POREMEĆAJI RASPOLOŽENJA
NAKON SUNCA DOLAZI KIŠA
Poremećaji osnovnoga nivoa raspoloženja nazivaju se poremećaji raspoloženja. Često
su praćeni i nekim drugim promjenama u psihičkim i tjelesnim funkcijama. Raspoloženje
se može mijenjati u dva smjera: od sniženog raspoloženja, koje nazivamo depresija,
do povišenog raspoloženja, koje nazivamo hipomanija ako se radi o težem poremećaju.
Uobičajen, normalan spektar emocija (tuga, bol i radost) dio je tkanja naših svakodnevnih života, i kao takvog treba ga razlikovati od patoloških stanja ili poremećaja raspoloženja. Tuga ili "normalna depresija" predstavlja univerzalni humani odgovor na poraz, razočaranje ili druge ozbiljne situacije. Tihi, neprimjetni depresivni periodi često se javljaju kao reakcija na određene praznike ili značajne obljetnice, kao i tijekom premenstrualne faze i prvog tjedna po porodu. Takve praznične tuge, reakcije na obljetnice, premenstrualne depresije i maternalne tuge same po sebi ne predstavljaju bolest, no osobe s predispozicijom za poremećaj raspoloženja mogu se u takvim uvjetima i dekompenzirati. Žalovanje predstavlja prototip za reaktivnu depresiju. Žalovanje ne uzrokuje kliničku depresiju, osim u onih koji imaju predispoziciju za poremećaj raspoloženja. Povišenost (radost) povezuje se s uspjehom i postignućem. Nakon takvih pozitivnih događaja može uslijediti paradoksna depresija, vjerojatno zato što je udružena s povećanom odgovornošću. Povišenost se smatra obranom od depresije ili negacijom boli i gubitka, kao npr. rijetki oblik žalovanja, kada povišena hiperaktivnost u potpunosti nadomjesti očekivanu bol.
Poremećaji raspoloženja događaju se kada tuga ili povišenost imaju intenzitet
ili vremensko trajanje iznad očekivanoga, a osoba ne može kontrolirati takva stanja.
Osim reaktivnih uzroka, poremećaj raspoloženja može se pojaviti endogeno, tj.
bez vidljivog stresa. U kliničkoj praksi razlikujemo bipolarne (depresivne i povišene
epizode) i unipolarne (samo depresivne) poremećaje raspoloženja.Iako jedna od četiri osobe obolijeva od nekog oblika poremećaja raspoloženja, životni rizik za klinički značajan oblik obolijevanja od poremećaja raspoloženja manji je od 15%. Stopa pobola nešto je veća za žene u odnosu na muškarce. Bipolarni poremećaji najčešće počinju u 20-im i 30-im godinama života. Depresija je ravnomjernije raspoređena tijekom života i prosječno počinje dekadu kasnije od bipolarnih poremećaja. Poremećaji raspoloženja rijetki su prije adolescencije. Temeljne osobine depresivne bolesti u djetinjstvu nisu osobito različite od onih u odrasloj dobi, samo se manifestiraju u područjima važnim za roditelje i djecu, kao što su škola i igra. Na depresiju otpada 70% svih psihijatrijskih dijagnoza u nepsihijatrijskim ordinacijama. Kultura, društvena klasa i rasna pripadnost ne predstavljaju dodatne rizike za stopu incidencije poremećaja raspoloženja. Sociokulturalne razlike mijenjaju kliničku sliku. Tako su somatske pritužbe, zabrinutost, napetost i iritabilnost češće izražene kod pripadnika nižih socioekonomskih slojeva.
