OKULISTIKA

KAD SA SLIKOM NEŠTO NIJE U REDU

Jesu li krive kamere ili režija?

Nekoliko puta bila sam gost u televizijskom studiju. Zvali su me da, kao okulist, gledateljima pričam o očima. Za mene je to bilo izuzetno iskustvo. Zašto? Shvatila sam da proces vida u ljudi nije ništa drugo nego proces snimanja emisije. Ili obrnuto! Jedna emisija na TV nastaje na istim principima kako nastaje viđenje u ljudi. Kamere snimaju objekt s raznih strana, kablovi iz njih prenose sliku u sobu režije, a tamo cijeli tim ljudi slaže sve u jednu "pametnu" cjelinu koja se pojavi na TV-ekranima. Ničega ne bi bilo da prije svega ne postoji namjera, svjesna želja, interes da emisiju napravimo (zašto bismo uopće nešto radili?). Zatim netko treba osmisliti scenarij (kako ćemo to uraditi?). Treba nam električna energija i osvjetljenje, treba nam tehnička potpora ljudi koji sve to održavaju, komunikacija i usklađenost među njima... i netko tko sve to u "režiji" nadgleda i koordinira.

Kako to u ljudi funkcionira?

Kako ljudi "snimaju svoju vlastitu emisiju" u svakom trenu svojeg budnog stanja? Oči su naše dvije kamere, postavljene za snimanje pod različitim kutovima. Vidni su živci kablovi koji sliku prenose "režiji" - u centar za vid u mozgu. Energiju dobivamo iz glukoze i kisika u krvi, a osvjetljenje nam daje prirodno-sunčevo ili neko umjetno svjetlo. Ideju što i zašto ćemo u nešto gledati daje misao u našoj glavi. Ta ista "glava" smišlja, kad, kako i kuda ćemo pogledati. Mnogi usputni živčani centri osiguravaju tehničku potporu (okreni, usmjeri, približi, izoštri, pojačaj, skreni...), komuniciraju (ti sad ugasi, a ja ću upaliti) i trude se da usklade redoslijed radnji (pogotovo kad se npr. krećemo niza stepenice ili vozimo auto).

Režija je \"šećer na kraju\"

Kad svi dijelovi tima obave svoje, režija u centru za vid velikog mozga slaže "puzzle" u logičnu cjelinu. Pristigle slike oba oka, koje se pomalo razlikuju zbog različitog kuta snimanja, preklopi u jednu - i eto "emisije" u našoj glavi! "On line", obavljeno u tisućinki sekunde! Ne vjerujete? Samo dok ste ovo čitali, prošlo je pola minute. Hajde, pogledajte u nešto i recite mi jeste li primijetili da je proces stvaranja slike u glavi trajao neko vrijeme. Pravo savršenstvo prirode, kad malo bolje promislimo. Koliko čimbenika mora raditi besprijekorno da bismo "samo" vidjeli!

Cijenimo li to ili uzimamo vid zdravo za gotovo?

