STOMATOLOŠKA PROTETIKA

ZUB, A NIJE ZUB

Karijes, kao oboljenje tvrde zubne supstance, i razna parodontološka oboljenja, kao bolest potpornog aparata zuba, najraširenije su bolesti suvremenog čovjeka i isto tako najčešći uzroci gubitka žvačnih jedinica-zuba.

Zahvaljujući sve boljoj prevenciji i liječenju karijesa i parodontnih bolesti te visokoj zdravstvenoj kulturi i standardu u razvijenim, industrijaliziranim zemljama, tih oboljenja sve je manje. U siromašnim, manje razvijenim i nerazvijenim zemljama gubitak zuba zbog tih bolesti i dalje je velik i ne očekuje se značajnije poboljšanje niti u početnim desetljećima dvadeset i prvog stoljeća. Iako stomatološka protetika, kao struka i znanost, ima znatno šire područje interesa i djelovanja u dijagnostici i liječenju stomatognatog (žvač-nog) sustava, ona se najčešće bavi liječenjem i rehabilitacijom toga sustava nadoknađujući izgubljene zube. Pri tome se moraju strogo poštivati bio-loški, funkcijski i estetski zahtjevi i riješiti mnogi biomehanički, fizikalni, kemijski i drugi problemi.

ZUB JE DIO SLOŽENOG SUSTAVA

Potrošak umjetnih zuba procijenjen je 1914. godine na 120 milijuna, a danas je mnogostruko veći. To je povezano s porastom zdravstvenog standarda i kulture, tehnološkim napretkom i napretkom stomatološke struke i znanosti u cjelini. Kako je stomatološka protetika već odavno postala važna sa stajališta oralnog i općeg zdravlja te sa ekonomskog aspekta, bilo je neophodno analizirati principe i donijeti pravila izrade zubnih proteza, temeljena na znanstvenim osnovama i usklađena s tehnološkim mogućnostima vremena. Još ne tako davne 1903. godine, povjesničar zubne medicine GEIST-JAKOBI tvrdio je da je zubna protetika vještina i da nema mnogo zajedničkog s medicinom, a do prvog svjetskog rata znanstveno je proučavan samo ekstrahirani zub. Ta shvaćanja temeljito su se promijenila kada se zub počeo proučavati kao dio sofisticiranog i nadasve kompleksnog žvačnog organa i jedinstvene funkcionalne cjeline, nazvane u anglo-američkoj literaturi stomatognati sustav. Saznanje da su zub i njegova morfologija, smještaj i funkcija u vrlo tijesnoj vezi s čeljustima, žvačnim mišićima, čeljusnim zglobovima, jezičnim mišićima, mekim i žljezdanim tkivima, neuromuskularnom koordinacijom i funkcioniranjem žvačnog organa, izdiglo je stomatološku protetiku u ravnopravnu granu medicine i dalo joj odgovarajuće mjesto u stomatološkoj struci i znanosti. Gubitkom zuba nestaje jedna od osnovnih komponenti sustava, čiju ulogu i funkciju treba preuzeti protetski nadomjestak. Budući da protetski nadomjestak moramo uskladiti s ostalim komponentama te prepoznati i popraviti nastala oštećenja funkcije žvačnog organa, izrada svake zubne proteze biološki je problem i medicinski zahvat.

PRIMJENA BIOLOŠKIH PRINCIPA

Zbog toga se suvremena stomatološka protetika koristi mnogim spoznajama iz područja kemije, fizike, biologije, histologije, fiziologije, patologije, mikrobiologije, anatomije, gnatologije, neurologije, kirurgije, higijene, medicinske psihologije itd. Primjenom spoznaja iz spomenutih područja i proučavanjem utjecaja zubne proteze na živa tkiva, razvila se znanost o zubnoj protetici, temeljena na biološkim principima. Tako se danas od zubne proteze zahtijeva da bude terapeutsko sredstvo kojim se liječe posljedice gubitka zuba i omogućava uspostava žvakanja, gutanja, fonacije i estetike te da pri tome služi profilaksi živih tkiva. Drugim riječima, ako je zubna proteza profilaktički, higijenski ili laboratorijski loše (neispravno) izrađena, ona će štetno djelovati na preostale zube i okolna tkiva s kojima dolazi u dodir. To se odnosi i na fiksne (krunice, mostovi) i na pomične (djelomične, potpune) zubne proteze. Često se štetno djelovanje stranog tijela na živa tkiva ne može u potpunosti eliminirati, ali to djelovanje uvijek treba svesti na najmanju moguću mjeru. Samo medicinsko razmišljanje, temeljeno na biološkim principima prilikom planiranja i izrade zubnih proteza, garantira uspjeh terapeutu i zadovoljstvo pacijentu.

