SHIZOFRENI POREMEĆAJI
CIJEPANJE RAZUMA
Shizofrenija je jedna od najstarijh bolesti u ljudi. Najraniji opisi te bolesti
sadrže obiteljsko podrijetlo, endogeni uzrok, rani početak, remitirajući ili progresivni
tijek, bizarne ideje, disocijaciju misli i emocija, kao i socijalno povlačenje.
Shizofrenija je kronična duševna bolest, koja obično počinje u adolescenciji i
brzo dovodi do raspada ličnosti. Karakterizirana je poremećajem u mišljenju, osjećanju
i ponašanju. Obično kod tih poremećaja razlikujemo prodromalnu fazu, aktivnu fazu
i fazu remisije.Prevalencija tijekom života iznosi oko 0,6-1,5%. U Hrvatskoj ima oko 19000 shizofrenih bolesnika, a stopa prevalencije je oko 0,4%. Nešto veću prevalenciju imaju Istra i Primorje, oko 0,7%. Prema brojnim studijama, najveća je stopa prevalencije u Irskoj i Švedskoj. Odnos muškaraca i žena je 1:1. Viša prevalencija nađena je u nižim socioekonomskim klasama. To se objašnjava socijalnom dezorganizacijom koja dovodi do toga da bolesnici zbog prirode bolesti skliznu na društvenoj ljestvici. Bolest najčešće počinje između 15. i 35. godine života. Rijetko se javlja prije 10. godine i poslije 50. godine života. Kod muškaraca obično počinje nešto ranije, između 15. i 25. godine života, a kod žena između 25. i 35. godine života. Židovi obolijevaju manje od pripadnika drugih vjera. Veće pojavljivanje oboljenja zabilježeno je zimi i u rano proljeće, što se povezuje s mogućom virusnom uzrokovanosti bolesti.
Podtipovi shizofrenije su: paranoidni, dezorganizirani ili hebefreni, katatoni, nediferencirani i simpleks.
Paranoidni tip shizofrenije obilježava zaokupljenost sistematiziranim sumanutostima ili čestim slušnim halucinacijama koje su u vezi samo s jednom temom. Dezorganizirani ili hebefreni tip karakteriziran je dezorganiziranim govorom, dezorganiziranim ponašanjem, zaravnjenim ili neodgovarajućim afektom. Katatoni tip karakteriziran je stuporom ili motoričkom imobilnošću, iznenadnom nesvrsishodnom aktivnošću bez vanjskih stimulusa, negativizmom ili mutizmom, stereotipnim radnjama, manirizmom, grimasiranjem, ponavljanjem netom čuvenih riječi ili ponavljanjem netom viđenih pokreta. Takvi bolesnici mogu održavati položaj tijela, najčešće bizaran, bez zamora mišića. Nediferencirani tip karakteriziran je upadljivim sumanutostima, halucinacijama, nesuvislim i teško dezorganiziranim ponašanjem, ali ga ne možemo opisati ni kao jedan od prethodnih tipova. Jednostavna shizofrenija obilježena je šuljajućim tijekom, u kojem obično nisu vidljivi psihotični simptomi u smislu trajnih halucinacija i sumanutosti, već je primarno obilježje povlačenje bolesnika iz socijalnih situacija.
Danas se misli da je većina slučajeva prouzročena kompleksnim interakcijama nasljednih i okolinskih čimbenika. Smatramo je kompleksnom bolesti i ne smatra se da je nasljeđivanje jedino presudno u nastanku bolesti. Kako ni jedna teorija ne objašnjava u potpunosti genezu te bolesti, uvedene su i teorije osjetljivosti, stres dijateze. Taj model obuhvaća genetsku uvjetovanost (povezuje se više od pola sveukupnog broja kromosoma sa shizofrenijom); biološko-neurotransmitersku uvjetovanost (dopamin je glavni neurotransmiter koji se veže uz shizofreno oboljenje); psihosocijalnu i okolinsku uvjetovanost (neadekvatno iskazivanje emocija u obitelji) i psihodinamsku.
Prema suvremenoj koncepciji shizofrenije, simptome možemo podijeliti u pozitivne
i negativne. Pozitivne simptome nadalje možemo podijeliti u dvije dimenzije: psihotičnu
dimenziju i dimenziju smetenosti ili dezorganiziranosti. Pozitivni su psihotični
simptomi shizofrenije halucinacije i sumanute misli. Najčešće su prisutne slušne
halucinacije, no mogu se javiti i vidne, mirisne i okusne, taktilne, čak i seksualne.
