EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
POTREBA ZA PAŽNJOM I PREPOZNAVANJEM (I)
Kad vam, prolazeći ulicom, susjed mahne šeširom i osmjehne se, a vi mu sa smiješkom
dobacite: "Dobar dan! Je li vam vruće?", obostrano ste zadovoljili
jednu od svojih primarnih potreba: POTREBU ZA PAŽNJOM I PREPOZNAVANJEM.
Tijekom razvoja u majčinoj utrobi, beba je neprestano okružena plodovom vodom,
koja je dodiruje i štiti sa svih strana. Temperatura je ujednačena, hrane ima
koliko treba. Cijelim bebinim prostorom odzvanja ritam majčinog srca. Katkad
se čuju i šumovi iz crijeva, kašalj, hroptaj ili neki drugi zvuk koji proizvodi
tijelo. Neprestano je i zaštićena i u kontaktu sa svojom okolinom. Prima podražaje
i reagira na njih. Nikad nije sama.Pri porodu nestaje sigurni omotač plodove vode. Beba je direktno izložena snažnom svjetlu koje prije nije doživjela. Temperatura je promijenjena, zvukovi su oštriji i, konačno, prvom udahu prethodi udarac po stražnjici. I nije neka dobrodošlica! Prvi put će neko vrijeme biti sama i odvojena od majke, u boksu za novorođenčad. Tek će se u majčinom naručju ponovo umiriti, osjetiti toplinu njenog tijela, ruke koje obećavaju zaštitu, poznati ritam srca i grudi koje daju hranu. Fizički kontakt najprije s majkom, a kasnije i s ostalim ukućanima, podsjetit će je na negdašnje stanje zaštićenosti i ugode. Taj kontakt postaje direktna poruka njene prihvaćenosti i izvor osjećaja SIGURNOSTI.
Već u utrobi beba je naučila razlikovati različita majčina raspoloženja. Opušta se kad je mama zadovoljna i reagira nemirom kad je mama ljuta, prestrašena ili se osjeća loše na bilo koji način. Ta se sposobnost zadržava i nakon rođenja. Iako ne razumije što se zapravo događa majci i zašto je opuštena ili uznemirena, beba će preuzeti njena raspoloženja. Ako je mama sretna što je beba tu, njeno će tepanje, boja glasa i izraz lica nositi poruku: "Sve je u redu! Volim te! Na sigurnom si! Ovaj svijet je dobro mjesto za tebe!" Kad je pak uznemirena, cijelim će tijelom i glasom prenositi poruku opasnosti. Beba će ubrzo postati razdražljiva. Ako to stanje dugo traje ili se često ponavlja, ugrozit će njen osjećaj sigurnosti i ritam njenog razvoja.
Istraživanja su pokazala da djeca koja nemaju dovoljno fizičkog kontakta s odraslima, koja su puno sama i ne dobivaju dovoljno nježne pažnje natopljene ugodnim emocijama, zaostaju u razvoju. Imunitet im je slabiji, sklonija su degenerativnim bolestima, duže boluju i čak češće podliježu bolestima. Zbog toga Eric Berne, utemeljitelj transakcijske analize, POTREBU za KONTAKTOM i STIMULACIJOM ubraja među primarne ljudske potrebe. O njenom zadovoljavanju ovisi i preživljavanje i kvaliteta razvoja ljudskog bića.
S odrastanjem se potreba za kontaktom i stimulacijom modificira, ali ne nestaje ni u odrasloj dobi. Društveno prihvaćeni oblici ponašanja ne dopuštaju odraslima da tu svoju potrebu zadovoljavaju kao bebe, zato je oni transformiraju u SIMBOLIČKE OBLIKE MAŽENJA. Postaje im važno da li su prepoznati i dobivaju li pažnju svoje okoline. I zato se pozdravljaju, mašu si, osmjehuju se, tapšaju, ljube se i grle pri dolascima i odlascima, poklanjaju poklone, organiziraju proslave, dijele komplimente, priznanja i odlikovanja.
