PSIHIJATRIJA I PSIHOLOGIJA

MALI ODMOR

Skupni su život i skupna zakonitost u pojedincu. Ne prihvatimo li to mišljenje, moramo pretpostaviti postojanje neke mistične sile koja lebdi nad skupinom i u skupini, stvara zakone skupine, ali to se ne uklapa u naš suvremeni pogled na svijet.

U pojedincu je ključ za sve. I zato ovdje pojedincu i poklanjamo svu pažnju. Pojedinac je svaki od nas, to sam ja. Sve što treba upoznati – želim li razumjeti svijet (ali kako svijet oko mene ne razumije sebe i čovjeka, svatko od mojih poznatih olakšava svoje probleme na tuđoj nesreći), to je upoznati sebe, razumjeti sebe, osjetiti sebe. Taj se subjektivizam može činiti kao preveliko udaljavanje od okoline, od života u zajednici. Protivno tome, život u zajednici često nas udaljava od života.

JAČI POBJEĐUJU

Razumjeti život teško je u skupini ljudi u kojoj se neprestano sukobljavaju različiti interesi. Prirodno ili naučeno spretniji nametnu se skupini, a ostali članovi prihvaćaju tuđe stavove kao svoje. Ipak, svatko u sebi nosi svoju prirodu, a priroda je jedina istina koja osjeća da nešto nije kako valja. U pojedincu se razvija sukob između istina koje svatko osjeća izvorno u sebi, u svojoj prirodi, normi nametnutih od vještog pojedinca, kojima je svrha da ovlada grupom. Čovjek kao da u sebi osjeća kako mora postojati nešto ljepše od života koji živimo. Kao da postoji neko sjećanje na razdoblje kad nije bilo problema. Budući da su u mnogim religioznim knjigama priče o raju iz kojega smo istjerani, ili ćemo u njemu boraviti zaslužimo li ga, takva čežnja za ljepšim, boljim životom s razlogom se naziva kompleksom povratka u raj. Onoga časa kad je čovjek počeo razlikovati dobro od zla i kad je pokušao razumjeti, a ne slijediti zakone koji su imanentni postojanju, izgubio je raj. IVONA, 30-godišnja ekonomistica, napustila je muža prije dvije godine. Ima kćerkicu. Napustila je muža jer je našla "čovjeka svog života". A on, taj čovjek njenoga života, razveo se također od žene, no ima dvije kćerkice koje obožava i ne može bez njih. Cijeli dan provodi s Ivonom, ali navečer ide spavati svojoj djeci (i bivšoj ženi koja živi u tom stanu). Ivona je očajna, pokušava se ubiti, ali to ostaje samo pokušaj. I dalje obožava svoga izabranika, premda je svjesna kako je riječ o neodlučnoj osobi koja se ne može razdvojiti od svoje djece (a možda i od svoje bivše žene). Ivona smatra da na svijetu nema boljega. Iako zna da je njenoj novoj ljubavi liječenje potrebnije nego njoj, ona ga voli, pati zbog njega. IVAN je student, zaljubio se u Blaženku, znatno stariju od sebe. Zna za njenu prošlost, ne baš uzornu, ali i on je našao "ženu svoga života". Prestaje obavljati svoje obveze. Kad ga otac pokušava upozoriti na nepotrebnost odbacivanja obveza jer nema ništa protiv njegove veze s Blaženkom, Ivan kaže plačljivim glasom: "Ali ja nju volim, ne mogu bez nje, ni za što me više nije briga. Znam da sam lud, lud sam za njom." Što se zapravo dogodilo IVONI i IVANU? Njihova ljubav, snažna i neracionalna, osim vlastite spoznaje te iracionalnosti, odnosi pobjedu. Ništa nije važno, ni uspjeh, ni ugled, ni život, samo ljubav; u njihovu slučaju – bolesna, neurotska ljubav. LJUBAV se definira kao težnja prema ujedinjavanju, spajanju. I to spajanje podsjeća nas na korigiranje onog odvajanja kad smo osobnim rođenjem napuštali majku i kad smo pogrešnom odlukom izgubili raj. Ljubav je čežnja i želja za povratkom u raj.

BIJEG OD STVARNOSTI

Potreba za spavanjem također može biti prirodna težnja k povratku u raj. Uzimanje alkohola, droga i različitih uspavljujućih lijekova nije ništa drugo nego bijeg od stvarnosti. To je bijeg od boli ovoga života, bijeg u nešto što pruža potpuni mir i što nam osigurava čvrsto zatvorena vrata i prozore prema okrutnim olujama svakodnevnog života, pa makar i uz cijenu samoodricanja. Jer, poznato je da u snu, pijanome ili drogiranom stanju, prestajemo biti svjesni svog postojanja. Taj je sukob izvor nezadovoljstva, osjećaja životne nedostatnosti, depresije i promašenog života. Život je promašen kad pojedinac nije realizirao samoga sebe. Premda smo jednaki sustavi, svaki od nas ipak ima neke malene specifičnosti koje traže svoje ostvarenje, a to osobno doživljavamo kao realizaciju sebe. Koliko li je samo ljudi živjelo da bi ostvarilo tuđu zamisao, koja se često za njihov svijet pokazala pogrešnom. Upoznati te zablude u kojima živimo, upoznati tuđe, parazitne ideje u sebi, razumjeti nagone, skrivene iza fasade visokomoralnih ciljeva, znači pripremiti se za novi korak. A u čemu bi se sastojao taj novi korak? Moramo znati što zapravo želimo.

