Emocionalna inteligencija
KAKO POSTATI BLIŽI S NAJBLIŽIMA
Sjetite se neke vama važne osobe, koju cijenite iako ne spada u vaš prvi krug.
Neka to bude neki vama važan stranac. A onda se upitajte kako SLUŠATE takve
važne strance kad vam govore. Vjerujem pažljivo, koncentrirano, strpljivo, prisutno,
ne prekidamo ih, ne ulijećemo u rečenice, ne završavamo njihove rečenice, ne
skačemo s teme na temu. A kad su u pitanju naši najbliži? Očekujemo bliskost,
ali zato što su naši najbliži i neće nam zamjeriti, dopustimo si ono što si
s važnim strancima ne bismo. A tko više od naših najbližih zaslužuje pažnju,
prisutnost, strpljenje?Kako znate da vas netko stvarno sluša? Daje vam znakove svoje prisutnosti, izražava čuđenje ili zanimanje, smije se ili kima glavom, ali dopušta da svoju misao do kraja oblikujete. Kako se osjećate kad vas netko pažljivo sluša? Kao da iz kaosa misli i osjećaja stvaramo određene strukture. I zato je potrebno uložiti energiju i vježbati slušanje.
U mnogim napetim i konfliktnim situacijama osoba koju iskreno slušate sama i ukaže na problem, i elaborira ga, iznađe rješenje. Samo ako joj to pažljivim slušanjem dopustite, sve će sama učiniti. Žene su puno više od muškaraca sklone prepričavanjem razriješiti svoju napetost. I zato pružimo svojim najbližim ono što im stvarno treba: SASLUŠAJMO ih s iskrenim zanimanjem, bez prekidanja. Tako razvijamo POVJERENJE.
No, pažljivo slušati još ne znači i RAZUMJETI. Kad su nama važni stranci u
pitanju, imamo potrebu provjeriti jesmo li ih dobro razumjeli. Kako to radimo?
Najčešće parafraziramo ono što su nam rekli. Kažemo: “Ako sam dobro razumio”
... i ponovimo osnovne informacije. Sugovornik će ih tada potvrditi, možda dopuniti
ili demantirati, ali ćemo pouzdano znati da li smo se razumjeli. Ili pitamo
ono što nam nije jasno.A kad su naši najbliži u pitanju, pretpostavljamo da znamo što misle i osjećaju jer ih “dobro poznajemo”. E to dobro “poznavanje” velika je zamka. Vidjeli smo da ni sami sebe baš tako dobro ne poznajemo. Reći za nekog da ga “dobro poznajemo” znači konzervirati čovjeka i ne dopustiti mu promjenu.Uvijek se sjetim jedne priče: sreli se dvojica školskih kolega i raspituju se za ostale iz razreda. I za jednog se jedan od njih sjetio da je postao guverner banke, a drugi s nevjericom izusti: “Ma daj, pa on je imao kolac iz razlomaka”. U mnogim odraslim ljudima mi danas vidimo klince koje smo nekad poznavali ili osobe od prije deset ili pet godina. To nije realno.
Osim toga, naša pažnja neprestano skače s predmeta na predmet. možda će nas jedna sugovornikova riječ asocirati na nešto posve drugo, možda će nam pažnju odvući neki vanjski podražaj ili osobna emocija. Tada više nećemo primati informacije iako ćemo fizički biti uz sugovornika. A onda nastupa naš um. Podatke koji mu nedostaju on će izvući iz arhive. Premostit će rupe u percepciji ranijim zananjima i iskustvima. Rekonstriurat će cjelinu. Mi najčešće nismo svjesni da je ono što smo doživjeli mješavina stvarnih opažaja i naših pretpostavki. To se događa svakome od nas. Kada to znamo, teško ćemo staviti ruku u vatru i tvrditi da smo sve informacije precizno percipirali. Ako tome dodamo još i slabosti samih osjetila, naš slab vid, loš sluh, otupjela osjetila, tko može tvrditi da je nešto bilo baš tako kako se nama učinilo?Zato na sudu različiti svedoci različito opisuju isti događaj.
Zapamtimo, naši doživljaji posve su SUBJEKTIVNI. Umjesto da trošimo vrijeme u dokazivanju tko je što točno čuo i vidio, dopustimo da su moguće razlike i da je naš doživljaj samo jedan od mogućih.
A kad bismo i posve točno percipirali, svi primljeni podaci prolaze kroz osobne, vrlo specifične filtre vjerovanja, očekivanja, znanja, predrasuda, strahova, htijenja. U skladu s njima DEŠIFRIRAMO primljene poruke. Ono što ne prepoznamo, često ćemo posve propustiti ili proglasiti nevažnim, čak i glupim. Ono što se uklapa u našu sliku o nama samima, drugima i svijetu, podcrtat ćemo, markirati i istaknuti. To će biti naša SUBJEKTIVNA ISTINA. Nekad to što smo mi razumjeli, nakon svih naših obrada, nije ni na tragu onog što je sugovornik htio reći.