Različiti ljudi preferiraju različite repertoare simboličkog maženja, ali bez njih ne mogu. O toj razmjeni ovisi osjećaj prihvaćenosti, pa čak i psihičko zdravlje. Zbog toga je biti ekskomuniciran i biti izdvojen u samicu najgora kazna kojom se nekoga može kazniti. Zbog toga ljudi radije pristaju i na loše odnose i lošu komunikaciju nego na nikakvu. Iz istog razloga i dijete će svojim ponašanjem izazivati dok ne dobije batine jer je i to bolje nego biti ignoriran.
Određenu količinu pažnje moguće je pružiti i samome sebi. Samog sebe mazimo
svaki put kada se pogledamo u ogledalo i uočimo nešto lijepo, otkrijemo što
bismo mogli učiniti za sebe, kada si čestitamo na dobro obavljenom poslu, kada
pišemo dnevnik, počastimo se kupovinom nečeg što nam se sviđa ili promjenom
frizure. Trenuci slušanja omiljene glazbe, opuštanja u kadi, mira u meditaciji
ili uz ugodnu knjigu također su oblici simboličkog maženja samoga sebe. Ako
uređujemo svoje radne i životne prostore, odjeću i sami sebe zato da bismo se
dobro osjećali, a ne zato što to nalaže moda, status ili vanjski motivi, moći
ćemo samome sebi priuštiti cijeli niz ugodnih pažnja.Kada pak izađemo među ljude, razmjena pažnje najmanjeg intenziteta događa se unutar različitih rituala. U njima je sve propisano, unaprijed se zna na koji će način netko moći pristupiti drugom biću i što će smjeti učiniti. Na taj će način svi sudionici rituala biti zaštićeni od iznenađenja, a ipak će biti viđeni, prepoznati i barem malo maženi od ostalih sudionika. Tu razinu razmjene možemo doživjeti na misi, obredu krštenja, vjenčanja, sahrane i sl. U političkom svijetu tu razinu razmjene pažnje osiguravaju protokoli, a u svakodnevnom životu to čine običaji. Zahvaljujući njima, svi će članovi neke zajednice moći zadovoljiti svoju primarnu "glad" za pažnjom i prepoznavanjem, pa je neće morati "otimati" na manje primjerene načine. Istina, neće se baš moći "nasititi" jer su pažnje u ritualima šablonske i s malo emocionalnog naboja. Zato rituale najčešće koristimo kao uvod u kompleksnije oblike razmjene pažnje.
Jedan je od takvih oblika razonoda. Započinjemo je u krugu nešto poznatijih ljudi, ili među ljudima koji se zanimaju za isto područje. S njima ćemo čavrljati o sportu, politici, modi, poznatim osobama i drugim "sigurnim" temama na čije ishode ne možemo djelovati. Prepričavat ćemo aktualnosti, prenositi zanimljivosti, informirati o onom što smo čuli ili vidjeli. Ponekad ćemo to činiti uz partiju karata, na organiziranoj vrtnoj zabavi, kućnom tulumu, večeri s prijateljima, rođendanskom slavlju. Izmišljat ćemo zanimacije, kao što su ples, pjevanje, mali kućni igrokazi i igrice, u kojima će se članovi grupe malo bolje predstaviti i moći upoznati druge. Neće biti nužno otkrivati svoju intimu, a ipak ćemo se prilično raznoliko družiti s prisutnima. Razina razmjene pažnja ovdje je intenzivnija nego li u ritualima, no još uvijek nije naročito prisna i osobna.
Kada je naša razmjena pažnje usmjerena postizanju nekog zajedničkog cilja, a ne samo na pričanje o cilju, tada govorimo o aktivnosti. To može biti bavljenje nekim sportom, različitim hobijima, razrada konkretnog plana kako nešto učiniti, konstruktivni prijedlozi, pohvale domišljatima, rasprave o spornim detaljima, podrške pojedinom članu kako bi cijela grupa uspjela postići cilj. Prava "berba" pažnji i pohvala dobiva se na kraju, kad je cilj ostvaren. Tada cijela grupa slavi, pa su razmjene snažno nabijene emocijama i pružaju veliko zadovoljstvo.