ZAŠTO SAM NAPISAO OVAJ ČLANAK

o sam pitanje postavio zato što sam često nalazio ljude koji su vrijedno i odano, danima i mjesecima radili neki posao, a da nisu znali zašto i s kojim ciljem. Ponekad je čovjek i svjestan da radi posao bez ikakva smisla. Važno je da se radi. Osnovni smisao i cilj vidi u radnome procesu obrade neke materije. Cilj je u procesu, u akciji, a ne u rezultatu. Tada su i naša očekivanja drukčija, tada je naša pažnja usmjerena na proces koji traje i koji nas neprestano ispunjava zadovoljstvom. U protivnomu, kada neprestano očekujemo neko ostvarenje, pogled nam je usmjeren u neki cilj, a do njega nikako ne stižemo pa smo nezadovoljni. Vidimo, dakle, isti po-sao, a zadovoljstvo ovisi samo o pristupu: gledamo li na cilj koji nikad ne dostižemo jer ga nemamo definiranoga ili gledamo na proces, na neprekidni rad. Potreba za definiranjem cilja kojemu težimo važna je da pravodobno prekinemo nešto što radimo iz navike, ili da barem promijenimo smjer.

KAD BIH MOGAO...

Kad biste mogli otkloniti ono što vam u životu smeta, isključujući bolesti, i kad biste mogli ostvariti što želite, kako biste postupili? Ljudi znaju samo da žele da im se ukloni simptom. Što bi promijenili u životu, to je nešto o čemu nisu razmišljali. Nije svačija patnja rezultat samo neostvarene bračne zajednice, gubitka roditelja, ili poslovnog neuspjeha. Svatko ima svoje specifične, suptilne potrebe i samo svoja mjesta osjetljiva na određene utjecaje. Mnogi tzv. zdravi ljudi prođu cijeli životni put, a ne znaju kamo su išli i zašto su išli. Bili su nezadovoljni, nesretni, bunili su se, vodili oštre rasprave zbog nepravde, nepoštenja, ali nikad se nisu sastali sa sobom da se pitaju: "Dobro, želim li ja zapravo to za što se borim? I što ću s tim kad se izborim?" Tek kad se netko razboli na svome kaotičnom putu i dođe psihoterapeutu, prvi se put nađe u situaciji da si postavi pitanje: ČEMU SVE TO? Tad se uplaši, ne želi priznati sebi kako je dosad samo išao. Svi idu pa je išao i on. Svi su se bunili pa se bunio i on. Sad vidi da si nikad nije postavio osnovno životno pitanje: "Što zapravo želim u životu?" Koja je namjena ovoga teksta? Djelomično smo već dosada odgovorili na to na nekoliko mjesta. Prvi je cilj postaviti dijagnozu, ne samo bolesnom čovjeku ili bolesnom društvu, nego i svakoj zdravoj jedinki, koja može imati svoju dijagnozu. Treba razotkriti mnoge pojave koje u životu smatramo vrlinama, treba razumjeti mnoge težnje. Temeljni je cilj prepoznati one najsnažnije porive koji su zapisani ne samo u našoj biološkoj prirodi, nego su temelj egzistencije uopće. Impulsi koji izlaze ih tih izvora najsnažniji su poticaj za gotovo sve aktivnosti. Drugi je cilj da se nakon razumijevanja sebe razvije u pojedincu dimenzija ličnosti, što će poboljšati kvalitetu ljudske jedinke. Kad se nešto tako govori, poneki kritizer ne propusti priliku da upozori na opasnost kako se želi stvoriti nadčovjeka. Ta je riječ u nedavnoj povijesti opterećena mnogim negativnim ocjenama. S pravom, ako su posrijedi iskrivljene staze kojima se vodio taj nadčovjek. Ne smijemo biti parolaši i zbog pogrešnog koraka cijeli put označiti pogrešnim. Ako moj neprijatelj jede jabuku, hoću li zbog toga jabuku proglasiti neprijateljskom hranom i zabraniti je? Smatram da za takvo što čovjek mora biti jako glup ili vrlo zlonamjeran. Ili pak ne mora biti ni glup ni zlonamjeran, nego lijen. Proglasit ću nešto korisno kao povijesno neprihvatljivo i tako ću biti opravdan pred sobom da ne moram kretati na teške putove. Danas, kad smo zbunjeni padom starih vrijednosti i poštivanjem već davno odbačenih slabosti, ne možemo izgraditi svoju ličnost samo od ostataka prošlosti. Upoznali smo neke skrivene istine i neke manje poznate nagone egzistencije. Naime, budućnost nije u daljem napretku tehnike, ni u nekim revolucionarnim promjenama u društvu. Budućnost je u tim klicama novih dimenzija ličnosti.

Mr. sc. George Salebi, dr. med.