Pedijatrija
PREVENCIJA DEBLJINE POČINJE U DJETINJSTVU
Razvijeni svijet krenuo je u novo tisućljeće s novim zdravstvenim problemima,
kao što je prekomjerna težina. Problem se svrstava uz bok infekcijama i pothranjenosti
u zemljama u razvoju. Broj osoba s prekomjernom težinom i dalje se povećava
te je 1998. godine Svjetska zdravstvena organizacija tu pojavu označila globalnom
epidemijom.
U SAD, prema nacionalnim istraživanjima, učestalost debljine stalno se povećava,
počevši od školske dobi pa dalje kroz odraslu dob, a posebno u ženskoj populaciji.
U ispitivanju provedenom od 1988. do 1991. prekomjerna težina u grupi 20-godišnjaka
bila je zastupljena s oko 20%, da bi u grupi od 50-60 godina za muškarce iznosila
42%, a za žene 62%. Učestalost debljine u djece porasla je s 15 na 20%.Svi pokazatelji govore da će sadašnja generacija izrasti u najdeblju generaciju u povijesti Amerike. Slična situacija javlja se i u nekim zemljama Zapadne Europe.
U Hrvatskoj posljednje provedene studije pokazuju vrlo uznemiravajuće rezultate, koji su prezentirani na 1. hrvatskom kongresu o debljini, održanom u Rapcu od 3. do 6. travnja 2003. godine. U jednom od uvodnih referata o epidemiologiji iznijeti su recentni podaci o debljini u odraslih. Stanje uhranjenosti procijenjeno je na temelju indeksa tjelesne mase te se nalazi da prekomjernu težinu ima 48% muškaraca i 34,9% žena, dok je debelih 18%.
Ti podaci govore da je debljina postala velik zdravstveni problem i hrvatskog pučanstva. Radi se o pojavi koja je u svijetu u daljem porastu pa se mogu i dalje očekivati nepovoljni trendovi ako se ništa ne poduzme.
Što se tiče stanja uhranjenosti djece u Hrvatskoj, rađena su ispitivanja djece računata prema vrijednostima indeksa težine za visinu, a rezultati pokazuju da povećanu tjelesnu masu ima 10,5% školske djece, a 3,8% djece je pretilo.
Za djetinjstvo je karakteristično da dolazi do umnažanja masnih stanica (adipocita) te se taj proces nastavlja do odrasle dobi. Ta činjenica da se u djetinjstvu umnažaju adipociti dovela je i do teorije da bi preveliko umnožavanje adipocita bilo razlog za kasniju sklonost nastanku debljine. Ideja da je debljina određena već u dojenčadi brojem masnih stanica nije više održiva - debelo dojenče često ne postaje debelo dijete. Međutim, debljina s 13 godina dobar je pokazatelj za debljinu odrasle osobe. Tako je razdoblje između 7. i 12. godine najpovoljnije za poduzimanje preventivnih programa.
Obično se razmatra u kojoj mjeri debljina djece uvjetuje debljinu odraslih.
Međutim, iz praktičnih razloga interesantna je obratna teza: u kojoj mjeri debeli roditelji određuju debljinu djece? Dijete debelih roditelja u velikoj će mjeri imati njihov obrazac razvoja debljine. Taj odnos čini se da je u vezi s dobi djeteta.
Postavlja se, naravno, pitanje u kojoj mjeri tu utječe genetski faktor? Mnoge studije, posebno na blizancima i adoptiranoj djeci, podržavaju teoriju o značajnom utjecaju nasljednih faktora. Studije na obiteljima pokazuju da nasljedna komponenta utječe na indeks tjelesne mase u omjeru 30 do 50%. Nema usuglašenih pokazatelja o tome da li više utječe majka ili otac. Familijarno pojavljivanje debelih primjećuje se i kroz tri generacije, znači povezanost debljine djedova i baka s težinom njihovih unuka.
Neke studije pokazuju da je familijarna povezanost debljine posljedica određenih obrazaca ponašanja u jednoj obitelji, gdje zajedničke prehrambene navike ili fizičke aktivnosti određuju i stanje uhranjenosti njihovih članova.
Pored toga, na stanje uhranjenosti djeluju i socio-ekonomski čimbenici. Postoji čvrst odnos između socio-ekonomskog statusa djeteta i debljine odraslih.
Iako je Svjetska zdravstvena organizacija označila debljinu kao globalnu epidemiju,
koju je moguće prevenirati, činjenica je da danas u svijetu nedostaje dobro
strukturiranih preventivnih programa, posebno kad se tiče djece i mladeži. Razlog
je taj što je debljina uvjetovana različitim faktorima: nasljednim, prehrambenim,
različitim stilovima života itd.Slijedeći logiku načela svih preventivnih programa, i ovdje se napori mogu usmjeriti na ulaganje u primarnu, sekundarnu i tercijarnu prevenciju.
Primarna prevencija u širem kontekstu ima za cilj uspostavu zdravog, aktivnog načina života, s definiranjem kulture zdrave prehrane, koju je moguće ostvariti u određenoj zajednici.
