Ljekovito bilje

Lijek i otrov

Manji broj biljaka koje rastu spontano u prirodi ima veliku farmakomedicinsku važnost, nešto veći broj osrednju, a najveći broj nađenih biljaka ima malu važnost za znanstvenu medicinu koja brine o liječenju bolesti i o prevenciji. U narodnoj uporabi najraznovrsnija je primjena baš te druge i treće grupe biljaka.

Od najveće je važnosti za medicinu i farmaciju prva grupa ljekovitih biljaka, a nju čine: bijeli sljez, šumska paprat, velebilje, crna vrzina, kičica, ražena glavica, mrazovac, kužnjak, naprstak, bunika, lan, kamilica, metvica, sve vrste kaćuna i kilavice, vrtni mak, petoprst, proljetni jaglac, krkavinka ili "trušljika", ricinus, pasja ruža, kupina, crna bazga, bijela gorušica, ljekoviti maslačak, majčina dušica, sve vrste lipe, proljetni podbjel, dvodomna kopriva, odoljen, čemerika i neke druge koje su se u posljednje vrijeme pridružile toj skupini. Od tih su nešto manje važne i značajne ljekovite biljke s nešto manjim ljekovitim djelovanjem, a kojih ima čak stotinjak. Tu grupu čine: kadulja, crni sljez, pelin, stolisnik, sve vrste bokvice i metvice, breza i brojne druge ljekovite biljke, zapravo i ukrasne biljke, a neke su voće, povrće, ili su ljekoviti začini, ili industrijske biljke. Učinkovitost biljaka dokazana je znanstvenim ispitivanjima. Način na koji narod koristi sve to i drugo bilje bio je značajan i u svrhu zaštite rijetkih i ugroženih, farmakomedicinski važnih biljaka, od kojih su neke skoro ili posve istrijebljene. Sve biljke koje ne "prođu" na ispitivanju ili nisu ispitane, zadržavaju mjesto i ostaju u narodnoj medicini. To su, zapravo, "ostale" ljekovite biljke.

Najčešće korištene biljke

Postoje razlike u uporabi pojedinog ljekovitog bilja. Najstariji lijekovi svih naroda bile su biljke sa sluznim materijama: razne vrste čuvarkuće, proljetni podbjel i crni gavez. U službenoj medicini glavna je naša sluzna biljka bijeli sljez. Iz kategorije biljaka od stvarne terapijske vrijednosti koriste se i druge biljke, a među njima i razno mirisno bilje, stolisnik, pelin, kamilica i odoljen. Spoznaje o korisnosti tih biljaka obogaćene su u narodnoj medicini rezultatima dobivenim iz znanstvene medicine, koja je tako pridonijela još većem porastu njihove uporabe. Narod je te rezultate prihvatio i sada te biljke još češće primjenjuje. Najšire područje rasprostranjenosti u prirodi ima ipak biljka stolisnik. Ona raste zaista posvuda. Pelina ima mjestimično. Rijetko tko prepoznaje i odoljen uz vlažna mjesta, a umjesto kamilice ljudi često beru slične biljke iz porodice Compositae, najčešće biljku jarmen, s jakim mirisom. Narodno povjerenje od većeg značenja stekle su ljekovite biljke: rupičasta pljuskavica, koju narod zove i kantarion, križni srčanik ili sirištara, iz iste botaničke porodice i štitasta kičica, zatim vrtni čubar, bosiljak, u Hrvatskoj pješčarsko i sredozemno smilje, crna i bijela slačica, breza, orah, rotkvica te komorač. Narod cijeni i češnjak i luk.

