svakodnevnoj ishrani. Time ćemo pridonijeti da do velikih oštećenja zdravlja, ne samo očiju, nego cjelokupnog organizma, niti ne dođe.
 
 
Stres naš svagdašnji – kako mu se oduprijeti
 
Svakodnevno smo svjedoci sve luđeg tempa života. Stres nas okružuje od zvona budilice pa do odlaska na počinak. Neko vrijeme uspijevamo ići ukorak, ali će kad-tad naš organizam početi pokazivati znakove umora. Napetost ugrožava sve sustave u tijelu, samo joj neki mogu dulje odolijevati. Pomoć liječnika obično potražimo kad zakaže ona funkcija koja nam puno znači. Vid je upravo jedna od njih.
Posljednjih godina u svojoj okulističkoj praksi sve češće se susrećem s pacijentima koji tvrde da sve slabije vide otkad rade pred monitorom kompjutora. Nije kriv kompjutor, nego naša neprilagođenost. Kompjutor je postao dio svakodnevice unatrag samo 50-ak godina. Oči se još nisu stigle prilagoditi kompliciranom zadatku kakav je dugotrajno gledanje u monitor. To je napor i za one kojima inače ne treba pomoć naočala. Monitor testira i najbolji vid. Mnogi nisu svjesni da ne vide dobro prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Tek kad pred monitorom provedu nekoliko sati, postanu svjesni da nešto nije u redu.
Hoće li tada nešto poduzeti? Hoće li se i dalje mučiti pred kompjutorom i dovoditi sebe u još teže stanje stresa? Što ako ne vide dobro pa na poslu griješe?
Možda bi cijeli problem bio riješen da je takav radnik upućen na preventivni pregled okulistu prije zapošljavanja. Možda bi se povećala radna efikasnost cijele grupe radnika, a time i dobit firme, ako bi se oni koji već rade na kompjutoru poslali na pregled očiju svakih par godina. Koliko bi se time stres smanjio? Možda bi najobičnije naočale riješile tako puno problema.
 
 
Treba li čekati da se oči pokvare
 
Često se u svojoj praksi okulisti susreću sa starijim ljudima koji nisu bili na pregledu očiju po deset i više godina. Očale su im bile "dobre" pa nisu osjećali potrebu za pregledom. "Odjednom", kažu oni, učinilo im se da slabije vide. Odluče doći po "jače" naočale. Nerijetko okulist ustanovi da su oči u takvom stanju da im više nikakve naočale ne mogu vratiti onaj bistri vid iz mladih dana. Predugo su čekali.
Često sam se znala upitati kako to ljudi ne primijete da im vid postupno slabi, zašto ne poduzmu nešto na vrijeme. Nakon puno godina iskustva, sad znam zašto. Mnogi niti ne znaju da se može vidjeti bolje od onog što oni vide. Za njih je "normala" onaj mutež kojim raspolažu. Uvjereni su da je sve u redu dok ne počnu zakazivati u svakodnevnim aktivnostima koje su do tada nekako obavljali. Tada se zabrinu i dođu na pregled. To je onaj njihov "odjednom".
Zapamtimo da je korisno kontrolirati zdravlje očiju i onda kad nam se čini da je sve u redu. Dobar vid ne ovisi samo o "dobrim" naočalama.
 