Sekundarna prevencija podrazumijeva rano prepoznavanje, s interventnim programima za smanjenje te pojave u zajednici. Tercijarna podrazumijeva poduzimanje terapeutskih mjera kako bi se smanjile moguće komplikacije.
Kad se govori o prevenciji debljine u djetinjstvu, svi programi trebaju biti usmjereni prije svega:
* prema obitelji
* školi
* javnim medijima
S obzirom na to da je debljina učestalija u pojedinim obiteljima, potrebno je usmjeriti zdravstvenoodgojne mjere prema takvim obiteljima kako bi se, osim nasljednog faktora, pažnja usmjerila na prehrambene navike i mjere tjelesne aktivnosti.
Škola bi trebala putem nastavnika pomoći u zdravstvenoj edukaciji, ali i razvijanjem školskih kuhinja u praktičnom ostvarivanju zdrave prehrane.
Od okolišnih čimbenika koji pogoduju pretilosti ističe se:
* reklamiranje visokokalorične hrane,
* skupoća voća i povrća,
* upotreba modernih transportnih sredstava, umjesto pješačenja,
* TV i sjedenje,
* slobodno vrijeme u odmaranju,
* loša informiranost o zdravim stilovima života,
* komercijalna provedba skupih procedura kako ostati vitak ili kako smršaviti, koje stvaraju iluziju o uspjehu, uz značajna materijalna izdvajanja.
Suvremeni radovi pokazuju značaj prehrane za vrijeme izvjesnih perioda života,
kada pojedinac može biti skloniji za kasniji nastanak debljine.Dobro organizirana i preventivno orijentirana zdravstvena služba nastoji svoje djelatnosti usmjeriti na rizična razdoblja i rizične grupe. Što se tiče prevencije debljine, danas je poznato da postoje određena rizična razdoblja za nastanak debljine:
Trudnoća
Prirast težine u trudnoći usko je vezan s prehranom majke, a jedno i drugo s težinom djeteta. Mnogo je studija pokazalo da trudnice s prekomjernim porastom težine rađaju znakovito težu djecu od onih s normalnim prirastom na težini.
Dojenje
Majke koje prekidaju dojenje imaju manju mogućnost gubitka težine.
Ujedno, djeca koja se duže doje imaju manju mogućnost da kasnije budu debele osobe.
Dijete od 5 do 7 godina
To je period povećanog stvaranja adipocita, nakon perioda predškolskog djeteta s reduciranim stvaranjem. Upravo taj period danas se smatra jednim od kritičnih za nastanak debljine, s odrazom na odraslu dob.
Adolescencija
To je period s povećanom autonomijom, koja je često povezana s iregularnim obrocima, promjenom prehrambenih navika i inaktivnošću za vrijeme slobodnog vremena, kombiniranim s psihološkim promjenama koje djeluju na povećanje odlaganja masti, naročito kod žena.
Zdravstvena služba ima dominantno mjesto ne samo u tretmanu debljine, već i u njezinoj prevenciji. Zdravstveni djelatnici nezaobilazne su osobe u kreiranju zdravstvenih preventivnih programa, ali i u njegovu provođenju. Treba reći da su rani i učestali kontakti zdravstvenog osoblja najučinkovitija mjera u prevenciji debljine. Posebno je u tome značajna patronažna služba, usuglašena s primarnom zdravstvenom zaštitom u smislu adekvatnih savjeta o prehrani za vrijeme trudnoće, savjeta u vezi s dojenjem i vremenom za nadohranu te prehrambenim potrebama malog djeteta.
Za vrijeme trudnoće i dojenja ne smije se tražiti poduzimanje mjera za redukciju tjelesne težine. Treba savjetovati mjere koje će osiguravati normalnu trudnoću i laktaciju. Prirast težine mora biti takav da ne dovede do komplikacija trudnoće.
Za djecu koja imaju prekomjernu težinu nije potrebno provoditi mjere za smanjenje težine, jer će striktni dugoročni program reduciranja tjelesne težine imati implikacije na smanjenje rasta u visinu. Zbog toga je, na primjer, potrebno provoditi postupak da dijete s prevelikom težinom sa 7 godina dobiva na težini sporije od dobivanja u visinu, s time da sa 12 godina dobije težinu normalnu za svoju visinu. To zahtijeva laganu restrikciju energetskog unosa, zamjenjujući slatkiše voćem te potičući tjelesnu aktivnost.
Kad govorimo o tretmanu, pa i kampanji za prevenciju debljine, tada valja imati na umu da, pogotovo kod adolescentica, takav tretman može dovesti do preusmjerenja prehrambenih poremećaja u smislu bulimije i anoreksije.
Zaključno možemo reći da je debljina kompleksna i slabo poznata bolest. Njezina je etiologija interakcija genetskih, bioloških i okolišnih čimbenika. Zato je prilikom izrade preventivnih programa potreban širok pristup, s dugoročno usmjerenim nacionalnim programom. Njega je potrebno danas razraditi i početi provoditi, jer će se čekanjem problem samo multiplicirati. Zbog svega rečenog, simpoziji poput onog u Rapcu imaju za svrhu senzibilizirati javnost i pokrenuti profesionalno djelovanje.
