VID I ŠKOLA

Kvaliteta vida utječe na ono što ćemo postati

Je li vam se ikad desilo da vas ljuti nečija sporost? Jeste li se ikad zapitali zašto netko oklijeva? Je li vam palo na pamet da razlog leži u tome što osoba možda ne vidi na način na koji vidite vi? Može li drukčije viđenje okoline rezultirati drukčijim reagiranjem u istoj situaciji? Može!

Primjer prvi – vozim i stanem na raskršću. Gledam desno i čekam da propustim auto koji nailazi. Suvozač mi nestrpljivo kaže: “Hajde, što čekaš?” Primjer drugi – spremam se zakoračiti niz pokretne stepenice u robnoj kući. Moja majka je ispred mene i oklijeva. Kažem joj nervozno: “Hajde, što čekaš?” Da vam objasnim. Ja sam oklijevala na raskršću jer nosim progresivne naočale. Pogled u stranu mi je mutan dok ne namjestim glavu pod ispravnim kutem. Dok ja to učinim, nadolazeći auto već je preblizu da bih se ubacila ispred njega. Zato ga propuštam. Sigurnije je. Međutim, moj suvozač to ne zna. On vidi nadolazeći auto na posve drukčiji način i ljuti se na mene što je moja procjena “kriva”. Tko je, ustvari, u pravu? Na pokretnim stepenicama moja majka vidi mutno gledajući prema dolje. Gdje je prekid između dvije stepenice? Treba joj vremena da ga uoči jer nosi bifokalne naočale čiji je donji dio prilagođen za čitanje, a ne sve do poda. Kad sam shvatila razlog njezine nesigurnosti bilo mi je žao što sam podviknula na nju. Zašto vam ovo spominjem? Upravo zato da vas navedem na razmišljanje o tome koliko smo različitih sposobnosti, a da toga često nismo svjesni; da vam skrenem pažnju na to da će netko učiniti nešto ne zato što tako želi, nego zato što drukčije ne može; da vas navedem da se pokušate staviti u tuđi položaj i zamisliti kako je njemu.

Konkretno...

Pred nama su upisi u novu školsku godinu. Djetetu je to prvi ozbiljni korak u život. Odavno se zna koliko je važno provjeriti psihofizičke sposobnosti djeteta s kojima će započeti školovanje. Jedna je od važnih provjera i to koliko i kako dijete vidi. Test vidne oštrine sastavni je dio svakog predškolskog sistematskog pregleda. Izvode ga liječnik specijalist školske medicine i medicinska sestra koja mu pomaže. Jednostavno: s točno određene udaljenosti provjeri se, svakim okom zasebno, koliko redova znakova dijete vidi na zidnoj tabli (tzv. optotipi). Idealno je kad dijete vidi svakim okom svih 10 redova na tzv. internacionalnoj decimalnoj tabli.

Par savjeta za bolji pregled vida

Pustimo li da dijete samo sebi pokrije jedno oko, treba paziti da ne viri mimo dlana. Tad će ispasti da vidi bolje nego što je u stvarnosti. Roditelj će možda biti ponosan na svoje dijete, ali mu prikrivanjem eventualnog nedostatka nećemo učiniti uslugu. Možda će dijete svojom rukom previše pritisnuti pokriveno oko. Tad će ono, kad dođe na red, vidjeti lošije. Zato je bolje da mu sestra pokrije oko kartonom ili svojom rukom. Predškolska djeca ne moraju još znati sve brojke i slova. Zato je bolje testirati vid pomoću optotipa s “E” kukicama. Vodimo računa da djeca još ne znaju sa sigurnošću reći što je desno, a što lijevo. Zato je ispravno naučiti dijete da prste svoje ruke usmjeri u pravcu u kojem su usmjereni krakovi kukica. “Desno-lijevo” tada više nije upitno. Važno je svako oko ispitati pod istim uvjetima. Nisu sve zidne table po ambulantama iste. Na nekima su prva tri znaka u redu slova, a ostatak reda su brojke. Nekad se desi da djetetu pokažemo brojeve za provjeru desnog oka, a slova za provjeru lijevog oka. Pogrešno! Jedno će oko ispasti nesigurno, ne nužno zato što lošije vidi, nego zato što dijete možda bolje zna brojke od slova ili obrnuto. Ako dijete bez greške prepozna znakove u svih 10 redova, za to se oko kaže da vidi “1,0”. To znači da vidi 100%. Može se upisati u školu i bez dopunske provjere okulista.