 
Redovite kontrole
 
Ugrožene starije dobne skupine pacijenata (dijabetičari, hipertoničari, srčani bolesnici itd.) morale bi dolaziti okulistu na kontrolne preglede barem svake druge godine, ako ih njihov liječnik opće prakse ili internist ne upute i češće. Tako se promjene unutar oka mogu otkriti dovoljno rano da ih se može liječiti.
Ponekad pomislim kako uopće ne bih trebala poznavati osobu koju pregledavam. Dovoljno bi mi bilo zaviriti kroz njezinu zjenicu i mogla bih, s velikom sigurnošću, zaključiti je li osoba mlada ili stara, mršava ili debela, je li živjela "zdravo" ili je cijeli svoj vijek bila pod nekakvim stresom. Sve se to dade naslutiti po izgledu krvnih žila na pozadini oka. Iste promjene našle bi se i na svim drugim krvnim žilama u tijelu. Dakle, kakve su žile u oku, takve su u mozgu, srcu, bubrezima, svugdje.
Sve osobe starije dobi, pogotovo one koje su u mladosti "neuredno" živjele, pušači, oni koji već boluju od dijabetesa, arteroskleroze i povišenog krvnog tlaka, izravno su ugroženi. Njihove su oči kroz dugi niz godina dosta propatile i ne mogu više odolijevati stalnim stresovima i udarima štetnih tvari koje im naviru kroz krvotok. Dolazi do ubrzanog procesa propadanja vidnih stanica, odnosno starenja, što je već dovoljan razlog da okulista u starosti posjećujemo još češće.
Uzmimo na primjer glaukom. Od te podmukle doživotne bolesti može oboljeti svatko iza četrdesete, a da toga uopće nije svjestan dok već ne postane kasno za vid. Najugroženije su osobe starije životne dobi, pogotovo boluju li usput od hipertonije i/ili dijabetesa. Zato bolest treba otkriti u najranijem stadiju, kad još nema subjektivnog oštećenja vida, kako bi se na vrijeme počelo liječiti.
Liječiti glaukom znači spašavati ono što je od vida preostalo. Ako zakasnimo, okulist nam neće više moći puno pomoći. Zato je najbolje otići okulistu i onda kad nam se čini da su naočale još uvijek dobre i vid u redu.
 
 
Koliko se sami čuvamo Koliko se sami čuvamo
 

Interesantno je da su nas higijeni usta učili odmalena: "Peri ruke prije jela!" Je li nas itko ikad učio da peremo ruke prije dodirivanja oka? Nije! Ne postoji bolji primjer kako se oči preventivnim mjerama mogu zaštiti od ovog. Zapamtite, za svaku infekciju očiju uglavnom ste krivi sami, na ovaj ili onaj način. Nesvjesnim trljanjem očiju unosimo zagađenje i konačno izazovemo upalu. Pogledajmo koliko neoprana ruka može biti pogubna za oči.
Obično rukovanje ili hvatanje za kvaku koju je prije vas dodirnula osoba oboljela od npr. konjuktivitisa može vas koštati. Ništa se neće desiti ako nakon toga zagađenom rukom ne dotaknemo oko. Ali, tko o tome razmišlja? Hajde znaj je li ruka zagađena! Ponašajmo se kao da jest. Operimo ruke i ne dirajmo oči. Tako će lanac prijenosa bolesti biti prekinut.
 
 
Priroda nam vraća – zaštitimo se
 
Sunce nije više ono što je nekad bilo. Zemljin zaštitni ozonski omotač sve je tanji, sunčeve zrake, one korisne, ali i one štetne, sve brže i jače dopiru do nas i oči se više ne mogu same dovoljno zaštititi. Tako dolazi do njihovog oštećenja. Za razliku od vanjskog i prolaznog oštećenja oka, sunčeve zrake mogu nepovratno oštetiti unutrašnjost oka. Toga najčešće nismo odmah svjesni, jer oštećenja u dubini oka ne bole. Nakon puno godina izlaganja suncu bez zaštite, shvatimo da ne možemo više vidjeti jasno kao prije. Okulist kaže da nam ni jedne naočale ne mogu više pomoći.
Sad, kad su to iskusile starije generacije, bio bi red da zaštitimo one koji tek stasaju. Svi koji danas trebaju dioprijska pomagala, bilo naočale, kontaktne leće ili imaju ugrađenu leću nakon operacije mrene, dobili su zaštitni UV-filtar na svom optičkom pomagalu, a da toga uopće nisu svjesni. Oni su zaštićeni od štetnog zračenja.
Ostaju oni koji ne nose nikakve naočale ili nose nekvalitetne tamne naočale, na kojima nema filtra. Ostaju i naša djeca. Nismo dosad navikli djeci redovito stavljati naočale za sunce. Nekako to još uvijek doživljavamo kao zapadnjačko pomodarstvo. A nije! To je stvarna potreba.
Naviknimo se živjeti u sjeni i iza zaštitnih naočala. Doduše, nećemo biti "lijepo" preplanuli, ali ćemo biti zdraviji. Posljedice pretjeranog izlaganja suncu očituju se tek nakon puno godina i zato mislimo na preventivu već danas.
 
 
Mr. sc. Inge Bošković Dragičević, dr. med.