EMOCIONALNA INTELIGENCIJA
Potreba
za pažnjom i prepoznavanjem (II)
Prva
predrasuda kaže: "Nemoj hvaliti i podržavati druge jer će se zbog toga
opustiti, uobraziti i umisliti."Da je to predrasuda, najbolje znamo iz osobnog iskustva. Da li se vi uobrazite kad vam netko da svoju pažnju, iskreno vas sasluša, podrži, pohvali ili mirno s obrazloženjem objasni zašto za njega neki vaš prijedlog ili rješenje nije u redu. Ta se predrasuda temelji na nepovjerenju u tuđe pozitivne kapacitete i sposobnosti.
Kad nas drugi hvale, obično im želimo dokazati da smo mi stvarno takvi kakvima nas vide. Trudimo se opravdati i održati njihovo dobro mišljenje o sebi.
Zato, kada god "vrebamo" nečiji uspjeh ili dobro ponašanje i iskreno ga pohvalimo, mi ga učvršćujemo. Pohvalom ćemo ljude motivirati na takva ponašanja, umjesto da im prigovarajući oduzimamo volju za promjenom i šaljemo poruku: "Loš si!"
U rijetkim će slučajevima primalac poruke "filtrirati" ili redefinirati našu poruku jer vjeruje da ne zaslužuje pohvalu ili podršku. Time će nam puno reći o sebi. Svojom nesposobnošću da primi, on nas ne može povrijediti, a sebe će sigurno osiromašiti.
I ta predrasuda počiva na nepovjerenju prema drugima. "Drugi su neiskreni i zato im ne treba vjerovati. Najsigurnije je ne prihvaćati njihove poruke." Najčešće nismo svjesni da je to vjerovanje projekcija osobne nesposobnosti za iskreno davanje.
No, mi jako dobro znamo kad nam netko laska, a kad iskreno govori. Cijelim svojim bićem prepoznajemo snagu neke poruke. Koliko god se netko trudio da odglumi ono što ne mislimo, govor tijela će ga odati. I zato primajte otvorena srca, ponekad ćete dobiti "plastične" poruke kojima nećete vjerovati. Kao što nekad ispljunemo trešnju nakon što smo je zagrizli i otkrili da je crvljiva, tako to možemo učiniti i s lažnim porukama. To je najgore što nam se može dogoditi.
Treća
predrasuda kaže: "Nemoj tražiti od drugih i kad nešto trebaš jer ljudi
su zavidni. Time ćeš pokazati da nemaš ili ne znaš nešto što oni znaju ili
mogu. Dat ćeš im moć nad sobom jer ih trebaš!"To je kao da stojite pred zatvorenim vratima. Trebate informacije, nečije mišljenje, procjenu, dogovor, pomoć, saznanje o nečijem stanju i doživljaju ili zadovoljavanje svojih potreba, a ne činite ništa. Iako ste svjesni da vi to nemate, a oni iza vrata imaju, nećete pokucati i pitati da netko ne sazna da vam treba. Pa ako netko slučajno naiđe i otvori, super, a ako ne, ništa.
A što nam se najgore može dogoditi kad nekoga nešto tražimo?... Najgore je kad nas IGNORIRAJU. Poruka je: "Ti za mene ne postojiš." No, prije no što zaključimo da nas netko ignorira, valja provjeriti da li je naš sugovornik primio informaciju, jer mogu postojati oštećenja, smetnje ili bolesna stanja, koja ometaju primanje poruke (npr. čovjek slabo čuje). Često smo toliko zaokupljeni svojim mislima i aktivnostima da ne registriramo informacije sugovornika. To ne želimo, ali činimo. Nadalje, važno je provjeriti da li je osoba u prilici odgovoriti. Tek kad otklonimo te moguće razloge, ostaju oni emocionalni. Vjerojatno postoji neki stari "nenaplaćeni račun", zbog kojeg osoba ne pristaje na razmjenu pažnje. Dok njega ne razriješimo, nova nezadovoljstva će se umnožavati.
Druga je mogućnost da nas netko ljuto, drsko odbije bez obrazloženja. To nije ugodno. No, tim je postupkom najviše rekao o sebi. Ako ga upitamo što on želi, neće se imati protiv čega buniti, niti lažno prilagođavati, pa ćemo vjerojatno saznati njegovo viđenje i razloge. A kad nas netko odbije ljubazno i s obrazloženjem, to samo znači da ono što nam treba moramo tražiti na drugom mjestu. Naša će potreba ostati nezadovoljena jednako kao i da nismo ništa učinili.
Dakle, ne tražeći što nam treba, mi imamo u startu ono što nam se, ako tražimo, najgore može dogoditi: nezadovoljenu potrebu. Zato, kucajte i najčešće će vam otvoriti. A ako ne otvore, pokušajte isto na nekim drugim vratima. Ono što još nemate, ne možete izgubiti.
