Psihijatrija i psihologija

Vlastita slika o sebi ili kompleks

U tijeku razvoja ličnosti formira se u čovjeku slika o vlastitu tijelu. Ona predstavlja centralnu reprezentaciju dijelova tijela i tijela u cjelini. Slika tijela nije identična s onom slikom tijela koju drugi imaju o nama. Osoba ugodnog izgleda može sebe doživljavati kao osobu neugledne vanjštine, i obratno.

Slika tijela djeluje na vladanje čovjeka, ona utječe na njegovo mišljenje i stavove, kao i na njegovu socijalnu ulogu. Stabilnost i sigurnost jedne osobe, koja se odražava u njenom socijalnom statusu, njenom mišljenju i stavovima, može se između ostalog temeljiti i na njenom samopouzdanju u «slici tijela». Ta, tijekom razvoja ličnosti oblikovana slika o vlastitu tijelu može imati veći utjecaj na psihički život čovjeka nego realna slika o tijelu.

O sebi sve najljepše

Slika o sebi, kao i slika o tijelu, ima svoj vanjski, društveni i unutarnji, privatni aspekt. Ta se dva aspekta ne moraju poklapati. Osoba može biti neočekivano ugodno ili neugodno iznenađena kad čuje kakvom je smatra njena okolina. Slika o sebi je kod većine ljudi narcistična. Laičko zapažanje da je čovjek sklon dobro misliti o sebi potvrđuje se i analizom psihodinamike ličnosti. To, prema psihodinamskoj teoriji, proizlazi otuda što se prava slika o sebi stvara još u vrijeme kad dijete nije u stanju razgraničiti «sebe» od svoje primarne okoline, u prvom redu od roditelja. Slika «svemoći» roditelja, stvorena u djetinjstvu, ugrađuje se u našu sliku o sebi. Težnja da se bude «svemoćan» kao roditelj nikada ne iščezava u potpunosti. Ovisi od razvojne putanje ličnosti da li će se ona više ili manje ublažiti i kako će se unutrašnja vlastita slika o sebi približiti stvarnosti. U psihodinamskoj terminologiji tu infantilnu sliku o sebi nazivamo ego-idealom. On se ugrađuje u našu savjest, koja tijekom života često mjeri vrijednosti naših postupaka prema tomu koliko su se oni približili toj «svemoći» i perfekcionizmu za kojim teži infantilni ego-ideal. Odrasle osobe obično prepoznaju da je njihov ego-ideal nestvaran, ali su tada sklone tvrditi da bi one ostvarile mnogo više u životu da su ga drukčije organizirale. To govori o tome da je ego-ideal uvijek dosljedan svom narcizmu. Ego-ideal jedan je od glavnih izvora nezadovoljstva životom jer su njegovi ciljevi vezani uz krajnje savršenstvo i nedostižnu svemoćnost, a takve težnje ostaju uvijek neostvarene. Neostvarenost tih ciljeva može dovesti do stalnog podcjenjivanja samoga sebe. Ego-ideal duboko se ugrađuje u sliku o sebi. Slika o sebi u depresivne je osobe obojena podcjenjivanjem sebe. U hipomane osobe «slika o sebi» obojena je precjenjivanjem vlastite osobe.

Bolest je kazna

U bolesti, slika o tijelu i slika o sebi doživljava znatne promjene. Svaka će bolest dovesti do promjena u vrijednosti tih dviju reprezentacija. Bolestan će čovjek doživjeti svoje tijelo kao manje vrijedno, isto tako i svoju osobu kao inferiornu u odnosu na zdrave. Taj je doživljaj u većini slučajeva jedan od povoda depresivnoj reakciji, ali su mogući i drugi odgovori. Bolest je u suprotnosti s ego-idealom, koji teži snazi i moći a, kao što smo već naglasili, upravo je ego-ideal temelj na kojem se oblikuje slika o sebi. Mistično vjerovanje, održano još u arhaičkim kulturama, prema kojem je bolest kazna, nije nerazumljivo sa psihodinamskog stanovišta, premda je netočno s realne točke gledišta. Stroga i neelastična savjest može distorziju u slikama o tijelu i sebi, koja je vezana uz bolest, doživjeti kao kaznu. U nesvjesnom se dijelu naše psihe taj proces u većoj ili manjoj mjeri može doživljavati po tom istom arhaičkom tijeku mišljenja. Njime možemo tumačiti veoma intenzivne reaktivne depresije, koje ne moraju biti u izravnom odnosu s težinom ni opasnošću od bolesti. One mogu dovesti i do takvih afektivnih stanja u kojima bolesnik, u prvom redu onaj koji već u svojim premorbidnim crtama pokazuje psihičku neotpornost, izvrši suicid. Već smo rekli da reakcije mogu ići i drugim tijekom. U osoba koje u svojoj premorbidnoj ličnosti imaju paranoidnih crta, bolest može pojačati njihove projektivne stavove. To su osobe koje su u svojoj premorbidnoj ličnosti bile sklone da sebe precjenjuju i optužuju druge da ih nedovoljno cijene. Ta njihova crta nije nikakav moralni minus, nego ostatak nepovoljnog razvoja ličnosti. I one su u djetinjstvu težile da dostignu sliku o svojim roditeljima, ali su na tom putu, često u atmosferi prestrogog i sadističkog roditelja, bile presječene, a njihova dječja potreba da budu uvažene bila je ne samo podcijenjena, nego i grubo odbačena. Takva je reakcija roditelja dovela do intenzivnog straha, vezanog uz agresivne impulse prema grubom roditelju. Agresivni su impulsi podloga razvoju stroge savjesti, koja ne može izdržati svoj vlastiti pritisak pa izvore agresije premjesti u okolinu. Posljedica te projekcije agresije izvan svoga «ja» paranoidne su crte u karakteru, koje se odražavaju u traženju nepravde koju je okolina usmjerila prema njima.

