MENTALNO ZDRAVLJE, POREMEĆAJI I BOLESTI

RAZMIŠLJANJA O ORGANIZACIJI ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Prateći podatke u Godišnjaku hrvatske zdravstvene službe za 2000. godinu vidi se da u Rang-ljestvici deset vodećih uzroka smrti nema duševnih poremećaja i poremećaja ponašanja niti kongenitalnih abnormalnosti; njihov je postotni udio u smrtnosti tek 1,54%.

Hospitalizacija oboljelih iz tih skupina bolesti višestruko je veća, 7,6%, i dugo traje, najčešće zbog shizofrenije u dobnoj skupini od 20 do 59 godina i demencije poslije 65. godine života. Po pregledima u ambulantama primarne zdravstvene zaštite, postotni udio skupine duševnih bolesti i poremećaja kretao se od 4-5% i s tim postotkom ta je skupina na 9. mjestu na rang listi. Od toga su u oko 60% utvrđene neuroze i afektivni poremećaji povezani sa stresom, u oko 8% duševni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem alkohola, u 8% shizofrenija, u oko 6% senilnost i demencija pa epilepsija, PTSP itd. Značajan je porast oboljelih od depresije, uključujući neurotske depresivne sindrome. Zapažen je i porast dementnih staračkih pojava, a od njih 60% zauzima Alzheimerova bolest. Prema tome, mentalni poremećaji i bolesti onesposobljuju, ali od njih se u manjoj mjeri umire. Vrlo su značajni podaci, za 2002. godinu, da oko 10% stanovnika uzima sedative, pa su oni po utrošku lijekova na prvom mjestu, a na drugom su antibiotici. U svijetu oko 500 milijuna ljudi boluje od nekog oblika mentalnog poremećaja; jedna trećina nesposobnosti uzrokovana je njima. Oko 25% ljudi razvije jedan ili više mentalnih poremećaja u nekom od životnih razdoblja.

Bolje spriječiti...

Ti su podaci nesumnjivo upozoravajući. U svijetu i u nas bilježi se porast broja oboljelih od mentalnih poremećaja i bolesti, još je uvijek značajan broj liječenih u skupim i depresivnim bolničkim uvjetima, a potrošak psihofarmaka vrtoglavo raste. Zdravstvo i medicina suočavaju se s pojavom bolesti koje se približavaju mjestu što ga zauzimaju neke druge kronične nezarazne bolesti. Neuroze i afektivni poremećaji povezani sa stresom, posljedice alkoholizma, razna dementna stanja u starosti sve više opterećuju liječnike opće medicine. Društvo je ugroženo posljedičnim stanjima: nasilničkim ponašanjem osoba s duševnim smetnjama, samoubojstvima, alkoholnim psihozama, kriminalitetom ovisnika itd. Psihijatrijska kurativa još je uvijek u prvom planu, a zapostavljena je sve potrebnija mentalna preventiva, koja bi mogla očuvati mentalno zdravlje i zaustaviti porast mentalnih poremećaja i bolesti.

Nevidljiv početak bolesti

Psihijatrija je medicinsko-psihološka znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem, sprečavanjem i liječenjem psihičkih abnormalnosti i duševnih bolesti i zaštitom duševnog zdravlja, promatrajući bolesnika i bolest u kontekstu sredine i njegovih odnosa s okolinom. Duševne bolesti ili psihoze poremećaji su psihičkog života, često nepoznatoga podrijetla i često doživotne. To su npr. shizofrenija, manično-depresivna psihoza, paranoja, depresija, alkoholične psihoze, neke epilepsije; neuroze ne spadaju u psihoze. Granice između normale i početka bolesti na psihičkom području nisu lako uočljive. Zbog nejasnog prijelaza od graničnih do psihopatoloških dimenzija nastaju teškoće dijagnosticiranja i terapije, kojima je u određenim periodima tretmana pouzdano dorastao specijalist psihijatar. Psihijatrijska dijagnostika i terapija izrazito je interdisciplinarna struka koja zahtijeva povezivanje psihijatrije, neurologije, psihologije, neuroradiologije, molekularne medicine i genetike, biokemije, psihofarmakologije i drugih disciplina. U suvremenoj psihijatriji naglasak je na vanjskim, društvenim i ekonomskim utjecajima na pojedinca, koji danas i sam postaje sudionik u razrješavanju teškoća svojih bolesnih zbivanja. Obitelj ima posebnu važnost za razvoj duševno zdrave i zrele ličnosti. Podskupine su psihijatrije gerontopsihijatrija i dječja psihijatrija. Psihoanalizu kao metodu liječenja uveo je Freud, provode je posebno izobraženi stručnjaci i ponekad traje nekoliko godina. U takvim uvjetima i okolnostima liječenje duševnih bolesnika u bolnici ("ludnici"), kao anakronizam negdašnje psihijatrije, pomalo ustupa mjesto ambulantnom liječenju. Psihofarmaci, tj. psihotropni lijekovi, imaju nedvojben terapijski učinak, no kako ih ima oko tisuću, treba dobro poznavati i njihov korisni učinak, i štetno djelovanje, i nus-pojave. Valja spomenuti da takozvane psihosomatske bolesti ne spadaju u skupinu duševnih poremećaja - to su tjelesne, organske bolesti kojima uzrok leži, osim unutarnje dispozicije i izloženosti vanjskim čimbenicima, u psihosocijalnim i stresnim izazovnim činiteljima, kao npr. kod peptičkog ulkusa dvanaesterca ili želuca.