Kada su naši najbliži u pitanju, puno ćemo češće bez provjere proglasiti svoju istinu apsolutnom. Umjesto da parafraziranjem provjerimo jesmo li dobro razumjeli, mi puno češće uvjeravamo svog sugovornika da je mislio baš ono što smo mi iskonstruirali. Npr. čovjek kaže: “Umoran sam, želim se malo odmoriti”, a mi čujemo: “Ne želi biti sa mnom!” ili “Ne želi učiniti nešto za mene!” Ili sugovornik kaže:”Nisam raspoložen”, a mi čujemo:”Ljuti se na mene!”.
RAZUMJEVANJE je siguran korak prema bliskosti. Osigurat ćemo ga ako pažljivo slušamosvog sugovornika i provjeravamo da li smo njegovu poruku točno dešifrirali.
Nekad pak govorimo dvosmisleno. Ako rugajući se kažemo:”Al\' si pametan!”, način na koji smo to rekli potpuno će poništiti sadržaj riječi. Dakle, način na koji nešto kažemo pretvorit će našu poruku u poziv na bliskost ili poziv na nekonstruktivnost.
Ako nama važan stranac radi nešto što po nama nije u redu, npr. zaboravi dio važnog dogovora, kako ćemo reagirati? Provjeriti ćemo zašto jre to tako, podsjetiti ga i obrazložiti zašto ga podsjećamo. A ako to učine naši najbliži? Reagirat ćemo na prvu loptu. Nekad ćemo optužiti prije provjere, nekad kritizirati, nekad generalizirati. Rečenicu: “Pa ti uvijek nešto zabrljaš!” nikad nećemo reći važnom strancu, no nekom svom bliskom hoćemo.
Zašto ljudi kritiziraju svoje najbliže iako ih vole? Vjeruju da će oni tako postati još bolji, da će im ukazivanjem na pogreške osvijestiti mogućnost promjene.
A kako vi reagirate kad vas kritiziraju? Ako se bojite osobe koja kritizira, povući ćete se i paziti da isto ne ponovite, ne zato što to želite i prihvaćate da je promjena nešto dobro, već da izbjegnete kaznu. Ako pak nema straha, pokušat ćemo obraniti svoju poziciju iako baš i nismo sigurni da je ispravna. Braneći je, uverit ćemo u nju i sami sebe. Tako kritiziranje prije konzervira početno stanje nego što ga mijenja na bolje.
Ako važan stranac učini nešto dobro i lijepo, izrazit ćemo svoje divljenje komplimentom koji ima mjeru i koji je realan. Kad su pak u pitanju naši najbliži, znamo se prenemagati, davati grandiozne pohvale koje više nemaju nikakvog smisla. Npr.: “Nitko ne zna ili ne može bolje od tebe!” Često izmišljamo i nevjerojatna pokrića za ono što učine naši najbliži. Tada postajemo nekonstruktivni iako želimo biti podrška. A iskrena podrška i njegovanje su puno više u bodrenju i hrabrenju ljudi da nauče sami činiti potrebno i brinuti o sebi nego u tome da činimo za njih.
Kako vi reagirate kad vas netko prezaštićuje kao da ste beba, provjerava jeste li se toplo obukli, jeste li jeli ili vam govori što trebate učiniti? To u nama izazove prepuštanje u kojem prestajemo misliti ili bunt kojim želimo pokazati da nismo maloumni.
Buntovno ponašanje obično ne pokazujemo pred važnim strancima. Prije ćemo se ohladiti, promisliti i odabrati neku konstruktivniju varijantu. No, pred najbližima će nam izletiti: ”Što te briga! Ne zanima me! To je tvoj problem!” i slične rafalne paljbe. A kad nama netko odbrusi, kako reagiramo? Obično vratimo lopticu i eto svađe. Tako sigurno nećemo razriješiti ni jedan konflikt.
Bliskost ne podnosi ni neprestano slaganje i bezinicijativnost, pretjeranu adaptaciju na tuđe zahtjeve, opravdanje i povlačenje. Poslušnost bez osobnog stava uparavo je iritantna.
Umjesto kritiziranja, prezaštićivanja, buntovnog ponašanja i pretjerane poslušnosti, možemo iskazati realnu kritiku i podršku, izraziti svoje emocije bez okrivljanja drugih za naše doživljaje i razmijeniti informacije a da ih na miješamo s emocijama i procjenama. Takvi konstruktivni oblici razmjene postupno će istisnuti potrebu za “psihološkim igrama” i manipulacijom. Učinit će naše odnose bližima, otvoriti na s pred dragim osobama i otkriti puninu međuljudskih odnosa.
Naravno, sve navedeno moguće je naučiti i u odrasloj dobi. Akjo do sada nismo imali priliku spontano upiti ili razviti te repertuare ponašanja, još nije kasno uložiti energiju. Za učenje i promjenu ponašanja posebno smo spremni i motivirani kad volimo i kad nam je stalo do kvalitete odnosa s voljenom osobom. No, ako nije tako, naši će nas skriveni motivi hendikepirati na svakom koraku. Zato je nužno najprije sebe iskreno zapitati: “Da li mi je do onih koje sam proglasio najbližima stvarno stalo?” Ako nije, bliskost ćemo nesvjesno izbjegavati kao i svi oni koji je se boje zbog svojih vjerovanja.
