LJEKOVITO BILJE

SPRAVLJANJE BILJNIH LIJEKOVA U NARODU (etnogalenika, etnofitofarmacija i etnofitoterapija)

Biljni lijekovi čine dio naše prastare narodne zdravstvene kulture. Vjekovno iskustvo narodne medicine ukazalo je da ljekovito bilje može pomoći u liječenju srca, pluća, bubrega, živčanih i drugih oboljenja. Dobro dokumentirane studije iz znanstvenoistraživačkih djelatnosti pružaju mogućnost boljeg poznavanja povijesti te kulture.

UPOTREBA U NATURALNOM STANJU

Pojedino živo, sirovo, neprerađeno ljekovito bilje danas se rijetko primjenjuje u ljekovite svrhe. U prošlosti je namjena bilja i na taj način bila češća i uobičajena. Evo kako se još uvijek koristi, kako su nekada te svježe sirovine u obliku lijeka primjenjivali stariji ljudi. Oni brižljivi pomagali su sebi i drugima kada je bila u pitanju obrana od bolesti, a trebalo je i zacijeliti rane. Sprječavali su širenje već nastalih bolesti, prehranjivali se oblikom snažnog prirodnog lijeka, a dobrom hranom, za život, rad i uspjeh. Neke prastare metode još se koriste. Neke se tek jedva spominju, jer znamo i za druge domaće načine spravljanja i prerade biljaka. Cilj je zdravlje, a sredstva su tu i tamo promijenila svoj oblik. Ono što nije pomagalo ili je štetilo, prestalo se koristiti te se odbacilo.

LIJEK NA LJUTU RANU

Ostatak najstarije terapije liječenja biljem, a svakako i terapije uopće, jest "polaganje lista" trpuca, rjeđe neke druge biljke, na ranu. Upotreba sirovog živog bilja smatra se najstarijom takvom terapijom svih naroda, čak i na svim kontinentima, pa i kroz sve vjekove. Ta je prirodna terapija upravo najjednostavnija, najčešća i obično najefikasnija, jer se sušenjem, kuhanjem, pečenjem, ekstrakcijom i svim drugim načinima mijenjaju, a često i gube mnogi ljekoviti sastojci. Općenito se zna da se veliki trputac (Plantago maior L.) znatno više uvažava, pa i koristi od ostalih vrsta istog roda te biljke. Vlada pravilo da se najviše cijeni i koristi veliki trputac, pa uskolisni (Plantago lanceolata L.), a najmanje trputac srednji (Plantago media L.), premda je u prirodi češći od prethodnih vrsta, a niti po svojoj ljekovitosti ne zaostaje iza njih. Ta biljka je omiljen narodni lijek, pa i korišten u prehrani, mada su rijetke takve navike. Većina zna da je od biljaka za posjekotine najbolje priviti na to mjesto list trpuca. Iz ovog područja narodnog života doznalo se da je većina ljudi i nekada znala da taj list treba prethodno isprati vodom, kako se rana ne bi zarazila. Običavali su ga još i obrisati, namazati mašću ili uljem, i tek potom prilijepiti na ranjeno mjesto. Pojedini su svjež list i zapekli te su omekšalim listom spriječili krvarenje. Rana se nije zagnojila, brzo je zacijelila, a ostao je neznatan ožiljak. Od sirovih biljaka često se koristi i sok čuvarkuće (Sempervivum tectorum L.) s kamenjara i okućnica. Sok iscijeđen iz lista i biljke ublažava razne vrste upala, i vanjskih, i unutarnjih, kao i iz druge slične biljke iz iste botaničke porodice, sa sočnim i mesnatim listovima. Na posjekotine su znali stavljati i smrvljeni list duhana. Kao trputac, koristi se i list podbjela (Tussilago farfara L.). Prethodno rakijom opran list podbjela položi se na posjekotinu ili modricu, da "brzo prođe". To se čini i s izgnječenim listovima stolisnika te čička (Arctium lappa L.). Njegov se svježe ubran list stavlja i na otekline u obliku obloga, na opekotine i čir. Ta biljka krije osobit i ljekovit učinak u svježem korijenu.