Posao za stručnjaka

Za tako kompleksne skupine bolesti, kao što su duševni poremećaji i bolesti, čiji uzroci često nisu poznati ili su zamršeni endogeni genetski ili biokemijski, čija je rana dijagnostika teška, čije je liječenje vrlo specifično i odudara od klasičnog liječenja ostalih bolesti čovjeka, za njih dijagnostičar-terapeut mora biti velik znalac tog uskog područja medicine - specijalist psihijatar. On mora raspolagati suvremenim tehničkim dijagnostičkim i terapeutskim uređajima. On mora izbjegavati bolničko liječenje, koje nerijetko može imati neželjen učinak na bolesnika; pretežno se hospitaliziraju za okolinu i za sebe opasni bolesnici. Princip je terapije osobni pristup i vješta i strpljiva komunikacija te ispravna farmakopsihoterapija. To psihijatar može svladati uz pomoć liječnika opće medicine koji će, poslije uvodne, uskospecifične obrade psihijatra, po njegovim uputama nastaviti liječenje, razgovore i kontrolu bolesnika, uz komunikaciju s njegovom obitelji i uz pomoć patronažne sestre. Za takvo preuzimanje mentalnih bolesnika liječnik opće medicine mora biti dobro izobražen, u sklopu trajne stručne izobrazne koja, kao i na svim područjima medicine, mora biti doživotna, u svim zanimanjima, ali u medicini naročito. Psihijatar svakako, bez obzira na visoku kvalitetu liječnika opće medicine, mora ostati u povremenom kontaktu s bolesnikom. Psihijatar ostaje dijagnostičko-terapeutska osovina. U njegovom je djelokrugu rada i fundamentalna znanost: istraživanje staničnih i molekularnih mehanizama, genetske uzročnosti, genska terapija, autoimuni uzročni procesi, kongenitalne bolesti, biokemijski moždani procesi, novi lijekovi i, pri svemu tome, poštivanje etičkih normativa i čovječje ličnosti i dostojanstva.

Jači od životnih neprilika

Nikada se ne smije zaboraviti, nitko od onih koji skrbe za mentalnog bolesnika, ali i za zdravog i prividno zdravog čovjeka, da je u medicini u središtu svega čovjek. Svi koji se skrbe, premalo se skrbe za zdrave, među kojima ima i prividno zdravih. Prema pokazateljima rizičnosti tražit će se među njima mogući duševni bolesnik. Ako je dijagnoza rana, bit će i prognoza mnogo bolja, čak i u bolesti kao što je shizofrenija. I tu je najveća uloga liječnika opće medicine, jer on najbolje može poznavati povjerene mu stanovnike i njihove obitelji, on je u stanju prvi i rano otkriti začetak neke mentalne bolesti i tada tražiti mišljenje psihijatra. Općenito su duševni poremećaji češći u podskupinama pučanstva izloženog strasnim okolnostima, onoga s nižim socio-ekonomskim statusom, odvojenih osoba, osoba u žalosti i nezaposlenih. Duševnim poremećajima još su posebno izloženi alkoholičari i narkomani. Suzbijanje tih ovisnosti ujedno je prevencija posljedičnih duševnih poremećaja i bolesti. Rizični su čimbenici u starijoj dobi: psihička neaktivnost, osamljenost, potištenost, osjećaj beskorisnosti, depresija, nezainteresiranost za nove spoznaje, odvajanje od mladih ljudi i obitelji, tjelesna neaktivnost. Čuvanje mentalnog zdravlja još je uvijek u zapećku medicinske skrbi za dokazane duševne bolesnike. Bilo bi manje duševnih poremećaja i bolesnika kad bi pučanstvo dobivalo, na popularan način, stručne savjete kako da se prilagodi otežavajućim životnim prilikama i da tako prilagođeno ostane i duševno zdravo. Ne stavlja se dovoljno naglasak na poštivanje bližnjega, na pomaganje bližnjemu, na aktivno suosjećanje s bližnjim. Suvremeni čovjek pretvorio se u brigu za vlastiti materijalni boljitak, ne razmišljajući i o mentalnom napretku. Zakazuju, još uvijek, i društvene institucije: za sveukupnu preventivu ne daje se više od 2-4% sredstava što se troše za zdravstvo u cjelini. Čeka se bolesnoga, ne očvršćuje zdravoga!!! Tako je i s mentalnim zdravljem. Upravo bi očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja trebalo biti početak svrhovite i perspektivne borbe za smanjivanje sve većeg broja mentalnih poremećaja i bolesti.

Prim. dr. Ivica Ružička