Cjelovit pristup ljudskom zdravlju

Ne liječiti bolest, već čovjeka

Već je Hipokrat (prije gotovo 2.500 godina) zastupao tezu da “najprije treba liječiti dušu, a tek onda tijelo” te da bolesniku treba “ponuditi najprije riječ, a tek nakon toga i lijek”

Bez obzira na to koliko je napredovala u posljednje stoljeće i pol, suvremena (školska, klasična) medicina još uvijek ne pronalazi dobar i brz, odnosno najefikasniji odgovor za liječenje određenih bolesti. Sve je više zdravstvenih ustanova i liječnika, farmaceutska industrija izbacuje na tržište sve više lijekova, a suvremeni čovjek sve je bolesniji. Zbog toga se i nameće potreba za preispitivanjem zdravstvenih metoda i putova koji bi preventivno pomogli čovjeku da bude zdrav ili mu kurativno omogućili da se iz stanja bolesti vrati u stanje zdravlja. Uz nove metode, oživljuju se i prastari, gotovo zaboravljeni načini liječenja određenih bolesti. Uz kirurške zahvate i lijekove, suvremeni čovjek sve češće želi otkloniti zdravstvenu tegobu neagresivnim, prirodnim načinom. Sve popularnijoj sintagmi “zdravlje bez noža i lijeka” sve više se priklanjaju i liječnici, a ne samo bolesnici. Prirodna medicina stara je koliko i ljudski rod, a pisani dokumenti o načinu liječenja datiraju iz vremena od prije 5.000 godina. Primjerice, drevna kineska i egipatska povijest obiluje zapisima o prirodnoj medicini – od liječenja biljem do akupunkture, pružajući nam i danas dragocjene podatke o zdravstvenoj skrbi za čovjeka. Suvremenom čovjeku zagonetno je kako su samouki ljudi u davnoj prošlosti pronalazili dobre putove u liječenju i najtežih bolesti, od otklanjanja bolova do izlječenja, pa čak i do takvih kirurških zahvata kakva je lobotomija, ali se mora prikloniti zaključku da je zdravstvena povijest započela odavno. Već je Hipokrat, “otac znanstvene medicine”, prije dvadeset i pet stoljeća zastupao tezu da “najprije treba liječiti dušu, a tek onda tijelo” te da bolesniku treba “ponuditi najprije riječ, a tek nakon toga i lijek”. Nažalost, kako se suvremena medicina razvijala, tako je učinila i odmak od tih Hipokratovih načela. Nema sumnje, klasična, školska medicina proistekla je iz prirodne medicine, ali se toliko odmakla od svoga izvora da se danas sve više udaljuje od njega umjesto da bi u njemu tražila podršku – koristeći sve ono što je, unatoč protoku dugog vremena, ostalo dobro. Od Descartesa (XVII. st.), koji je tumačio da je ljudsko tijelo mehanički stroj koji funkcionira po principima zakona fizike u što, ni u jednom trenutku, nije uključen psihički element, medicina je krenula putom koji ju je odveo u pojedinačni pristup ljudskom zdravlju, kroz dijelove fizičkog tijela – baš isto onako kako neki strojar ili mehaničar popravlja pokvareni dio stroja, mehanizma. Međutim, danas nitko ozbiljan ne prihvaća tu tezu jer “popravljeni” dio ljudskog tijela, u pravilu, funkcionira dobro samo ako ga je prihvatila cjelina, odnosno i psihička nadgradnja. Razvoj medicinske specijalizacije i supspecijalizacije doveo je medicinu do molekule DNA, kao svekolike osnove, ali je pritom izgubljena, točnije rečeno – zanemarena – čovjekova cjelovitost, odnosno holistički pristup.

Ljudsko tijelo treba liječiti holistički

Holistički, cjelovit pristup ljudskom zdravlju jest filozofija koja uzima u obzir cjelinu, a ne samo pojedine dijelove. Ljudski organizam nije mehanizam složen od dijelova koji djeluju zasebno, već cjelina koja funkcionira po principu uvjetovanosti uzajamnog i skladnog suživota. Čim zataji jedan dio, ugrožena je čitava cjelina. Suvremena medicina prihvaća spoznaju da se liječi čovjek, a ne bolest. Stoga se i kod iste bolesti – kod različitih ljudi – ne postižu istim metodama – isti rezultati. Nasreću, pojedini suvremeni liječnici, zdravstvene ustanove i medicinska učilišta, uz njegovanje i razvoj sadašnjeg stupnja medicine, sve češće zagovaraju holizam – cjeloviti pristup ljudskom zdravlju, pri čemu se ne liječi samo bolest ili određeni oboljeli organ, već osoba – imajući u vidu cjelovitost, odnosno nedjeljivost njenog psihičkog i fizičkog tijela. Nažalost, to, ipak, zasad još nije pravilo, već samo iznimka. Kada se razmotri studij medicine pa onda i brojnost specijalizacija te ustrojstvo zdravstvenih ustanova, vidi se da su tek odškrinuta vrata za pristup novim metodama očuvanja ljudskog zdravlja i liječenja bolesnika – kakve će tek u budućnosti biti naša stvarnost. Zapitajmo se: u koliko se naših zdravstvenih ustanova liječi bojom, homeopatskim pripravcima, fitoterapijom, aromaterapijom, akupunkturom, akupresurom, kiropraktikom ili se primjenjuju iridologija neke drevne istočnjačke metode dijagnosticiranja ili radiestezija? Razočarani bolesnik, koji u zdravstvenoj ustanovi nije našao potrebnu medicinsku pomoć ili lijek, zasigurno će potražiti i neke druge izvore svome zdravlju, bez obzira na to koliko mu oni stvarno mogu pomoći. U potrazi za zdravljem – bolestan čovjek spreman je sve iskušati i sve pokušati. Sve dok se bori za zdravlje, ima i nade u ozdravljenje.