NA BRADAVICE, ČIREVE...

Rosopas (Chelidonium majus L.) ljutinom, gorčinom, otrovnošću i narančastim sokom koji se pojavi kod lomljenja biljke, posebno privlači pažnju. Sok i korijen te biljke koriste se kod odstranjivanja bradavica, za liječenje oboljenja žuči te kožnih bolesti. Također se koriste kod bolesti pluća, bubrega i jetre. Iscijeđenim sokom iz ozlijeđenih mlječika (biljke iz roda Euphorbia L.) skidaju se pjege s lica i brazgotine s ruku, pri čemu dolazi do zapaljenja, pojave plikova i rana. To se danas s razlogom nigdje više ne koristi. Biljku Sedum spectabile zvali su debela koka. Radi se o dekorativnoj biljci koja je često bila uzgajana kao ukrasna lončanica. Cijenila se svojevremeno kao narodni lijek protiv čira u želucu. Za lijek se koristi sok od svježih mesnatih listova. Ta biljka stekla je veliko povjerenje mnogih bolesnika iz naše unutrašnjosti koji su vjerovali i tvrdili da su se uz pomoć njenog soka izliječili, te da nakon takve upotrebe više nisu imali nikakvih smetnji probavnih organa. Neki su cijedili sok i pili ga, drugi su kuhali 2-3 svježa lista u nešto vode, a kada je polovica vode isparila, ostatak bi vode popili. Takvu tekućinu pili su tridesetak dana. Ostali su jeli 2-3 svježa lista tri puta dnevno prije jela. Kravljak (Carlina acaulis L.) što čini bodljikavu rozetu, ima kao palac mesnat korijen, ukusa koji podsjeća na korijen kupusa. Taj korijen dobra je dijetetska hrana dijabetičarima. Stariji ljudi znali su za to sredstvo te su korijen žvakali. Koprivom (Urtica dioca L.) udaraju mjesta oboljela od reumatizma i išijasa. To je stara terapija draženja, rasprostranjena i poznata. Svježe listove matičnjaka (Melissa officinalis L.) protrljaju te udišu miris za smirenje. List svježeg kupusa stavljaju na rane, posjekotine, bolna mjesta, na opekotine, na čir, kao narodni lijek. Protiv zatvora koristi se rasol, koji je ujedno i najbolji lijek kod mamurnog stanja. Kupus je posebno zdrava hrana, i svjež, i ukiseljen. Sok od takvog kupusa je "dobar lijek" za liječenje oboljenja sluznice probavnih organa, osobito želuca. Oljušteno sjeme bundeve (Cucurbita pepo L.) jedu protiv crijevnih parazita. Luk (Allium cepa L.) također se upotrebljava sirov, ne samo kao začin i hrana, već i kao prastari lijek za liječenje mnogih bolesti. U narodnoj medicini luk se uspješno koristi i izvana i iznutra. Upotrebom luka borimo se od zaraznih bolesti, a njihov nastanak sprječavamo. Mora se koristiti jedino i isključivo sirov. Luk ima antibiotska svojstva. Djeluje na apetit, pomaže kod iskašljavanja, lijek je dijabetičarima, jača rad srca te širi krvne sudove. Malo zapečena glavica luka raspolovi se i još topla stavlja na čir, ili se luk sitno nareže te pomiješa s malo ulja, kruha i sapuna. Ta se kašica polaže na čir i modrice. Bijeli luk (Allium sativum L.) najvažniji je narodni lijek i hrana, zaštitni lijek za sve, prema kome se osjeća isto povjerenje od davnina. Divlji luk (Allium ursinum L.) zovemo i medvjeđi luk, ili sremuš, a koristi se kao i luk, bez obzira na to što je divlji.

