DEMENCIJE

KAKO SE ZOVEM?

Proučavanjem, preveniranjem i liječenjem duševnih poremećaja starijih osoba, koji se kliničkom manifestacijom razlikuju od sličnih poremećaja u mlađih odraslih osoba, bavi se gerontopsihijatrija. Kao posebna supspecijalistička grana u našoj zemlji, unatoč potrebi, ona još ne postoji. Mnogi poremećaji starijih osoba zahtijevaju pažljiviji tretman nego kod mlađih osoba.

Pažljiviji tretman potreban je zbog komorbidnih kroničnih oboljenja, uzimanja druge medikamentozne terapije i kognitivnih zatajivanja. Podaci govore da gotovo jedna trećina bolesnika starijih od 65 godina ima dva ili tri komorbidna oboljenja, a gotovo polovina, uz duševno oboljenje, ima ili je preboljela težu tjelesnu bolest. Napredak u dijagnosticiranju i liječenju oboljenja u gotovo svim zemljama produžio je "očekivano trajanje života". To je dovelo do porasta broja starijih osoba u općoj populaciji (oko 14%), a prati se trend daljeg porasta. Tako je na početku 20. stoljeća bilo dvostruko manje gerijatrijske dobi u odnosu na danas; životni vijek se produžio za skoro 26 godina. Godine 2030. očekuje se 20% populacije starije od 65 godina. Stoga se može očekivati da će i pojavnost duševnih oboljenja koja su karakteristična za stariju životnu dob biti znatno veća nego ranije.

Starost nije bolest

Osim niza medicinskih problema, gerijatrijsku dob prati i niz negativnih socijalno-ekonomskih čimbenika koji negativno utječu na zdravstveno stanje. Najbitniji su takvi čimbenici niži socioekonomski status, opadanje društvene aktivnosti, siromašniji međuljudski kontakti i sve veća socijalna izolacija. Tu dob prati niz neizbježnih stresnih situacija (odlazak u mirovinu, gubici bliskih osoba), a i sama involucija čini ih podložnijima za tjelesna i za psihička oboljenja. Sve to otvara potrebu za bolju sociokupacijsku skrb starijih osoba. Proces starenja sam po sebi obilježen je brojnim promjenama u našem organizmu. Promjene su organske, ali i psihičke. Sve te promjene često predstavljaju opterećenje za obitelj i za cijelo društvo, pa se u okolini starijih osoba čuje o toj težini suživota sa starijim osobama. Činjenica je ipak da se životni vijek produžuje i da moramo svladati negativno sagledavanje starosti te što bolje organizirati skrb o starijim osobama. Psihičke poremećaje starije životne dobi možemo podijeliti u dvije podgrupe: prvu bi činila oboljenja koja su tipična po javljanju u gerijatrijskoj dobi, a drugu mentalna oboljenja koja se manifestiraju u svim životnim dobima, pa i u gerijatrijskoj. Najveći problem, koji se prepoznaje kao javnozdravstveni problem, jesu demencije. To su poremećaji koji se manifestiraju multiplim kognitivnim defektima koji uključuju oštećenje memorije bez oštećenja svijesti. Oštećenje zahvaća inteligenciju, učenje i pamćenje, govor, rješavanje problema, orijentaciju, percepciju, pažnju, koncentraciju, prosuđivanje i socijalne sposobnosti. Dolazi i do značajne promjene osobnosti. Konačno sve zajedno dovodi do značajnog poremećaja u socijalno-radnom funkcioniranju.