Ja sam savršen

Osobe s tim poremećajem grandomanskog osjećaja vlastite važnosti redovito precjenjuju svoje sposobnosti i napuhavaju svoja dostignuća, često se čineći hvalisavim i pretencioznima. One mogu s veseljem pretpostavljati da drugi pripisuju jednaku vrijednost njihovima i iznenaditi se kad uvide da neće dobiti pohvalu koju očekuju i smatraju da su zaslužili. Često su zaokupljene fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, briljantnosti, ljepoti ili idealnoj ljubavi. Iskompleksirane osobe vjeruju da su superiorne, posebne ili jedinstvene i očekuju da to i drugi prepoznaju, mogu osjećati da ih mogu razumjeti, odnosno da trebaju kontaktirati samo s ljudima koji su posebni ili imaju visok status, pa mogu o ljudima s kojima se druže govoriti da su jedinstveni, savršeni ili nadareni. Osobe s tim poremećajem vjeruju da su njihove potrebe posebne i izvan mogućnosti shvaćanja običnih ljudi. Osobe s tim poremećajem općenito zahtijevaju pretjerano divljenje, njihovo samopoštovanje gotovo je bez razlike vrlo krhko. Mogu biti zaokupljene time kako im dobro ide i u kako dobrom svijetlu ih drugi vide, a to često poprima oblik stalne potrebe za pažnjom i divljenjem. Primjerice: mogu smatrati da ne moraju čekati u redu i da su njihovi prioriteti toliko važni da im se drugi moraju pokoriti, pa ih razdražiti kad drugi odbiju sudjelovati u njihovom vrlo važnom poslu. Taj osjećaj da imaju posebna prava kombiniran je s nedostatkom osjetljivosti prema tuđim željama i potrebama. Na primjer, te osobe mogu očekivati veliku posvećenost poslu kod drugih ljudi i mogu ih tjerati da pretjerano rade, bez obzira na utjecaj koji to ima na njihove živote. Sklone su stvaranju prijateljstva ili ljubavnih odnosa samo ako im se čini da bi druga osoba promicala njihove namjere ili poticala njihovo samopoštovanje. Često prigrabe posebne privilegije ili izvor sredstava, vjerujući da to zaslužuju jer su tako posebni. Iskompleksirane osobe imaju nedostatak suosjećanja i teškoće s prepoznavanjem tuđih želja i osjećaja. Mogu pretpostavljati da su drugi ljudi potpuno zainteresirani za njihovo blagostanje, skloni su raspravljanju o svojim brigama neprikladno dugo i podrobno, a ne primjećuju da drugi također imaju osjećaje i potrebe. Često su puni prezira i nestrpljivi kad drugi razgovaraju o svojim problemima i brigama, npr. zaneseno obavještavaju bivšeg partnera da sada «imaju vezu svog života», hvale se zdravljem pred nekim tko je bolestan. Tipično osjećaju emocionalnu hladnoću i nedostatak interesa. Osoba s tim poremećajem traže da im se dive, ali strahuju da će se otkriti njihove nesavršenosti ili mane. Mnoge uspješne osobe mogu pokazivati crte ličnosti koje ukazuju da su iskompleksirane. Poremećaji ličnosti postoje samo ako su te crte nefleksibilne, neprilagođene, trajne i uzrokuju značajno funkcionalno oštećenje ili subjektivne smetnje.

Mr. sc. George Salebi, dr. med.