VOĆE, POVRĆE, SJEMENKE
Suncokret
je jednogodišnja biljka koja može doseći visinu i do četiri metra. Listovi
su krupni, pojedinačni, s dugim drškama i srcoliki. Na stablu se obično
razvija 20-25 listova. Na vrhu stabla razvijaju se krupni glavi-časti cvjetovi.
Postoje dvije vrste cvjetova: krupni jezičasti cvjetovi formiraju žuti vijenac,
a cjevasti sitni cvjetovi formiraju plod. Zreli suncokret može sadržavati
i do pola kilograma sjemena.Domovinom suncokreta smatra se Meksiko. Od najranije povijesti čovječanstva sjeme biljaka smatra se najvažnijim i najboljim namirnicama. Indijanci iz Sjeverne, Srednje i Južne Amerike od svih vrsta sjemena najviše su cijenili sjeme suncokreta. Tako je ta biljka postala simbolom boga Sunca jer u rano jutro svoje cvjetove okreće prema Suncu koje se rađa. Po toj karakteristici suncokret je i dobio ime. Španjolci su, osvajanjem američkog kontinenta, donijeli sjeme suncokreta u Europu 1504. godine, jer im se svidio cvijet i prvi suncokreti procvjetali su u madridskim botaničkim vrtovima, kao ukrasna biljka. Suncokret se brzo proširio po Europi, ali tek 1830. godine utvrđeno je da ima puno više od lijepog izgleda, kada su u južnom dijelu Rusije, u Saratovu prvi put iz suncokretova sjemena iscijedili ulje. Od tada do danas Rusija je među najvećim proizvođačima visokovrijednog suncokretovog ulja. Kasnije je otkriveno, što su Indijanci odavno znali, da je sjeme ukusna poslastica i da daje ulje. Početkom 20. stoljeća i u ostalim europskim zemljama počeo je uzgoj suncokreta. Danas je poznat kao kultura sunčanih, toplih i periodično suhih staništa. Od ukupne proizvodnje svih uljarica, na suncokret otpada 90-95%. Cijeđenjem sjemena dobivaju se ulje i uljene pogače koje se koriste za stočnu hranu, kao vrlo kvalitetna energetska hrana.
Danas su poznate mnoge sorte suncokreta, koje se uzgajaju za proizvodnju ulja i one koje daju obilnu zelenu masu, koja se koristi kao zelena stočna hrana za silažu.
Za proizvodnju ulja postoje dvije vrste sjemena: sitno crno sjeme daje ulje visoke kvalitete, a krupno sivkastocrno sjeme s bijelim prugama služi za jelo.
Sjeme suncokreta sadrži u 100 grama 25 grama bjelančevina, 42 grama masti, 21 gram ugljikohidrata, 4 grama biljnih vlakana. Energetska vrijednost iznosi 2450 kJ (585 kcal). Sadrži vitamin A, vitamine grupe B, vitamin E, a od minerala kalij, fosfor, željezo, natrij.
Svojom višestrukom primjenom sjeme suncokreta gotovo je neusporedivo. Idealan je dodatak kruhu i pecivu koji, pored finog okusa, ostaju duže svježi. Preporučuje se kao dodatak punovrijednom doručku sa svježim voćem, uz svježi sir gdje, pored okusa, osigurava i biološku vrijednost dnevnih obroka.
Suncokret možemo upotrijebiti kao korisnu namirnicu u pripremi glavnih jela, kao dodatak juhama – sitno isjeckane i na suho prepržene sjemenke. Cijele sjemenke daju varivu dobar okus i obogaćuju ga bjelančevinama, esencijalnim masnim kiselinama, vitaminima i mineralima. Upotrebljavaju se i kao dodatak salatama. U prehrani se dodaju još kolačima, voćnim salatama i drugim slasticama te grickaju kao prepržene sjemenke.
Po današnjim ispitivanjima poznato je da sjeme suncokreta sprečava povećanje kolesterola u krvi. Za vrijeme trudnoće opskrbljuje organizam trudnice nezasićenim masnim kiselinama, važnima za razvoj ploda. Poboljšava rad štitne žlijezde i normalnu funkciju kože, jetre i bubrega. Velik značaj ima vitamin E koji se nalazi u ulju suncokreta, a pomaže u zaštiti od stvaranja ugrušaka u krvnim žilama. Pomaže i u zaštiti vitamina A i ima jako antioksidacijsko djelovanje. Važno je istaknuti lecitin koji se nalazi u sjemenci suncokreta i služi kao prirodna zaštita krvnih žila i srca od povećanog sadržaja kolesterola.
Najbolje je koristiti hladno cijeđeno suncokretovo ulje u pripremi salata i povrća. Kod tako proizvedenog ulja ne smanjuje se količina nezasićenih masnih kiselina, od kojih je najvažnija linolna kiselina (65%), što se inače dešava u proizvodnji toplim tehnološkim postupkom. Kako ljudski organizam ne može stvarati nezasićene masne kiseline, tim je važnije da ih unosimo putem hrane.
Lan
je jednogodišnja zeljasta biljka, koja izraste u visinu do jednog metra,
a raste samoniklo i kultivira se. Važan je i kao industrijska biljka. Plod
lana su smeđe žućkaste plosnate sjemenke iz kojih se dobiva ulje.Laneno sjeme najstariji je izvor biljnih masti u Europi i jedno od najstarijih ljekovitih sredstava za čišćenje crijeva. Ulje iz lanenog sjemena prirodna je zaštita sluznice, uravnotežava prisustvo vode u organizmu i jača njegovu obrambenu sposobnost. Sjemenke sadrže minerale kalcij, fosfor, natrij i željezo te cijanogenetske heterozide, glikozide lumarina, koji fermentacijom oslobađa nešto cijanovodične kiseline.