Praktična važnost staništa otrovnih biljaka

Otrovne biljke su one koje u sebi sadrže materije što u malim količinama djeluju štetno. Mnoge biljke označene kao otrovne često služe u medicini kao ljekovite biljke (izuzimajući gljive). Trovanje ljekovitim biljkama kod nas je rijetka pojava, no kada se spomene mogućnost trovanja biljkama, oprez je opravdan i koristan. Za svrhovito liječenje kod trovanja biljkama vrlo je korisno znati kakvom je biljkom osoba otrovana. I u tome postoje neke teškoće: obično bolesnik biljku ne donese sa sobom, a opis i prepoznavanje po slikama vrlo su nepouzdani. Potrebno je prikupiti što više podataka o njezinu izgledu i izgledu njezinih dijelova, o staništu i o tome koji je dio biljke pojeden (lišće, plod, korijen). Baš se zato traži informacija o staništu biljke koja je izazvala trovanje. Dok otrovna biljka kužnjak (Datura stramonium) prati naselja, otrovno velebilje (Atropa belladonna) nikada "ne silazi u gradove i naselja" jer se javlja jedino kao šumska biljka, na krčevinama bukovih šuma, uz panjeve zbog truleži i na obližnjim šumskim proplancima. Većina tipova šuma udomljuje velik broj biljnih vrsta. Najbogatije su bjelogorične šume. Broj, vrsta i gustoća naseljenosti snažno zavise o građi šume, a bogati su i rubovi šuma. Oni su spona šume i polja. Značajnije otrovno bilje po šumama čine: kukurijek, bljušt, đurđica, bljuštac, likovac, rosopas i veoma važno velebilje. Bunika (Hyoscyamus niger) je biljka naselja i zanemarenih staništa oko njih, ali je možemo naći i na obrađivanom zemljištu, uz biljku kužnjak. Uglavnom na napustinama, uz kužnjak i buniku, nalazimo i ove otrovne biljke: veliku kukutu, razne vrste divizme, sapuniku, vratić, rosopas, crnu pomoćnicu i biljku pomoćnicu "paskvicu". Napustine su životni prostori sa svim kemijskim i fizikalnim uvjetima okoliša koji djeluju na život. To su inače površine poput seoskih trgova, putova, hrpa kamenja i sličnih suhih mjesta prekrivenih rijetkim raslinjem. Pašnjaci u zabačenim predjelima, ako ih se prestane kositi, često se razvijaju u suprotnom smjeru, uskoro ih obraste grmlje, a često ih se i pošumi. U oba slučaja nestaje njihova posebna flora. Na neobrađenom zemljištu i pašnjacima raste otrovni mrazovac koji to stanište često dijeli s otrovnom biljkom čemerikom. Suhe, negnojene livade staništa su za velik broj biljnih vrsta, koje ne mogu prijeći u druge životne prostore. Takve suhe livade ubrajaju se u najšarenije i biološki najzanimljivije prostore. Na sunčanim mjestima, na kamenjaru, stijenama i pijesku obično je otrovan hrđavosmeđi i vunenasti naprstak, razne vrste divizme, pelin, pa i razne vrste mlječike. Na livadama i neobrađenim zemljištima možemo naći: preslicu, razne vrste jaglaca, biljku vučju stopu i zečji trn, razne vrste mlječike, bijelu čemeriku, razne vrste žabnjaka i mrazovac. Kulture loze i okopavine bili su životni prostori s bogatim biljnim i životinjskim svijetom dok se oranice i vinogradi nisu obrađivali suvremenim ratarskim načinima. Po vrtovima i oranicama, općenito na obrađenom zemljištu, naići ćemo na kukolj, ljulj, raženu glavicu, dimnjaču, kukavičicu i maćuhicu, razne vrste preslice, gorocvijet... Područja na često močvarnom, tresetnom tlu, bogatom organskim tvarima od raspadnutih dijelova biljaka, obiluju vrijednim raslinjem. To su tipovi cretova i močvarnih livada te staništa brojnih biljnih vrsta. Inače su to krajolici od vrijednosti za odmor i razonodu. Na kiselim livadama koje sadrže malo vapna te močvarama i sličnim zemljištima obitavaju i otrovne biljke: razne vrste žabnjaka, močvarna preslica, cecelj, dvije vrste kiselice, sapunika, gavez, pomoćnica, vučja stopa i vučja jabučica. Općenito su naše najotrovije biljke: kužnjak, velebilje i bunika.

Lokalno djelovanje biljnih otrova

Neke biljke izazivaju alergijske reakcije i upale, pa čak i odumiranje tkiva, kao npr. bijeli bljuštac (Bryonia alba), morski luk (Scilla maritima), bijela loza (Clematis vitalba), likovac (Daphne mezereum), obična kalina (Ligustrum vulgare) i druge. Tu se radi o alergijskoj preosjetljivosti kože, što je i djelomičan uvjet. Velika kopriva sadrži oštre žaoke koje ubodom izazivaju žarenje i urtikariju za koju postoji naziv koprivnjača. Zapravo je učinak uboda koprive na koži čovjeka prototip urtikarije, što znači da i u "otrovu" koprive ima tvari sličnih onima koje je obično izazivaju. Koprivi je srodna i mala kopriva.