Što bi na to odgovorili oni kojima se sinhronizacija tih procesa poremetila? Oni tada ne vide dobro. Možda ni prije nisu dobro vidjeli, ali im to nije toliko smetalo. Sad je poremećena "režija" situaciju samo pogoršala. Nešto im se odjednom čini drukčije. Prvo što će okriviti za lošu sliku jesu oči - kamere. "Mutno vidim, vidim duplo, ne mogu izoštriti sliku, nešto nije u redu s mojim vidom... Sigurno mi trebaju naočale." S velikim očekivanjima obrate se okulistu. Ako je doista problem samo u oštrini vida, to je lako riješiti. Okulist će popraviti kamere tako što će odrediti dioptriju i dati im optimalnu oštrinu snimanja. Što ako nije problem u kamerama? Što ako zapinje negdje drugdje u procesu nastajanja slike u glavi? Vidjeli ste koliko tu raznih čimbenika ima. Svaki može zakazati i rezultat će uvijek biti "zamućenje" ili, još gore, "pomračenje". Čega? Okulist može još nešto ustanoviti. Ako isključi kamere kao mogući razlog lošeg vida, provjerit će kablove. Može vidjeti kako izgleda početni dio vidnog živca, a testiranjem vidnog polja može provjeriti živčanu provodljivost. Ako tu nešto "ne štima", okulist će zatražiti pomoć neurologa. Neurolog istražuje dalje. Provjerit će funkcionira li dobro taj isti kabel-vidni živac, ali i svi oni popratni živci i centri u mozgu koji osiguravaju logistiku snimanja. Možda poremećaj vida uzrokuje izraslina ili ugrušak u mozgu. Moguće je da je pacijent pretrpio potres mozga ili udarac u zatiljni dio glave. Čak i trzajna povreda vratne kralježnice može poremetiti koordinaciju snimanja slike. Najčešće je uzrok u prodrmanim krvnim žilama vrata koje hrane splet živaca odgovornih za širenje zjenice i izoštravanje fokusa slike. Tu se stručnost neurologa djelomično preklapa s područjem internista. On pak zna kako pregledati protočnost cjevovoda-cirkulacije i srca kao pumpe. Laboratorijskim pretragama testirat će kvalitetu krvi. Ako nedostaje glukoze ili smo anemični, pa nam nedostaje kisika u krvi, gorivo nije dovoljno kvalitetno da održava stalni "napon energije" dostatan za ispravno snimanje. Što ako je s opremom sve u redu, a slika je i dalje "pomračena"? Što ako su nam svi stručnjaci dosad rekli kako je sve u redu, a mi i dalje ne vidimo dobro? Što ako je kriva "ideja", ako nam scenarij ne valja, ako misao "kako, zašto" nije usklađena, ali mi toga nismo svjesni? Tad nad odgovor može dati psihijatar.

Stres može poremetiti sinhronizaciju vida

Sjećam se jedne dvanaestogodišnje djevojčice koju su savjesni roditelji doveli na pregled okulistu jer se tužila da ne vidi dobro. Zadržana je na Očnoj klinici kako bi se provele pretrage i isključilo neko po život opasno stanje čiji početak može biti udružen s gubitkom vida. U pojedinim testovima nije bilo logike. Neki su pokazivali da bi s vidom trebalo biti sve u redu, a opet, na trenutke je proizlazilo da doista loše vidi. Izmišlja li dijete? Može li zavarati sve stručnjake i dijagnostičke testove? Kako bi dvanaestogodišnje dijete moglo znati "odglumiti" na pojedinom testu kad ne zna koji će rezultat ići u prilog njezinoj mogućoj glumi? Ne! Tu se doista nešto zbivalo. Što? Ispitani su svi opasni organski razlozi za gubitak vida. Sva je "oprema" za snimanje funkcionirala besprijekorno. Što je s "režijom"? Stručnjaci su se složili da dijete pregleda psiholog i dječji psihijatar. Pomnim psihološkim testiranjem djevojčice i razgovorom s roditeljima, dječji psihijatar ustanovio je da dijete nesvjesno reagira mutnim vidom na stres prilikom odvajanja od roditelja. Otac je bio pomorac i često je odlazio na duga putovanja. Djevojčica je uživala u njegovom prisustvu dok je bio kući. Kako se bližio odlazak oca, ona bi osjetila da lošije vidi. Na taj je način dobivala svu roditeljsku pažnju i nastojala odgoditi očev odlazak. Ništa svjesno, ništa namjerno. Liječenje djevojčice preuzeo je dječji psihijatar i vjerojatno je nakon pažljivog pristupa i dugih razgovora uspostavljena ravnoteža u njenoj glavi. Nikad je više nisam srela. Uvjerena sam da se problem lošeg vida nije više ponavljao od onoga časa kad je postala svjesna što ga uzrokuje. Slikovito govoreći, kad bismo danas mogli zaviriti u njezinu glavu, sigurna sam da bismo pronašli cijelu "videoteku" prekrasnih emisija koje je od onda "snimila po svojem scenariju i u vlastitoj režiji".

Mr. sc. Inge Bošković Dragičević, dr. med.