Bipolarni poremećaji raspoloženja najčešće počinju depresijom te su karakterizirani bar jednim povišenim periodom tijekom trajanja bolesti. Unipolarni poremećaj raspoloženja (depresivni poremećaj) rekurentnog je tijeka, no u trećine oboljelih javlja se samo jednom u životu. Termin melankolija rezerviran je za tipične oblike depresivnog poremećaja sa simptomima agitacije, gubitka tjelesne težine, patološke krivnje, srednje ili ranojutarnje nesanice, dnevnih varijacija u raspoloženju, uz pad aktivnosti te gubitak sposobnosti za osjećaj zadovoljstva. Melankolija zahtijeva somatsko liječenje i dobro reagira na liječenje antidepresivima. Unipolarni poremećaj epizodnog je tipa, s asimptomatskim fazama između relapsa. Kronicitet iznosi 15-20% i nastupa iznad 50-e godine života. Atipični depresivni poremećaj razlikuje se u tome što tijek bolesti fluktuira sa značajnim primjesama fobičnih simptoma, uz naznačenu napetost i ustrašenost, povećan apetit, večernje pogoršanje, početne nesanice te jutarnju pospanost.
Simptomi depresije i manije odraz su, kao i kod ostalih medicinskih stanja, poremećaja različitih procesa u organizmu. Točan mehanizam nastanka poremećaja raspoloženja nejasan je, no interakcija niza čimbenika smatra se najvjerojatnijim mehanizmom. Nasljedni čimbenik utvrđen je kao predisponirajući čimbenik rizika, iako se pojavljuju forme bez nasljednog čimbenika. Stresni životni događaji (separacije) često prethode unipolarnim depresivnim epizodama. Uloga psiholoških precipitirajućih čimbenika manje je sigurna kod pacijenata s bipolarnim poremećajem. Prijelaz s depresije na maniju događa se uz nesanicu kroz 1-3 dana.
Bilo koji tip osobnosti može razviti kliničku depresiju, no povratne unipolarne oblike razvijaju osobe koje su introvertne i pasivno ovisne. Takve osobe nemaju adekvatne socijalne vještine da se prilagode promjenama koje iskaču iz rutine svakodnevice. Gubitak roditelja u djetinjstvu ne povećava nužno rizik za nastajanje poremećaja raspoloženja. Ipak, takve osobe češće obolijevaju od depresije u mlađoj životnoj dobi. Bolest je najčešće intermitentnog tijeka, a pokušaji suicida češći su. Veća podložnost žena depresiji ranije je objašnjena pasivno-zavisnom ulogom žena u društvu, kao i nemogućnošću da kontroiraju svoju sudbinu u muški orijentiranim zajednicama. Ipak, biološka osjetljivost žena relevantnija je.
Dijagnosticiranje poremećaja raspoloženja temelji se na simptomatskoj slici, tijeku,
obiteljskoj anemnezi, kao i na neujednačenom odgovoru na somatske intervencije.
Unipolarni depresivni poremećaj karakterizira depresivno raspoloženje, iritabilno,
anksiozno ili kombinirano stanje. U maskiranih depresija, svjesno izražavanje
simptoma depresije može biti odsutno. Umjesto toga, pacijent se žali na tjelesne
bolesti, ili pak može imati obrambenu masku vidljive veselosti. Neki se pak pacijenti
žale na razne boli i bolne sindrome, strahove od bijesa ili strahove od duševne
bolesti. Depresivno raspoloženje udruženo je s osjećajem krivnje, idejama samoobezvrjeđenja,
smanjenom koncentracijom, neodlučnošću, smanjenim interesom za uobičajene aktivnosti,
socijalnom izolacijom, beznađem, osjećajem bespomoćnosti, kao i sa željom za smrću
i suicidom. Depresija se prezentira psihomotornom usporenošću, usporenim mišljenjem
i govorom, sve do depresivnog stupora, kada prestaju sve voljne aktivnosti. Kod
nekih se pacijenata javljaju psihomotorna agitacija, nemir i potreba za govorom.
Kod drugih, naročito bipolarnih, vidi se pak pretjerano spavanje, anoreksija i
gubitak tjelesne težine, koji mogu biti po život opasni. Prejedanje i pretilost
rjeđe se vide, karakteristični su za blažu depresiju. Česti su i gubitak spolne
želje, tegobe u postizanju orgazma, kao i izostanak menstruacije. U 15% depresivnih
pacijenata uočavaju se i psihotični simptomi, najčešće u melankoliji. Tada ih
često halucinirajući glasovi optužuju za određena zlodjela i osuđuju ih na smrt.