BOBICE, LIST, KORIJEN...

Borovnica (Juniperus communis L.) sa svojim plodovima bobicama, jedan je od često korištenih narodnih lijekova. Iste je važnosti kao i stolisnik i pljuskavica (koju zovemo još kantarion ili gospina trava), neven, kičica i druge biljke koje neka domaćinstva svake godine pohranjuju, koriste i toliko hvale. Borovnica liječi mnoge bolesti. Korištena izvana i iznutra, sredstvo je za izlučivanje mokraće, djeluje protiv kašlja, astme te je ljekovita za stomak i znojenje. Koristimo je izvana, u jakoj rakiji, kod reumatizma i sličnih bolesti. Dezinfekcijsko je sredstvo. U većim dozama može biti škodljiva, može oštetiti bubrege i dr. Stari lijek bio je žvakanje bijelog luka i bobica zrelih borovnica dok su harale mnoge zarazne bolesti u prošlosti. Rotkva (Raphanus sativus L.) također se koristi svježa. Više se cijeni crna rotkva, u obliku svježeg soka dobivenog od ribane rotkve. Ukoliko je ljuća, utoliko je jača, a time i djelotvornija. Hrana je, a ujedno i narodni lijek za bronhitis, kašalj, pomaže kod liječenja jetre, za izbacivanje kamenca, a svojom ljutinom pospješuje apetit i otklanja teškoće u probavnim organima. Ljuske i režnjevi krastavca (Cucumis sativus L.) i krumpira (Solananum tuberosum L.) stavljaju se na čelo i sljepoočnice protiv glavobolje, a samljeven ili nariban krumpir u obliku obloga polaže na opekotine. Tamnocrveni plodovi drijena (Cornus mas L.) obično su se davali jesti blijedim i slabunjavim da im "krv ojača". Gljiva puhara ili puša (Lycoperdon bovista Fr. i L. Div.) često se javlja po pašnjacima. Kada sazri, ta okruglasta gljiva odozgo pukne, a iz nje izlaze spore kao fin, vrlo sitan, lak prah mrke boje. Tim prahom narod vjekovima posipava posjekotine. Kažu da je to "narodni jod", koji zaustavlja krvarenje. Kategorički tvrde da se rana ne gnoji i brzo zacjeljuje. Korijen hrena (Armoracia rusticana G.M. et Sch.) također se koristi sirov jer je kuhan bez djelovanja. Sirov se koristi i bljušt (Tamus communis L.). Svjež podanak (podzemna stabljika, ravna ili kosa) bljušta ili "maslinov, mastan korijen", debljine ponekada kao ruka, prodavali su neki skupljači ljekovitog bilja na tržnicama kao "lijek s garancijom protiv reume i išijasa". Korijenom se trlja bolno mjesto, pri čemu se javljaju osjećaj topline i crvenilo, tako da se nakon toga obvezno moralo primijeniti i mazanje uljem, mašću ili mlijekom da ne dođe do upale, plikova i rana. Podanak se na tavici izriba, te se to stavlja kao oblog, s rakijom ili bez nje. Izriban podanak stavlja se i na modrice te se tako odstranjuju tragovi od podlivene krvi. Bljušt je otrovan pa ga treba izbjegavati. Sadrži količinu škroba i sluzi u kojoj se nalaze tvari koje ozljeđuju kožu kada se korijenom trlja bolno mjesto na tijelu. Zabilježeni su čak smrtni slučajevi trovanjem iz neznanja. I bobice bljušta otrovne su. Može se uočiti da su neke ljekovite biljke vezane za manje, a druge za više važnu ili čak zahvalniju temu. Da bismo se mogli svestranije upoznati i pozabaviti upoznavanjem narodnog liječenja biljem, potrebno je imati nešto više mogućnosti, nakon kojih se može steći veliko, korisno zadovoljstvo.

Jadranka Gržinić