Alzheimerova bolest

Demencije su uglavnom progresivne bolesti i ireverzibilne, ali oko 15% demencija reverzibilno je ako tretman počne pravovremeno, prije ireverzibilnog oštećenja. Uglavnom se javljaju u starijoj životnoj dobi. Statistike govore da oko 5% ljudi starijih od 65 godina ima teži, a 15% blaži oblik demencije. Od svih oboljelih od demencije, 50-60% imaju najčešći tip-Alzheimerovu demenciju. Rizični su faktori za Alzheimerovu demenciju: ženski spol, srodstvo s osobama koje boluju od Alzheimerove demencije i trauma glave u prošlosti. Down\'s sindrom također je povezan s razvojem Azheimerove demencije. Bolest je progresivna i obično dovodi za 8-10 godina do smrti. Drugi je najčešći oblik demencije vaskularni tip koji je uzročno povezan s cerebrovaskularnim bolestima. Rizični je faktor za taj tip demencije povišeni tlak i muški spol. Na taj tip demencije otpada 15-30% svih demencija. Javlja se najčešće između 60-tih i 70-tih godina. Oko 10-15% svih oboljelih od demencije istovremeno ima vaskularnu i Alzheimerovu demenciju. Postavljanje dijagnoze demencije temelji se na kliničkom pregledu bolesnika koji objedinjuje psihički status, podatke koje nam daje sam bolesnik, podatke osoba iz okoline bolesnika, laboratorijske pretrage, topografske i funkcionalne pretrage mozga. Demencije se manifestiraju promjenama u kogniciji, umorom, poteškoćama u planiranju i izvršavanju zadataka, promjenama strategije u izvršavanju zadataka i promjenama osobnosti. U ranoj fazi bolesti bolesnik počinje zaboravljati svakodnevne, nebitne činjenice (imena ljudi i neke riječi koje se rijetko koriste). Poslije počinje zaboravljati bitne dogovore i obveze, pa postaje opasan za sebe i okolinu jer zaboravi isključiti plin, struju i slično. Tako postaje ovisan o trajnoj pomoći drugih. Bolesnik najprije gubi sposobnost prisjećanja na blisku prošlost, dok se dobro sjeća starijih sadržaja. Kasnije, kako bolest napreduje, u potpunosti gubi sposobnost sjećanja imena bliskih rođaka, osobnih podataka o sebi, pa i vlastitog imena. Zbog nesjećanja, sklon je konfabulacijama kako bi ispunio rupe u pamćenju. Dementne osobe sklone su detaljnom prepričavanju, ljutnji, sarkazmu, glupim šalama, patetičnom izrazu lica, agresiji i emocionalnoj labilnosti. Kasnije gube sposobnost snalaženja u prostoru pa često ne znanju pronaći put do kuće, a ne mogu slijediti upute kako doći do nekog cilja. Bolest napreduje i bolesnik se više ne snalazi ni u vlastitom stanu. Ne snalazi se ni u korištenju uobičajenih predmeta u kući. Premorbidne crte osobnosti naglašavaju se. Tako nerijetko postaju egocentrični, zajedljivi, sumnjičavi, uz sužen spektar emocija za prethodno za njega važne emotivne relacije. Nerijetko se javljaju i stanja erotiziranosti i seksualne nedistanciranosti u smislu pokazivanja spolovila ukućanima, ali i stranim osobama. Ponekad postanu nemirni, uzbuđeni, agresivni, uz poremećen ritam sna i budnosti te pojavu sumanutih ideja i halucinacija. Zanemaruju osobnu higijenu, a potreba za hranom mijenja se od potpunog zanemarivanja ishrane do prežderavanja. Kako bolest napreduje, oštećenja mozga sve su veća, bolesnik gubi kontrolu sfinktera te konačno biva trajno prikovan za krevet. U konačnosti bolesti izaziva potpuni invaliditet i takve osobe traže potpunu brigu i njegu. Azheimerova demencija, najčešći oblik, neurodegenerativna je bolest mozga. Uzrok te bolesti još uvijek je nejasan. Spominje se više uzročnih čimbenika. Postoje dokazi koji govore o genetskoj predispoziciji i uvjetovanosti. Ipak, približno 50% Alzheimerove demencije ne pokazuje obiteljsku povezanost, što govori da i drugi faktori determiniraju bolest. Najbolje je proučeno područje poremećaj neurotransmitera u toj bolesti. Tako se multipli kognitivni defekt povezuje s defektom aktivnosti acetilkolina i atrofijom kore, ali i dubljih struktura mozga, što rezultira stvaranjem neurofibrilarnih čvorića i senilnih plakova koji se dokazuju rendgenološkim pretragama (kompjutorizirana tomografija i magnetska rezonancija mozga).

Vaskularne demencije

Vaskularne demencije nastaju zbog vaskularne bolesti mozga, uključujući hipertenzivnu cerebrovaskularnu bolest, koja uvjetuje infarkt mozga. Infarkti su obično mali, ali se njihov učinak kumulira (zbraja). Te demencije obično započinju u starijoj dobi. Mogu nastupiti naglo, nakon moždanog udara koji je izazvala tromboza, embolija ili krvarenje u mozgu. Obično se radi o brojnim žarišnim promjenama, a rijetko o jednom velikom infarktu. Demencija se razvija unutar 1-3 mjeseca od moždanog udara. Nakon brojnih prolaznih ishemičnih epizoda, koje često prebrode kod kuće, može također doći do razvoja vaskularne demencije. Obično se razvija 3-6 mjeseci nakon ishemičnih epizoda. Klinička slika vaskularnih demencija ne razlikuje se od kliničke slike Alzheimerove demencije. Demencije se mogu razviti i zbog niza drugih neurodegenerativnih i funkcionalnih bolesti mozga, zbog traume glave, ali i niza infektivnih oboljenja koja zahvaćaju moždane strukture. Tretman i liječenje Alzheimerove demencije objedinjuju opće principe: psihosocijalni tretman, terapiju kognitivnih zatajivanja, terapiju psihoze i agitacije, terapiju depresivnosti, terapiju nesanice i ostale tretmane. Opći principi trebaju evaluirati mogućnosti da si bolesnik naudi (suicidalnost) i educirati obitelj o bolesti. Psihosocijalni tretman objedinjuje u sebi okupacijsku terapiju bolesnika, terapiju prisjećanja i realitetnu terapiju. Terapija kognitivnih zatajivanja provodi se antidemencijskim lijekovima: Tacrine, Aricept, Remynil. Velika važnost u liječenju pridaje se visokim dozama E-vitamina. Terapiju psihoze i agitacije provodi se antipsihoticima, anksioliticima i antikonvulzivima. Za rješavanje depresivne simptomatologije koriste se antidepresivi (treba izbjegavati tricikličke antidepresive zbog nuspojava koje kod starijih ljudi mogu biti ozbiljne). Nesanicu liječimo nebenzodijazepinskim hipnoticima (Zolpidem, Alpidem), jer benzodijazepinski hipnotici izazivaju dnevnu sedaciju. Uz primjenu nebenzodijazepinskih hipnotika treba provoditi higijenu spavanja, koja uključuje odlazak na spavanje uvijek u isto vrijeme i isključivo u krevet, lagan obrok prije spavanja i ograničavanje uzimanja kofeina. Ostali tretmani objedinjuju razne lijekove koji se mogu koristiti kod demencije. Tako se često koristi aspirin za bolju moždanu cirkulaciju, ginko-proizvodi, melatonin i estrogeni (kod žena u menopauzi).

Doc. dr. sc. Gordana Rubeša, dr. med.