FIKSNA I MOBILNA PROTETIKA

Iako je stomatološka protetika jedinstvena cjelina, iz didaktičkih razloga podijeljena je u dva dijela: fiksnu i mobilnu stomatološku protetiku. Fiksna stomatološka protetika dio je stomatologije, a bavi se izradom krunica i mostova te lijevanih ili individualnih nadogradnji, inlaya, onlaya, overlaya..., tj. svih nadomjestaka zuba ili njihovih dijelova koji se na osnovi otiska izrađuju u zubotehničkom laboratoriju i nepomično fiksiraju (cementiraju) u ustima. Zadatak je fiksne stomatološke protetike prepoznavanje i otklanjanje patoloških stanja žvačnog organa, vezanih za fiksnu protetiku, te izrada biokompatibilnih fiksnoprotetskih nadomjestaka, svojstava i estetskog izgleda što sličnijeg prirodnim zubima. Danas se oni najčešće izrađuju od kovina i kovinskih legura, umjetnih smola (akrilata), keramike, vlaknato ojačanih kompozita i kombinacijom navedenih materijala. U pravilu je za izradu tih nadomjestaka potrebno prethodno brušenje (preparacija, preoblikovanje) zuba ili dijelova zuba, što je često zahtjevan posao, povezan s nelagodom, te nije u skladu sa spomenutim biološkim principima. Stomatolog protetičar mora svakodnevno donositi indikacijsku prosudbu kako bi šteta nanesena brušenjem bila minimalna i višestruko manja od koristi koja će se dobiti fiksnoprotetskim nadomjestkom. Pravilan odnos tih nadomjestaka prema mekim oralnim tkivima, usklađenost s neuromuskularnom koordinacijom, okluzijom i ostalim komponentama stomatognatog sustava postavlja pred protetičara visoke zahtjeve, dobro poznavanje struke te odgovarajuće tehničke mogućnosti i gradbene materijale. Slijedom navedenoga, rad stomatologa postaje zbog mogućih štetnih posljedica moralno sve odgovorniji, bez obzira na to o kojem se i koliko velikom protetskom nadomjestku radi. Fiksnoprotetske radove pacijenti lakše i brže prihvaćaju zbog veće sigurnosti pri žvakanju, trajne fiksiranosti u ustima i zbog manjeg osjećaja invaliditeta pa se oni izrađuju kada god biološka vrijednost, broj i topografski smještaj preostalih zuba to omogućavaju (ako nema drugih kontraindikacija). Ponekad se ti radovi mogu fiksirati i na implantatima prethodno ugrađenima u čeljusti pacijenta pa se može reći da je zubna implantologija proširila indikaciju za fiksnoprotetske nadomjestke.

ZUBNE PROTEZE

Kada broj i topografski smještaj (raspored) preostalih zuba i/ili njihova biološka vrijednost ne omogućavaju izradu fiksnoprotetskog nadomjestka, tada se u pravilu pristupa izradi djelomične (parcijalne) proteze. Kod potpune bezubosti izrađuju se potpune (totalne) proteze. Budući da djelomične i potpune zubne proteze pacijent može sam skidati i stavljati u usta, govorimo o mobilnim protezama, a dio stomatološke protetike koji se njima bavi mobilnom stomatološkom protetikom. Djelomične proteze prenose žvačni pritisak na koštani fundament preko preostalih zuba i mekih tkiva (koje prekriva protezna baza), a fiksirane su pomoću kvačica, etečmena, teleskopa i prečki. Potpune proteze retiniraju se prvenstveno ventilnim učinkom, adhezijom, kohezijom, negativnim tlakom i mehaničkom retencijom, a žvačni pritisak na koštani fundament prenose uglavnom preko mekih tkiva. Budući da sluznica po istoj jedinici površine može podnijeti oko šest puta manji pritisak nego zub, negativni učinci na živa tkiva gotovo da se ne mogu izbjeći. Zbog toga je planiranje oblika i veličine proteznih baza, rješavanje problema njihove retencije i stabilizacije, uz istovremeno poštivanje bioloških, fizikalnih, profilaktičkih i mnogih drugih zahtjeva, osobito kompleksan i odgovoran zadatak stomatologa. Mobilne se zubne proteze isto tako moraju pravilno uklopiti, kao integralni dio stomatognatog sustava i često rehabilitirati opsežnije narušenu njegovu funkciju i estetiku. Pacijentima s tim protezama u pravilu treba duži vremenski period za navikavanje i prihvaćanje, a mnogi njihovi nosioci imaju osjećaj invaliditeta. Posebno intenzivnim razvojem i napretkom stomatološke protetike u posljednjim desetljećima postižu se sve bolji rezultati u liječenju bezubosti i njenih posljedica. Ipak, neki biološki i fizikalni problemi zubnih proteza nisu ni do danas u potpunosti razriješeni pa ih se ne može smatrati jednakovrijednima prirodnim zubima. Pogrešna su mišljenja pacijenata da su izradom protetskog rada doživotno riješili svoj problem bezubosti. Zubne proteze ipak su strana tijela u biološki promjenjivoj sredini vrlo kompleksnog sustava. Zbog toga su od neizmjerne važnosti njihove redovite kontrole, kao i praćenje onoga što se zbiva s okolnim živim tkivima (minimalno jednom na godinu). Kod nosioca protetskih nadomjestaka postavljaju se i posebni (dodatni) zahtjevi u održavanju oralne higijene. Neredovitost kontrolnih pregleda i neodgovarajuće održavanje oralne higijene uvelike smanjuju njihovu trajnost i iziskuju izradu novih, u pravilu još opsežnijih nadomjestaka. Izrada zubnih proteza kompleksan je i vrlo zahtjevan posao, koji podrazumijeva i odgovarajuće financijske izdatke, pa se ovdje mora spomenuti i ekonomski moment.

Doc. dr. sc. Zdravko Delić, dr. stom.