DJEČJA I ADOLESCENTNA PSIHIJATRIJA I PSIHOTERAPIJA
OD NESAMOSTALNOSTI DO ZRELOSTI
Mentalno zdravlje djece i adolescenata područje je interesa dječjeg i adolescentnog
psihijatra. Skrb za mentalno zdravlje mladih treba započeti još u dojenačko doba,
tako da je ispravnije govoriti o dojenačkoj, dječjoj i adolescentnoj psihijatriji.
Psihičke smetnje u djece i adolescenata ne mogu se i ne smiju kvalificirati samo prema manifestacijama kliničkih slika i simptomatologiji koju pojedine dijagnostičke kategorije sadrže. I kod djece i kod adolescenata nužno je sagledati simptomatologiju kroz dvije dimenzije: jedna je dimenzija razvoja, a druga je dimenzija obitelji iz koje dijete ili adolescent dolazi.
Sagledati simptomatologiju kroz razvojnu dimenziju znači sljedeće: poznavati razvojne procese prema teorijskim konceptima psihodinamskog tumačenja psihoseksualnog razvoja, te usporediti u kojoj je aktualnoj razvojnoj fazi dijete ili adolescent koji traže psihijatrijsku i psihoterapijsku pomoć. Kronološka dob djeteta ili adolescenata ne označava točnu poziciju dostignutih razvojnih procesa.
Pojam razvoja djeteta podrazumijeva procese putem kojih dijete, od potpune ovisnosti
o svojoj okolini, završetkom adolescencije, postaje odrasla, zrela osoba.Razvoj se odigrava prema biološkim zakonitostima, a razvojne faze slijede jedna za drugom i međusobno se nadopunjuju.
Svako se dijete rađa s određenim genetskim potencijalom koji jednim dijelom određuje njegovu "sudbinu". Drugim dijelom "sudbina razvoja" ovisi o socio-kulturnoj i ekonomsko-intelektualnoj okolini djeteta.
Emocionalna klima, u kojoj se odvija cijelo razdoblje razvoja, bez sumnje je od najvećeg značaja za procese rasta i razvoja u cjelini.
Obitelj je, dakle, ona "druga dimenzija" o kojoj treba voditi računa prilikom procjene psihičkih poteškoća djece i adolescenata. Dječji i adolescentni psihijatar treba stoga poznavati psihopatologiju odraslih, a isto tako i dinamiku obiteljskih odnosa.
Prostor predviđen za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju ograničava detaljna tumačenja razvojnih faza. U tekstu koji slijedi dat je kratak pregled razvoja ličnosti od rođenja do završetka adolescencije.
Sve teorije ranog razvoja uvažavaju odnos biološke datosti (genetike) i utjecaja okoline (u prvom redu majke) na putu razvoja koji polazi od ovisnosti prema autonomiji.
Psihodinamska teorija tumači razvojne procese uz pomoć Freudove klasične, nagonske teorije i teorije objektnih odnosa.
Rani razvoj obuhvaća prve dvije godine života djeteta i one su od presudnog značaja za strukturiranje i funkcioniranje ličnosti.
Razvojne faze odvijaju se po određenom redoslijedu: oralna, analna, falusna i edipska faza te faza latencije, a nazivaju se prema području ekscitacije libida, odnosno prema erogenim zonama. Razvojne faze nisu strogo vremenski ograničene i na njihov međuodnos utječe razvoj motorike i govora.
Svi traumatizmi u tom periodu, bili oni tjelesni ili psihogeni, ostavljaju duboke tragove u razvoju djeteta.
Svako dijete jedinstveno je i različito od drugoga. Njegove su potrebe naoko jednostavne.
Tijekom ranog razvoja najznačajnije je da dijete i njegova majka uspostave dobar
i trajan odnos na način da su aktivno i emocionalno usklađeni. To znači da majka
("dovoljno dobra majka" po Winnicottu) prepoznaje potrebe svog djeteta,
zna "dešifrirati" njegove signale i adekvatno odgovara na te potrebe.
