Voće i povrće
 
 
Trešnja – prunus avium
 
Trešnja je koštunjava voćka, rasprostranjena u Europi, osim u sjevernim predjelima. Potječe iz Male Azije. Rimski vojskovođa Lucul, vodeći borbe protiv kralja Mitridata, otkrio je trešnju. Kako su mu se ukusni plodovi trešnje jako svidjeli, na povratku je ponio tisuće sadnica trešnje u Rim.
Trešnja raste i samoniklo – kao divlja trešnja, koja je zdravo voće od kojeg se koriste plod i peteljka. Dugo vremena sjemenke su upotrebljavali za proizvodnju ulja, koje je sprečavalo pojavu srčane kapi, a peteljku kao diuretik.
Plod trešnje okrugla je mesnata koštunica, crvene do crno-ljubičaste boje, ovisno o sorti, veoma ukusno i korisno voće za jelo i preradu. Jede se svježa, zatim u pripremi džema, kompota, kolača, a od nje se peče i rakija trešnjevača. U plodu ima 10% vode, celuloze, pektina, organskih kiselina (jabučna, limunska, vinska), vitamina C, B i karotina. Bogata je kalijem te stoga povoljno djeluje na izlučivanje vode iz organizma. Energetska vrijednost 100 grama trešnje niska je i iznosi 251,7 kJ (60 kcal), te je pogodna za međuobrok ili kao zamjena za obrok kod ljudi s povećanom tjelesnom težinom.
Dobre zrele trešnje sjajne su, manje ili više tamne boje. Treba izbjegavati jesti trešnje bijele boje i koje imaju tvrdu kožicu, jer nisu dovoljno zrele te se stoga teško probavljaju i izazivaju poteškoće organa za probavu.
U svježem stanju trešnje su dobre za otklanjanje fizičke i umne iscrpljenosti. Kisele trešnje brzo djeluju kod neraspoloženja. Trešnje ne treba jesti prije objeda jer njihova lužnata reakcija koči izlučivanje probavnih sokova, što naročito otežava probavu mesa. Nakon trešanja ne treba piti vodu, a pogotovo pivo ili alkoholna pića.
U sjemenu trešnje ima glikozida, amigdalina, koji razvija otrovnu cijanovodičnu kiselinu. Peteljka ploda bogata je taninom, gorkim tvarima, organskim kiselinama, folinom, šećerom i mineralima. Zahvaljujući svome sustavu, peteljke su se u narodnoj medicini koristile za čajeve koji potiču izlučivanje mokraće i izbacivanje kamenaca iz bubrega i mokraćnog mjehura.
Čaj od peteljki trešnje – 1 šaka peteljki kuha se s 1 litrom vode 2 minute. Pusti se da odstoji 15 minuta, ocijedi i pije u gutljajima tijekom dana.
 
 
Crveni ribiz – Ribes rubrum i crni ribiz – Ribes nigrum
 
Crveni i crni ribiz, kao i ogrozd, pripadaju rodu Saxifragaceae. Rastu samoniklo, ali se i kultiviraju. Plodovi su u obliku boba i vrlo ukusni.
Crveni ribiz ima sitne, sočne crvene bobe, ugodnog kiselkastog okusa. U 100 grama sadrži oko 83% vode, 1,1% bjelančevina, 4,4% ugljikohidrata i 8,2% biljnih vlakana. Od vitamina sadrži 70 µg% karotina te vitamina B1, B2, B6, niacin, vitamin E 0,1mg% i oko 40mg% vitamina C. Listovi sadrže više vitamina C, oko 100mg%. Od minerala sadrži najviše kalija 280mg% te natrij, kalcij, fosfor, magnezij, željezo i bakar.
Crni ribiz ima sitne sočne bobe ljubičastocrne boje, a sasvim zrele bobe crne su boje, jakog mirisa; više se koristi u obliku voćnih sokova, sirupa, džema i kompota. Plod crnog ribiza vrlo je bogat vitaminom C, 200-250mg%. Sadrži 77% vode, 0,9% bjelančevina, 6,6% ugljikohidrata, 8,7% biljnih vlakana. Energetska vrijednost 100 grama je 226 kJ (54 kcal).
Od vitamina sadrži i provitamin A, karotin 200 µg, B1, B2, B6 i niacin 0,3%. U lišću crnog ribiza ima oko 400mg% vitamina C i bogato je eteričnim uljem cineolom. Od minerala sadrži najviše kalija, 370mg%, te 60mg% kalcija, natrij, fosfor, magnezij, željezo, bakar. Sadrži tanin, pektine i bioflavonide.
Visok sadržaj voćnih kiselina, posebno limunske kiseline u ribizima pospješuje ne samo rad probavnih organa, već cjelokupnog organizma. One potiču žlijezde na probavu, štite vitamin C od oksidacije, uništavaju bakterije i povoljno djeluju na izmjenu tvari, pridonose općoj ravnoteži u organizmu (ne povećavaju kiselost), poboljšavaju stanje zdravlja i povećavaju radnu sposobnost.
Čaj od crnog ribiza potiče rad bubrega, a time i izlučivanje vode i otpadnih tvari te osvježava i jača organizam.
Ogrozd – ribes grossularia, ribes uva – cripsa, trnoviti ribiz plod je okruglastog ili jajolikog oblika, obrastao žljezdastim četinjama, žute do zelenožućkaste i crvene boje. U prehrani se koristi svjež za ukrašavanje jela, kao sok, kompot, pekmez, marmelada, voćno vino i ocat.
Sadrži invertni šećer, vitamin E 0,37mg%, karotena 180 µg, B1, B2, B6 B6 i niacin te 40mg% vitamina C. U zrelom plodu na 100 grama sadrži 84% vode, 0,6% bjelančevina, 9,2% ugljikohidrata i 3,5% biljnih vlakana.
Nezrele bobe ne smiju se jesti, na što je važno upozoriti djecu, jer su otrovne.
 