Traženje, osim toga, ima i svoje naličje. Kada se zanimamo za nečije mišljenje, procjenu, iskustvo, mi sugovorniku šaljemo poruku: "Ti si osoba čije mi je mišljenje važno, vjerujem u tvoju procjenu, doživljavam te kao realnu, mudru ili osobu punu znanja." Zar to nije kompliment? Mnogi će ljudi jedva dočekati da nam svojim ponašanjem dokažu da zavređuju takvo mišljenje o sebi.
Kad se pak zanimamo za nečije doživljaje, stanja, emocije, mi šaljemo poruku: "Važno mi je kako se ti osjećaš i kako ti nešto doživljavaš. Želim razumjeti tvoj svijet i poštivati ga." Nije li to izraz pažnje, pa čak i bliskosti?
I, konačno, ljudi koji vjeruju da je ovo svijet izobilja i da za svakoga ima dovoljno, tražit će najbolje za sebe ne oštećujući nikoga. Takvo nas vjerovanje potiče da prepoznamo najbolje i iskoristimo prilike, koje u protivnom ne bismo ni registrirali. Svatko od nas dobiva onoliko koliko smije primiti.
Ako nam ljudi nude laskanje, zamke za "psihološke igre", emocionalne ucjene i neiskrene ili dvosmislene poruke, imat ćemo pravo provjeriti što naš sugovornik stvarno misli. Ne moramo biti grubi ili otresiti, ali imamo pravo pitati: "Što mi zapravo želiš reći?", "Kako to misliš!" ili "Što ti to znači?" Ljudi od nas imaju pravo svašta tražiti i mogu nam svašta nuditi, no mi smo ti koji BIRAMO što ćemo prihvatiti, a na čemu ćemo se ljubazno zahvaliti. Nekad će biti potrebno reći NE, ali mirno i s jasnim kratkim obrazloženjem. Inače ćemo sami od sebe napraviti ŽRTVU.
Ako volimo jesti trešnje, nije nužno gutati koštice.
Vjerojatno ste imali iskustvo da ste sami sebe mučili razmišljajući kako reći NE i kako će vaš sugovornik na to reagirati, a on je to primio tako prirodno da ste i sami bili iznenađeni. Bitno je ne opravdavati se, već dati kratko, realno obrazloženje. Kao što drugi mogu iskreno odbiti ako od njih tražimo nešto što za njih nije u redu, i mi to smijemo učiniti. Bitno je biti smiren i iskren, i prema sebi, i prema sugovornicima.
Nemoj podržavati samoga sebe
I posljednja predrasuda glasi: "Nemoj maziti i podržavati samoga sebe. To je egoistično, umišljeno, nepristojno i ništa ne vrijedi!"
To je vjerovanje predrasuda jer je način na koji se odnosimo sami prema sebi MODEL drugima. Mi im pokazujemo kako se smiju i mogu odnositi prema nama. Ako se često žrtvujemo za druge, ti će drugi naučiti da je to za nas u redu i očekivat će žrtvu i ubuduće. Ako sami respektirate svoje potrebe, poštujući naravno i tuđe, i drugima će biti sasvim normalno da o njima vode računa.
Osim toga, kada čestitamo sami sebi za osobne uspjehe i dobra osjećanja, mi potkrepljujemo svoj vrijednosni sustav i samopouzdanje. Ljudi sposobni podržati samoga sebe, ne moraju "otimati" pažnju i "zarađivati" priznanja pod svaku cijenu jer su svjesni svoje vrijednosti. Poseban je oblik samopodrške i vjera da smo dio Univerzalnog, da smo voljeni i zaštićeni od Boga ili Energije koju ne vidimo, ali u koju vjerujemo. To je vjerovanje snažan, uvijek dostupan izvor snage i utjehe. Što se češće podsjećamo da smo, kako kaže Luisa Hay: "...voljena djeca Svemira koji s ljubavlju brine o nama...", to ćemo se lakše nositi sa životnim izazovima.
Zabraniti sebi primanje isto je kao da smo zbog straha od poplave postavili branu, skrećući tok rijeke izobilja daleko od sebe. Ili možda možemo dopustiti da nam rijeka donese izobilje, ali od straha da će nam jednom ipak manjkati, stavljamo branu iza sebe. Tada vodostaj počinje rasti i mi, od brige da se ne prelije ili da se ne ugušimo, više i ne vidimo što sve imamo.
I zato: uživajmo davati i primati, otpustimo suvišno i napravimo mjesta za novo. Tako će "rijeka izobilja teći svim aspektima našega života."