Nadalje, usklađenost djeteta i majke gradi temelje za bazično povjerenje koje
je neophodno za dalji zdrav razvoj. Taj prvi odnos (dijete-majka) prototip je
svih drugih odnosa koje će dijete tijekom svog života izgrađivati. Uloge majke
u procesima usklađivanja s djetetom podrazumijeva sposobnost majke da se prilagodi
potrebama djeteta, uključuje njezina iskustva iz vlastitog djetinjstva i transgeneracijski
prijenos emocija i iskustva.Winnicott naglašava da "nema djeteta bez materinske njege; majka stvara svoje dijete i dijete svoju majku".
Latencija je period između edipske faze i adolescencije. Taj mirni period razvoja karakteriziraju skriveni i pritajeni nagoni koji, dakako, i dalje djeluju.
Adolescencija je razvojna faza kojom razvoj završava i ona obuhvaća gotovo polovicu cjelokupnog razvoja (od 9/10g do 22/24g). Čini se da se dobne granice perioda adolescencije šire, kao da iz godine u godinu adolescencija sve ranije započinje i sve kasnije završava. Jedan je od razloga produženje školovanja, koje rijetko kada završava prije 24 godine, te se i uvjeti za samostalni život stječu kasnije.
Termin adolescencije često se zamjenjuje pubertetom, koji označava fizičke promjene tijekom odrastanja. Adolescencija je, pak, ukupan zbroj prilagodbi na stanje puberteta, ili, kada govorimo o adolescenciji, govorimo i o pubertetu u njegovim psihološkim aspektima.
Prema novijoj literaturi, adolescencija se dijeli na: preadolescenciju (9/10 do11/12), adolescenciju u užem smislu (rana 12-14g, srednja 15-17g i kasna 18-20g) i postadolescenciju ili mladu odraslu dob (21-24g).
Svaka od tih faza ima svoje specifičnosti i svoje razvojne zadaće. Ukratko, razvojne zadaće mogu se sažeti u sljedeće: formiranje spolnog identiteta, proces odvajanja od roditelja, uključivanje u skupinu vršnjaka, učvršćivanje strukture ličnosti procesima identifikacije i konsolidacije sebstva, odnosno cjelovitog doživljaja vlastite osobe.
Pojava psihičkih smetnji u djece potaknuta je dječjom ovisnošću o okolini i njezi
s jedne strane, ali i napetošću i stresovima koje sobom donosi sam razvoj s druge
strane. Dojenčad i mala djeca reagiraju na uvjete neadekvatne njege najčešće poteškoćama vezanim uz spavanje i hranjenje.
U ranoj dobi česti su razni strahovi (od mraka, osamljenosti, stranih osoba, od odvajanja, groma, vjetra itd.), problemi vezani uz eliminaciju urina ili stolice te poteškoće na planu ponašanja djeteta (destruktivnost, neurednost, motorički nemir, ispadi bijesa itd.).
U adolescenciji, razvojne zadaće u mladoj osobi pokreću valove tjeskobe, straha, nesigurnosti, srama i neraspoloženja i traže da se mlada osoba obrani od navale čudnih i novih osjećaja koji se u njoj pojavljuju.
Najčešća su anksiozna i depresivna stanja, poremećaji hranjenja (anoreksija i bulimija), poremećaji ponašanja, školski neuspjeh, konzumacija sredstava ovisnosti, poremećaji doživljaja vlastitog identiteta, ponekada autoagresivna i heteroagresivna ponašanja.
Kada dijete napusti ekspresiju pomoću igre i zamijeni je verbalnom, kreće ka putu svoje socijalizacije.
Psihoterapijski rad s adolescentima temelji se na psihodinamskim načelima koja proistječu iz razvojnih teorija i respektiraju podfaze adolescencije. Grupni i individualni psihoterapijski programi te obiteljska psihoterapija čine bazične terapijske okvire unutar kojih se za svakog pojedinog adolescenta, sukladno odnosu aktualnih psihičkih poteškoća i zdravih snaga ličnosti, oblikuje terapijski cilj koji usmjerava razvojne procese u smjeru zdravog razvoja.
Dakako, medikamentozna terapija nije isključena iz procesa liječenja psihičkih poremećaja djece i adolescenata. Treba naglasiti da svaka uporaba lijekova u liječenju djece i mladih zahtijeva dobru procjenu, iskustvo i suptilnost upravo zbog razvojnih procesa i sazrijevanja svih organskih sustava.