Tko slabije vidi, mora okulistu

Što znači kad ustanovimo vid od npr. “0,5” (50%)? Ovo je jako važno! To znači da oko s 5 metara udaljenosti vidi one znakove koje će normalno oko vidjeti s 10 metara, dakle s duplo veće udaljenosti. Kad tako nešto ustanovimo na sistematskom pregledu, dijete se upućuje okulistu. Prije polaska u školu, naravno. Ne bi bilo pošteno poslati dijete u školu s 50% vidne oštrine i očekivati od njega da bude odlikaš, pogotovo ako ga u razredu posjednu u zadnju klupu.

Vide li sva djeca u razredu jednako?

Sad dolazimo do onog “kako tko zapravo vidi” i kako će se, shodno tome, u pojedinoj situaciji snaći. Školska ploča i ono što na njoj piše trebali bi biti svakom djetetu jednako vidljivi. Je li to doista tako? Je li svaki predznak + ili – na satu matematike jednako vidljiv svakom djetetu?

Iz vlastitog iskustva

Sjećam se sebe u to doba. Bila sam uvjerena da “kužim” matematiku. Ipak, na kontrolnom bih znala dobiti lošiju ocjenu. Mogla sam se kladiti da je zadatak riješen dobro, ali je rezultat ipak bio kriv. Zašto? Prepisala bih krivi predznak s ploče i cijeli bi zadatak otišao u pogrešnom pravcu. Kod kuće bi mi rekli da sam “šlampava”. Kako ih razuvjeriti kad s 10-11 godina ni sama nisam shvaćala. Tek u osmom razredu ustanovilo se da mi trebaju naočale. Od tada mi je matematika puno “bolje išla”. Zanimljivo! Tjelesni je bio druga priča. Najviše sam voljela valjanje po strunjačama. Danas znam zašto. Ne možeš pasti. Bojala sam se grede. Ona niska još kako-tako, ali ona visoka. Hodaj, drži ravnotežu i pravac... Ma kakav pravac kad mi sve visi nakoso. Kako to objasniti drugima i profesoru? Preskočiti kozlić – užas! Zatrči se, odrazi se i... Ja bih pred njim stala. Nisam bila sigurna gdje ću zagaziti. Trebalo je u trku sve dobro vidjeti i procijeniti. Ja to nisam mogla, a nisam znala zašto. Tek sada znam. Koliko me je puta lopta zviznula u glavu ili sam je promašila! Nabili su mi komplekse u tim mladim danima i dugo mi je trebalo dok sam shvatila da nisam ništa manje vrijedna, nego sam samo drukčije vidjela od ostalih. Možda među vama ima onih koji su proživljavali slično. Možda imate djecu koja su već u školi ili će tek krenuti. Zapamtite, ni ona sama često ne znaju u čemu je kvaka, kao što nisam znala ni ja. Možda su vam se potužila, ali ih niste ozbiljno shvatili. Možda vam ništa ne govore – upitajte ih. Možda će vas moje iskustvo potaknuti da ih odvedete na provjeru vida.