Trovanje drogom

Najotrovnije su bobe likovca, habulice, velebilja i bljušca. Otrovne su one biljke koje sadrže plodove slične nekim jestivim plodovima sjajne crvene boje, kao plodovi: likovca, pasjeg grožđa, đurđice, kozlaca, paskvice, bljušta, bljušca. Smrtno su otrovne tamne bobe velebilja, petrovog krsta, habulice, pomoćnice... Većina takvih boba ima odbojan i oštar okus, osim boba velebilja, kozlaca i bljušta. Neke su bobe otrovne u nezrelom stanju, a jestive su ili manje otrovne u zrelom (npr. bobe žutike, bazge, pomoćnice). Neke imaju samo otrovne sjemenke (tisa, sremza, crvena bazga), pa su jednim dijelom jestive. Neke su otrovne u sirovom stanju, a prokuhane su jestive, jer im se toksične tvari razaraju kod povišene temperature (crna bazga, jarebika, šibikovina). Običan grah pojeden u sirovom stanju također može uzrokovati teža trovanja. Otrovne su i bobe tetivike, šparoge, bljušta, veprine, bijele imele te božikovine. Inače su mladi izdanci šparoge, bljušta i veprine poznati kao jestivi. Koštice lovorvišnje otrovne su. Otrovni su i plodovi bršljana, kurike, biserka, tise i kaline po parkovima i okućnicama. Bazga ima otrovno lišće. Bobice su otrovne ako se troše u većoj količini dok su sirove. Neškodljive su prerađevine od bobica bazge.

Znaci trovanja biljkama

Trovanje svakom biljkom ima karakteristične, specifične simptome, koji se ne javljaju kod ostalih biljaka. Kod većine trovanja javljaju se mučnina, povraćanje i proljevi. Bez obzira na različite biljke i otrove, reakcije organizma u početku su iste, s poremećajem u probavnom traktu i popratnim bolovima u želucu. Tek nakon prvih bolova pojavit će se simptomi, opisom svojstveni za pojedine vrste otrova. Otrovi, naravno, ne pogađaju uvijek iste organe, a truju i napadnu srce, probavni trakt, bubrege, dišni sustav ili centralni nervni sustav. Nastupit će glavobolja ili povišena temperatura, halucinacije, crvenilo lica, zujanje u ušima, priviđenja, osjećanje velike žeđi, osjećanje vreline u ustima s pojačanim lučenjem pljuvačke i oštećenje vida. Kod trovanja kužnjakom, velebiljem, bunikom, jedićem, čemerikom, velikom kukutom, likovcem i đurđicom ili pomoćnicom početak trovanja je nagao. Kod mrazovca opći znaci trovanja sporije nastupaju, a kod trovanja biljkom kozja krv ili orlovi nokti i biljkom kozlac teži slučajevi trovanja su izuzetni. Da su slučajevi trovanja teži, zaključujemo po poremećajima disanja i radu srca. Trovanje, naravno, može završiti i smrću. Zanimljivo je koji vremenski raspon prođe od jela do prvih znakova trovanja. Kod različitih biljaka otrovi počinju različito djelovati, neki prije, a neki kasnije. Najbrže je otrovanje biljkom jedić (Aconitum napellus), jer već nakon pet do deset minuta počinju nagli znakovi djelovanja. Za pola do jedan sat djeluje otrov ostalih biljaka, osim mrazovca kod kojega prođe i dva do pet sati do pojave općih znakova otrovanja. Pružena pomoć u identifikaciji biljke od velike je važnosti. Prva pomoć kod trovanja biljkama Isprva se preporuča ne gubiti vrijeme analizom o kojoj se biljci radi, već odmah izazvati povraćanje, olakšati ga pijenjem jedne do dvije čaše mlake, jako zasoljene vode ako to čine odrasle osobe. Ishod slučaja najviše ovisi o poduzetim mjerama, što prije treba spriječiti upijanje otrova. Otrovanom se nakon povraćanja daje mnogo tekućine, a taj se način ne primjenjuje kod osoba koje su u grčevima ili bez svijesti. Dalji je korak ispiranje želuca, što se obavlja u zdravstvenoj ustanovi. Osim izazivanja povraćanja i ispiranja želuca, kod trovanja svim vrstama otrovnih biljaka pomoć su i sredstva za čišćenje ako se ne pojave proljevi. U obzir dolaze i ricinus, gorka sol, prašak bijele gline, topli napitci, hladni oblozi na glavu, ležanje, ugrijavanje tijela i odmor. Ostala i sigurna pomoć bit će pružena u zdravstvenoj ustanovi jer otrovi u organizmu mogu ostaviti različite posljedice.

Jadranka Gržinčić