Vizualne obmane rjeđe su i tada često vide pokojne rođake i članove obitelji.
Osjećaji nesigurnosti i bezvrjednosti ponekad vode do toga da se pacijenti osjećaju
promatranima, imaju osjećaj da ih prate i proganjaju. Drugi misle da imaju stigmatizirajuće
bolesti te da mogu zaraziti ostale. Ponekad se dogodi da pacijenti poubijaju članove
svoje obitelji s razlogom da ih spase od zle sudbine, te da potom izvrše suicid.
Bipolarni poremećaj u razvijenoj maničnoj psihozi karakterizira povišeno raspoloženje,
ali ponekad iritabilnost i otvoreno neprijateljstvo. Bolesnik je uvjeren da se
nalazi u najboljem mogućem stanju. Nemogućnost uvida i nekritičnost vode k opasnom
ponašanju. U pravilu odbijaju svaki nagovor na liječenje. Manična epizoda nastupa
naglo, u tijeku nekoliko sati ili dana. Takvi bolesnici uglavnom su euforični,
ali često iritabilni, s niskim pragom toleracije, uz izražavanje ljutnje i neprijateljstva.
Govore ubrzano i ne daju okolini da dođe do riječi. Pažnja im skače s teme na
temu i tako postaju nerazumljivi jer niti jednu temu ne dovode do kraja. Prestaju
spavati li spavaju svega 2-3 sata i govore kako im je to dovoljno. Interpersonalni
sukobi mogu dovesti do paranoidnih obrada realiteta u smislu ideja proganjanja.
Mišljenje i aktivnost ekspanzivni su te progrediraju u obmane grandioznosti, ideje
moći, snage, bogatstva, inventivnosti. Ponekad su prisutne vidne i slušne halucinacije.
Manične osobe neumorno su, pretjerano uključene u razne djelatnosti, bez percepcije
razine opasnosti ili ugroženosti. Tako postaju rastrošne, seksualno nedistancirane
i donose nelogične poslovne odluke. Ekstremno, aktivnost može biti toliko ubrzana
da ne postoji povezanost između raspoloženja i ponašanja (besmislena agitacija
koja se naziva delirantna manija). Predstavlja urgentno stanje budući da pacijent
može egzitirati zbog opće tjelesne iscrpljenosti.U liječenju poremećaja raspoloženja indicirana je kombinacija farmakološke i psihološke terapije. Psihofarmaci koji su djelotvorni u liječenju poremećaja raspoloženja jesu: antidepresivi, stabilizatori raspoloženja, soli litija, EST (elektrostimulirajuća terapija).
Brojne su komplikacije poremećaja raspoloženja. Najozbiljnija je suicid. Predstavlja 15% smrti kod neliječenih poremećaja raspoloženja i pokazuje tendenciju javljanja unutar 4-5 godina od prve kliničke epizode. Fazu oporavka, kada se psihomotorna aktivnost vraća na normalu, a raspoloženje je još tamno, smatramo glavnim periodom rizika od suicida. Dodatni su rizici u premenstrualnoj fazi i kod osobno značajnih obljetnica. Kao komplikacija javlja se i sekundarni alkoholizam, kao i zloraba sedativa i hipnotika. Porast mortaliteta od kardiovaskularnih bolesti događa se u oboljelih od bipolarnog poremećaja i ne vezuje se za liječenje litijem. Razlozi nisu jasni. Česte epizode bipolarnog poremećaja dovode do socijalnih komplikacija: bankroti, uništene karijere, kao i ponovljeni brakolomi. Nadalje, svi poremećaji raspoloženja mogu otrovati sve sfere obiteljskoga života, kao i otrgnuti roditeljstvo od djece. Rano prepoznavanje, kao i sveukupni pristup (psiho, socio i farmakoterapijski), mogu minimizirati navedene komplikacije.