U narodnoj medicini koristi se u ljekovite svrhe samo zrelo sjeme koje sadrži sluzi i ulje. Sluzave tvari i laneno ulje koje sjeme sadrži pospješuju funkciju crijeva te ublažavaju grčeve. Treba ga koristiti u malim količinama i rijetko.
Sezam
je jedna od najstarijih kultura. Još Herodot (484.-424.) u svojim zapisima
navodi da se sezam uvelike uzgajao u Mezopotamiji. Smatra se da potječe
iz Afrike ili jugoistočne Azije.
Sjeme sezama duguljasto je i sadrži vitamine B1, B2, niacin, vitamin A.
Energetska vrijednost u 100 grama iznosi 2495 kJ (594 kcal). Zbog visokog
sadržaja kalcija i ulja, koristi se kao dodatak jelima. Usitnjeno se dodaje
riži i drugim žitaricama, za pripremanje umaka, slatkiša i raznih preljeva
za salate i povrće. Ulje od sezama koristi se za pripremu hrane.
Hmelj je višegodišnja biljka iz porodice konopljanki. To je zeljasta trajnica iz čijeg se podanka razvije više stabljika koje dosegnu visinu od tri do šest metara. Stabljika se uvijek povija udesno, obrasla je bodljikavim dlačicama, s krupnim listovima na dugim peteljkama i cvate od lipnja do kolovoza. On je dvodomna biljka, s muškim cvjetovima koji su sitni, zelenkasto-bijeli, razvijeni u metlicama. Ženski cvjetovi bezbojni su, s tučkom u ovalnim resama, jajasta oblika, slični češerima. U češeru se, uz plodove nepucavce, na plodnim ljuskama razvijaju posebne žljezdaste tvorevine – lupulinske žlijezde, koje iz zrelog češera ispadaju kao prah. Ženski cvjetovi skupljaju se početkom rujna, rasprostru i suše na zračnom i sjenovitom mjestu. Pravilno osušeni češeri imaju lijepu zelenu boju. Iz potpuno suhih češera sijanjem se skuplja zelenkastožućkasti prah lupulinskih žlijezda koje imaju jače djelovanje od samih češera. U proizvodnji piva i za ljekovite svrhe uvijek se uzgajaju samo ženske biljke. Hmelj potječe s istoka Europe i rasprostranjen je po cijeloj Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. U našim krajevima raste u nizinskim područjima uz obale rijeke, u živicama uz puteve i polja i uzgaja se kao nezamjenjiva kultura u proizvodnji piva.
Raste samoniklo, a i uzgaja se kao vrtna biljka i povrće čiji se mladi izdanci, koji sadrže mnogo vitamina C, čak do 150 mg, te karotene i kalij, beru u proljeće, a pripremaju se kao šparoge, za variva, salate i razne poslastice. Popularan je u prehrani u Sloveniji, Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj.
Interesantno je da je u starom Rimu Plinije hmelj smatrao poslasticom, a smatra se da su ga prvi koristili narodi s područja Kavkaza.
U nas se hmelj malo koristi, osim u industriji piva, za čajeve, tinkture i prah.
Češeri hmelja koriste se kao ljekoviti dijelovi biljke, rjeđe žljezdice hmelja, i to od uzgajanog hmelja. Češeri hmelja sadrže tanin, pektinske tvari, kalijeve soli i lupulin, koji je najvažniji sastojak. Lupulin je žućkastozeleni prašak i sadrži 50% smole, 1-3% eteričnog ulja s mircenom i humulenom i esterima varorijanske, octene i maslačne kiseline, mineralne tvari, flavonide, vosak i alkaloid hopein, koji ima narkotička svojstva.
Upotreba hmelja u proizvodnji piva novijeg je vremena i prvi su ga primijenili Nijemci i Francuzi. Lupolin konzervira pivo tako da sprečava razvoj mliječno kiselih bakterija koje izazivaju kvarenje piva. Eterično ulje daje ugodan miris, a gorke tvari gorčinu, dok tanin taloži bjelančevine ječmenog slada i na taj način bistri pivo. U Engleskoj je do 1670. godine bila zabranjena upotreba hmelja u proizvodnji piva jer su smatrali da izaziva melankoliju.
Početkom 19. stoljeća koristi se u ljekovite svrhe, kao taninska biljka zbog sadržaja gorkih tvari za poticanje apetita. U narodnoj medicini pripravci od hmelja koriste se protiv nesanice, za smirenje i pomoć kod blažih oblika depresije; pospješuje izlučivanje vode iz organizma, pospješuje znojenje, djeluje na cirkulaciju i jača organizam.
Prah se mora uzimati vrlo oprezno i u malim količinama (samo na vrhu noža), samo jedanput dnevno, jer može doći do neugodnih posljedica, i to glavobolje, mučnine i čak trovanja.
Često se koristi za čaj, sam ili kombinaciji s drugim biljkama.
Čaj od hmelja - jedna žlica češera prelije se s 2,5 dcl kipuće vode i ostavi stajati 15 minuta. Za nesanicu se pije jedna šalica pola sata prije spavanja, a za smirenje dvije šalice na dan.