 
Patlidžan – solanum melangena
 
Naziv su mu još balancan, melancan, plavi patlidžan, modri patlidžan.
Patlidžan se, kao i rajčica, ubraja u porodicu pomoćnica. Uspijeva u toplim i vlažnim predjelima. Plodovi su egzotičnog izgleda, pikantnog okusa, hranjivi su i zasitni i u kulinarstvu se svestrano pripremaju.
Podrijetlom je iz Indije, gdje se uzgajao još prije 3000 godina. U Europu je došao u 13. stoljeću, a u naše krajeve preko Sjeverne Amerike u 16. stoljeću. Vrlo je cijenjeno povrće, naročito u Indiji, Kini i Japanu.
Patlidžan sadržava 6-13,5% suhe tvari, 2,2-4,6% ugljikohidrata, 0,3-1,5% bjelančevina, 0,1-0,4% biljnih ulja i 0,4-0,7% mineralnih soli. Od vitamina sadrži 1,5-10 mg vitamina C, nešto vitamina grupe B i karotina.
Ima mnogo vrsta patlidžana, koje se razlikuju po mnogim karakteristikama, po dužini vegetacije, visini stabljike, obliku ploda i sl. Najčešće su dvije sorte, istočna i zapadna. Istočna sorta sazrijeva rano, plodovi su osrednji, jajastog ili kruškolikog oblika. Zapadna sorta sazrijeva kasnije i plodovi su krupniji.
Jajoliki patlidžani vrlo su tamne ljubičaste boje i imaju meko, sočno i mirisno meso. To je jedina vrsta koja se ne treba prethodno narezati na ploške, posoliti te nakon 15 minuta blagim gnječenjem istisnuti gorčinu. Priprema se na razne načine. Patlidžan koji ima okrugli, loptast oblik, glatku ljusku sadrži više gorke tvari solanina, pogodan je za pripremu umaka s povrćem. Valjkasti oblik patlidžana koji je ravnomjerno tamnoljubičaste boje, izduljen sadrži puno sjemenki.
Patlidžan je vrlo cijenjen u kulinarstvu zbog sočnog mirisa i okusa. Priprema se na mnogo načina. Koriste se nezreli plodovi jer su stariji plodovi previše gorki. Kora patlidžana debela je i žilava te je treba oguliti, osim kod pripreme nekih jela, prilikom nadijevanja i pečenja. Mesnati dio patlidžana sadrži dosta solanina, gorke glikol-alkoloidne supstancije, što su plodovi stariji, sadržaj solanina je veći, stoga nisu za jelo zbog svoje gorkosti.
Priprema se na mnogo raznovrsnih načina, u kombinaciji sa začinskim travama, aromatičnim biljem i raznim vrstama povrća (npr. ajvar, umaci i sl.).
Od njega se rade i razni pirei i namazi, pomiješani sa začinskim i aromatičnim travama – metvica, češnjak, bosiljak – te limunovim sokom, maslinovim uljem.
Sok patlidžana oštar je i gorak, stoga ga prije upotrebe treba oguliti, a mesnati dio posoliti i istisnuti gorčinu. Za jelo se upotrebljavaju nezreli plodovi svjetloljubičaste ili bjelkastoprošarane boje, s glatkom i sjajnom korom. Kada je plod stariji, mijenja boju u žućkastozelenu. Specifičnog je okusa i, u kombinaciji s ostalim povrćem i začinima, omogućava bezbroj kombinacija u kulinarstvu.
 
 
Prim. doc. dr. sc. Elika Mesaroš-Kanjski, dr. med.