HELIKOPTER U HITNIM MEDICINSKIM INTERVENCIJAMA
   
 
NEUDOBAN ALI NAJBRŽI
   
 
Tijekom ljetne turističke sezone i u vrijeme produženih vikenda promet na cestovnim magistralama natprosječno je gust, vozači nestrpljivi, te zato prometne nesreće učestale.
U Hrvatskoj je smrtnost u tim nesrećama dva do tri puta veća nego u razvijenim
zemljama – 20 poginulih na 100.000 stanovnika.
   
   
  To je velik izazov za hitnu medicinsku službu: smanjiti smrtnost i invalidnost tako da se unesrećenima što prije pruži medicinska pomoć i da ona po stručnosti bude što kvalificiranija, kako na mjestu nesreće, tako i stizanjem u što kraćem roku u potrebnu visokokvalificiranu hospitalnu ustanovu. To stvara velik pritisak na transport što ga provodi hitna medicinska služba. Duge kolone vozila u oba smjera mogu jako usporiti transport automobilima hitnih službi. Uz to, ima situacija kada ne postoji mogućnost transporta automobilima: nedostupne planine, more, otoci, težnja da se unesrećeni ili bolesni što brže doveze direktno u hospitalnu ustanovu. U takvim slučajevima skoro je jedini izbor transport helikopterom, iako se mora strogo uzeti u obzir nedostatke vožnje helikopterom koji za unesrećenoga/bolesnika ne moraju biti zanemarivi.
   
   
  ORGANIZACIJA TRANSPORTA
   
 
Dobrom organizacijom, koja rezultira dobrom povezanošću lokalnih i regionalnih središta medicinskih punktova za pružanje hitnih intervencija, može se u kratkom vremenu donijeti odgovorna i većinom ispravna odluka o tome za koga je potreban helikopterski transport. Najbolje je da takvu odluku donesu visokostručni specijalizirani liječnici, npr. anesteziolozi, reanimatolozi, liječnici urgentne medicine. U Hrvatskoj je u nastajanju projekt s četiri regionalna centra – Split, Pula, Zagreb, Osijek. Svaki bi trebao imati svoj helikopter, i to pravi medicinski.
Brojni lokalni centri su u domovima zdravlja, s njihovom hitnom službom, uz magistralne putove. Oni su prvi informirani, s određenim pitanjima o detaljima stanja unesrećenih/bolesnih, po točnoj shemi pitanja. Oni se dobrom komunikacijskom mrežom povezuju s visokostručnim regionalnim centrima, gdje se donosi odluka o potrebi transporta helikopterom. Regionalni centri veza su s helikopterskom službom. Do početka Domovinskog rata u nas je bio samo jedan pravi sanitetski helikopter, u Velikoj Gorici kraj Zagreba. Sada su na raspolaganju samo policijski ili vojni helikopteri, koji nisu građeni po zahtjevima hitne medicine, nego za potrebe MUP-a ili MORH-a, što je otežavajuća okolnost. MUP-ovi helikopteri imaju prosječnu starost od 25 godina, za pet helikoptera na raspolaganju je 16 pilota. Unatoč tome što nisu specifične namjene, oni su prevezli na stotine ranjenika i spasili mnoge živote. Godine 2001. u Hrvatskoj su helikopterima prevezene 294 osobe, a u Njemačkoj 37.500. Broj prevezenih u nas je iz godine u godinu ipak sve veći. U Njemačkoj se poslije dobivenog poziva po njihovim standardima helikopter s liječnikom i medicinskim tehničarom treba podići za 2 minute; diže se ipak u prosjeku za 10 minuta, a u nas za pohvalnih 15 minuta.
   
   
   
  POTREBNI UVJETI
   
 

Niti pravi sanitetski helikopter ne može doseći zahtjeve udobnosti specijalnog sanitetskog auta, ali je zato brzinom transporta nedostižan. Treba ograničiti potrebe za transportom na ljude čiji su životi neposredno ugroženi ili bi bili ugroženi ako bi se odgodila puna i specijalizirana medicinska pomoć i liječenje. Liječnik i medicinski tehničar moraju dobro poznavati principe zrakoplovne fiziologije i fiziološkog stresa. Helikopter treba imati mogućnost dva sata leta, s brzinom od 200 km na sat. Trebaju biti izvana uočljivo obojeni, u kabini svijetlozelene boje. Neophodna je dobra radioveza.
Što više bolnica trebalo bi imati heliodrom. U specijalizirani helikopter trebaju paralelno stati dva nosila, a na njima trebaju biti vakuum-madraci da se smanji pacijentu neugodan osjećaj vibracije. Liječnik ima sjedalo do glave pacijenta. Dimenzije kabine su barem 2,65 m x 1,50 m x visina 1,30 m. Zbog otežanih medicinskih intervencija tijekom leta, treba što više intervencija na pacijentu izvršiti van helikoptera, npr. imobilizaciju, stavljanje infuzije. Temperatura je u kabini oko 18oC. Liječnik rukuje točkastim reflektorom koji na pacijentu stvara polje osvjetljenja veličine 100 mm. U helikopteru je stalno kofer s priborom i lijekovima, i defibrilatorom za srčani zastoj. Ubrzanja i usporenja, dizanja i spuštanja tijekom leta izazivaju pomake organa u čovjeku i pomake slomljenih koštanih okrajaka. Buka iznosi čak 80 do 100 decibela, zato pacijent treba imati na ušima štitnike protiv buke. Dobro se mora znati raspored poslova prije ukrcaja (Slika 1.). Tijekom leta vrlo je teško mjeriti krvni tlak, postaviti infuziju, držati na mjestu trahealni tubus. Pacijent može čuti što mu se govori uz pomoć liječničke slušalice (Slika 2.). Ako bolesnik/unesrećeni ima pneumotoraks (zrak oko pluća), on se pri dizanju helikoptera pojačava. Pri dizanju se širi zrak u želucu i plin u crijevu. Pri dizanju se smanjuje koncentracija kisika u kabini, pa se zato smanjuje i količina kisika u krvi i stanicama.
Zaključno se može reći da se, unatoč očekivanim i neočekivanim problemima tijekom leta, njihovi učinci skoro uvijek mogu zanemariti, pogotovo u specijalnom medicinskom helikopteru, uz vrhunski izobraženu pratnju. U pravilu, u sudbonosnim situacijama helikopter je najbolji izbor za transport najugroženijih unesrećenih/oboljelih.
   
   
  Prim. Ivica Ružička, dr. med.