Promjene trebaju doći unutar, a ne izvan klasične medicine

Premda alternativna medicina, odnosno njene različite metode, imaju dug životni vijek, suvremena medicina ih je “izgurala” iz svoga područja, a ako ih je i prihvatila, dala im je pečat školskog obilježja i iz nekonvencionalne preselila u konvencionalnu medicinu. Naziv “alternativna medicina” ima pejorativan prizvuk pa je i oni koji je zagovaraju ili prakticiraju radije nazivaju – prirodnom, komplementarnom ili nekonvencionalnom medicinom. Od pojave školske medicine praktičari ili teoretičari alternativne medicine neprestano su na slabijem ili jačem udaru medicinskih ustanova, liječnika ili službenog zakonodavstva, a liječnici koji su se – javno ili potajno – njome bavili žestoko su anatemizirani, pa čak i stavljani na stup srama. Prošlo stoljeće, posebno njegova druga polovica, obilježeno je razvojem nekonvencionalne medicine. Tomu su pogodovala ozbiljna znanstvena preispitivanja i istraživanja njenih brojnih metoda i oblika, bogata literatura i medijsko bilježenje fenomena ozdravljenja izvan medicinskih ustanova. Prisutnost nespornog šarlatanstva u liječenju nekim metodama nekonvencionalne medicine, obećavanje čudotvornih iscjeljenja, zanemarivanje vrijednosti školske medicine i, počesto, rad samo s ciljem brze i dobre zarade, čine nekonvencionalnoj medicini medvjeđu uslugu na putu ozakonjenja ili prihvaćanja od stručnih, školovanih medicinskih krugova. Unatoč svemu, suvremena medicina bezuvjetno mora obratiti pozornost i na metode prirodne, nekonvencionalne medicine, podvrći ih stručnoj analizi te pronaći i usvojiti ono što je dobro i primjenjivo u borbi za ljudsko zdravlje. Ozdravljenja metodama prirodne medicine, onim načinima koji se ne primjenjuju u školskoj medicini, traže sustavno istraživanje i selekcioniranje. Do promjena u liječenju suvremenog čovjeka mora doći i unutar zdravstvenih ustanova. Ne mislimo samo na praćenje napredovanja školske – teorijske i praktične – medicine, već i na one metode koje se sada nalaze izvan klasične medicine. Razumije se, promjene moraju doći iz školske medicine, a ne izvan nje. Samo na taj način može se uspješnije liječiti čovjeka, uz istodobno sprječavanje zdravstvenog šarlatanstva koje, nažalost, uzima sve više maha u našoj zemlji.

Mogu li liječnici surađivati s “alternativcima”?

Hrvatska u ovom trenutku nema zakonski reguliranu nekonvencionalnu medicinu iako velik broj ljudi – javno ili tajno – svakodnevno liječi ili iscjeljuje na tisuće bolesnika. Države Europske zajednice, premda različito, ipak imaju zakonske propise koji određuju tko se i pod kojim uvjetima može baviti zdravljem ljudi izvan školske medicine. Ulaskom Hrvatske u EU i to će morati biti riješeno, odnosno usklađeno s europskim propisima. Uvođenjem reda u nekonvencionalnu medicinu profitirat će, ponajprije, bolesnici pa onda i ozbiljni praktičari raznih metoda komplementarne medicine. Šarlatanstvu i nadriliječništvu zadat će snažan udarac zakonski propisi i stroga kontrola svega onoga što se zbiva na području nekonvencionalne medicine u Hrvatskoj. Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj trenutno ima oko 4.000 “terapeuta” koji se bave raznim metodama nekonvencionalne medicine. Taj podatak – uz činjenicu da u Hrvatskoj ima 12.000 registriranih liječnika – dovoljno govori o tome da se s problemom nekonvencionalne medicine treba ozbiljno uhvatiti u koštac – od Sabora i Ministarstva zdravstva do liječničkog udruženja i samih zdravstvenih ustanova. Mogu li liječnici surađivati s “alternativcima”, terapeutima nekonvencionalne medicine? Odgovor bi trebao biti potvrdan, dakako, uz uvjet zadovoljenja određenih kriterija. Školovan liječnik može prihvatiti neku metodu nekonvencionalne medicine koja je kroz praksu i brojne slučajeve pozitivno potvrđena ali, zasigurno, neće moći prihvatiti nekritičkog i neobrazovanog terapeuta koji se prezentira čudotvorcem, uspoređujući se s Kristom. Terapeut koji postiže dobre rezultate u ozdravljenju bolesnih ljudi, koji objektivno i sam procjenjuje i preispituje svoj rad, može ostvariti dobru suradnju s liječnicima – praktičarima školske medicine.

Borislav Ostojić