Kako okulist može pomoći

E sad – što poduzeti kad okulist ustanovi da vaše dijete ne vidi dobro? Zadatak mu je korigirati vidnu oštrinu do 100%. Najčešće naočalama. Leće ostavljamo za kasnije ili za iznimne situacije. Nekim je roditeljima jako važno znati kolika je dioptrija. To uopće nije mjerilo kvalitete nečijeg vida. Bitno je, ne jačina naočala, nego koliko oči kroz te naočale vide. Ako s naočalama postignemo korekciju oba oka do “1,0”, tada dijete normalno vidi. Znači da može sjediti u bilo kojoj klupi i da će dobro vidjeti prepisati s ploče. Znači da bi i na tjelesnom dobro vidjelo ako, naravno, može izvoditi vježbe s naočalama. Ako ni pomoću naočala ne dosegnemo korekciju od 100%, nego npr. “0,5”, tada je uputno posjesti dijete što bliže ploči, jer iz srednje klupe kroz naočale vidi onoliko koliko će normalnovidno dijete vidjeti iz zadnje.

Treba naučiti roditelje

Kad god je to moguće, nastojim objasniti roditeljima koliko i kako njegovo dijete vidi. Trudim se naučiti ih pročitati nalaz okulista. Naglašavam im važnost onog zadnjeg napisanog broja, onog broja na kraju jednadžbe koji pokazuje koliko to oko može. Tako znaju što mogu očekivati. Npr., ako na nalazu piše: “VOD:0,8 + 0,5 DS=1,0”, to znači da je vid desnog oka u startu 8 redova, a sa staklom jačine +0,50 dioptrija dosegne svih 10 redova. Svakom je okulistu cilj s pomoću stakla postići upravo tu “jedinicu”. Ako je ni unatoč korekciji to oko ne postiže, tada mu je sposobnost vida umanjena. S time bi trebao biti upoznat prvenstveno roditelj, a zatim liječnik školske medicine i netko u školi. Odnos škole prema djetetu trebao bi biti u skladu s njegovim mogućnostima. U protivnom bi uspjeh mogao biti ugrožen. Pitanje je koliko ti stručnjaci u lancu zaista surađuju u interesu djeteta. No, to je već druga tema.

Kad se okulist igra psihologa

Iz iskustva znam da je najvažniji u lancu roditelj. Njegovo su povjerenje i pažnja prema djetetu neprocjenjivi. Ako roditelj primijeti ili mu dijete signalizira neki problem, trebalo bi istražiti moguće uzroke. Jedan od njih može biti lošiji ili, bolje rečeno, drukčiji vid od onog koji je za uspješno školovanje i odrastanje neophodan. Okulist je druga karika u lancu. Treba biti obziran i strpljiv, ne toliko u otkrivanju vidne greške – to mu je profesija i tu neće zakazati. Međutim, pitanje je koliko će se potruditi roditelju objasniti što nalaz znači u smislu djetetove sposobnosti. Pitanje je koliko će se s djetetom sprijateljiti i navesti ga da mu priča. Ja nastojim objasniti, a za svaki slučaj to i napišem u komentaru nalaza. Nadam se da će specijalist školske medicine obratiti pažnju. Hoće li reagirati, hoće li upozoriti nadležne u školi ili će to ostati zadatak roditelju, ne znam. Doista ne znam što se dešava kad roditelj odvede dijete iz moje ambulante. Tek kad mi ponovo dođu na kontrolni pregled, pitam dijete kako se snalazi u školi. Ako mi veselo ispriča kako mu je u školi lijepo i ima dobre ocjene, pa još uz to dobro i vidi – problema nema. Međutim, ako mi stidljivo nešto promrmlja, pa uz to još i ne vidi dobro – naslućujem problem na duge staze, ne samo u vezi s vidom, nego općenito, sa snalaženjem u životu. Nisam psiholog, ali bih mogla iskustvom i svojim nalazom pomoći psiholozima i pedagozima u odgojno-obrazovnom procesu. Svima nam dodatno otežava to što vrijeme teče, a djeca rastu. Pritom vide onako kako vide. Postaju ljudi ovakvi ili onakvi, s više ili manje samopouzdanja, uspješni koliko su im okolnosti dopuštale... Možemo samo nagađati što bi sve u životu postigli da su vidjeli drukčije, da ne kažem, bolje od onog čime ih je priroda u startu obdarila.

Mr. sc. Inge Bošković Dragičević, dr. med.