Manje su pozitivni oblici razmjene pažnje i prepoznavanja tzv. psihološke igre. Temelje se na skrivenim vjerovanjima i potrebi da pod svaku cijenu dobijemo potvrdu svojih ranije formiranih zaključaka. Tako ćemo izazivati sugovornike kontrirajući im neargumentirano, dok nas ne ostave, da bismo mogli konstatirati da nas npr. "nitko ne razumije i ne prihvaća". Moći ćemo npr. izigravati "žrtvu" i gurati se u poslove koji nisu naši, da bismo mogli bolno ustvrditi da je "uvijek sve na nama". Možemo "spašavati" ljude kao da su nemoćni i nesposobni dok se oni ne pobune. Tako ćemo imati razloga kukati kako su ljudi nezahvalni i njegovati svoja turobna stanja poput onoga: "sad sam stvarno zbunjen, tužan, razočaran, ljut ili me boli želudac" i sl. Iako kroz njih ljudi razmjenjuju poruke prepoznavanja, a u početku i neke oblike pažnje, u konačnici one fiksiraju negativan pogled na samoga sebe, druga bića i svijet koji nas okružuje. Zato ih smatramo destruktivnim razmjenama.
I konačno, krajnje otvorena, iskrena i realna razmjena poruka o onome što mislimo i osjećamo izvor je životnog zadovoljstva i bliskosti. Ne moramo se skrivati iza naučenih obrazaca ponašanja, ne moramo se stidjeti zato što nešto još ne znamo ili ne možemo, ne moramo potiskivati čak niti emocije koje nam nisu drage. Možemo prihvatiti sebe kao biće koje se neprestano razvija i dati si prostora za osobni napredak. Kroz bliskost ćemo moći saslušati i neke drugačije stavove i dokučiti doživljaje posve oprečne našima. Naučit ćemo da su drugi mentalni sklopovi drugačije, ali baš zato vrlo zanimljive "galaksije". Postajat ćemo znatiželjniji umjesto da budemo kritični; otvoreni i tolerantni umjesto da budemo ugroženi nečijom drugačijošću.
U bliskosti doživljavamo najintenzivniju razmjenu poruka prepoznavanja i pažnje, jer su natopljene iskrenim emocijama. Naši su verbalni iskazi podudarni s neverbalnim, pa je svaka poruka snažna. Sugovornik tada zna da nam je stvarno stalo do njega, da ne glumatamo i da nam može vjerovati. Pojave li se problemi, u bliskosti smo otvoreni za suradnju i usmjereni traženju rješenja. Ne želimo se "loptati krivnjom" i kažnjavati sugovornika lošim osjećajima. Važno nam je iznaći način na koji možemo zadovoljiti potrebe i jedne i druge strane bez sebičnosti.
Kako je bliskost autentičan odnos, on je i najmanje predvidiv. Ljudi koji se boje čuti kako ih drugi stvarno doživljavaju i nisu spremni uložiti napor u osobnu promjenu i podršku sugovornika, izbjegavaju bliskost. Oni igraju igre, prezapošljavaju se i zadovoljavaju kontroliranim i predvidljivim razmjenama unutar razonoda i rituala, ili se u panici pred bliskošću potpuno povlače u svoj izmišljeni svijet. Umjesto da "nauče plivati i uživaju u potpunom kontaktu s morem, sami će sebe osuditi na pustinju koja počinje svega kilometar od mora". Iako tu udaljenost možemo lako svladati, u svom mentalnom sklopu mnogi ljudi njeguju predrasude koje ih priječe da bilo što učine.
Da je to predrasuda, najbolje znamo iz osobnog iskustva. Da li se vi uobrazite kad vam netko da svoju pažnju, iskreno vas sasluša, podrži, pohvali ili mirno s obrazloženjem objasni zašto za njega neki vaš prijedlog ili rješenje nije u redu. Ta se predrasuda temelji na nepovjerenju u tuđe pozitivne kapacitete i sposobnosti.