Od slušnih halucinacija, mogu biti prisutne jednostavne slušne halucinacije u
obliku zvižduka, mumljanja, zvukova strojeva, ali i složene slušne halucinacije,
kao govor jedne ili više osoba. Prisustvo glasova koji komentiraju čvrsto govori
u prilog shizofreniji. Sumanute ideje proganjanja naročito su česte, kao i one
koje uključuju hipohondrijske ili pak religiozne ideje, ljubomoru, kao i spolni
identitet. Česte su i sumanute ideje veličine, no nalaze se i kod drugih poremećaja.
Sumanute interpretacije čudnih iskustava, kao što je osjećaj da im netko blokira
misli, da se njihove misli emitiraju, da su oni neke druge osobe, navode pacijenta
na zaključke da se događa telepatija, da mu se snimaju misli ili da ga netko kontrolira.
Tada razvija cijeli sustav sumanutih ideja koje objašnjavaju ono što se s njim
događa. Pozitivni simptomi smetenosti ili dezorganiziranosti prezentiraju se kao
smeteni govor i bizarno i smeteno ponašanje. Smeteno mišljenje i smeteni govor
odnose se na tijek mišljenja i način izražavanja misli. Za shizofreniju je tipičan
gubitak asocijacija ili nepostojanje veze između pojedinih misli pa govor postaje
nerazumljiv. Ponekad je govor tako disociran da bolesnici nižu samo riječi (salata
od riječi). Ponekad pucaju granice pojmova pa bolesnici sklapaju nove, nepostojeće
riječi, ili mogu besmisleno ponavljati iste riječi ili rečenice. Tijek misli može
biti usporen, a može nastati i blok misli, dok neki imaju osjećaj da im se misli
emitiraju i dijele s drugim ljudima. Dezorganizirano ponašanje može se prezentirati
kao: motorička nepokretljivost ili voštana savitljivost. Bolesnik može održavati
bizarni položaj tijela bez zamora mišića. Može pružati aktivan otpor pokušajima
pokretanja tijela ili se automatski pokoravati našim naredbama. Često, nakon potpune
motoričke imobilnosti, ulazi u stanje katatone uzbuđenosti kada se motorika oslobađa
zakočenosti, ali su radnje potpuno nesvrhovite i u takvom stanju bolesnik može
biti opasan. Shizofreni bolesnici često besmisleno ponavljaju neke radnje ili
pokrete, ili imaju neprirodno ponašanje u obliku pretjeranog grimasiranja ili
naglašavanja pokreta. Negativni simptomi shizofrenije prezentiraju se kao siromaštvom,
poremećajem afektiviteta, anhedonijom i avolicijom. Tako su odgovori shizofrenih
bolesnika kratki, šturi, često samo da ili ne. Imaju smanjenu raznolikost ili
jakost osjećajnog izražavanja. Praćeni su smanjenom mimikom lica, kratkim kontaktom
oči u oči i smanjenim govorom tijela. Ponekad je osjećajno izražavanje potpuno
inverzno pa se shizofreni bolesnici na pogrebu smiju, ili govore o vlastitom veselju,
a plaču dok govore. Potpuno gube životni interes i zadovoljstvo. Potpuno gube
volju, što sve rezultira potpunim gubitkom socijalnih aktivnosti. Osim pozitivnih
i negativnih simptoma, mogu biti nasilni, obično pod utjecajem glasova koji im
naređuju. Nekad se i vide mutilacije vlastitog tijela ili pak smrtonosni napadi.
Homicidi majke ili oca vide se također, iako su to najrjeđe forme ubojstva. Nasilnost
shizofrenih bolesnika nije veća nego u općoj populaciji. Rizik od samoubojstva
također je prisutan. Neke studije bilježe stopu od 50% pokušaja suicida i 10%
ih uspije izvršiti suicid. Bolesnici se povlače iz vanjske realnosti. Postoje
izvjesne abnormalnosti u psihomotornoj aktivnosti: ljuljanje, čudni pokreti, njihanje.
Pacijenti mogu biti čudno odjeveni ili očešljani. Može biti prisutno ritualizirano
ponašanje.Osjetljivost shizofrenih bolesnika na stres zabilježena je tijekom cijelog života. Stopa relapsa bolesti obično je 40% unutar 2 godine kod liječenih shizofrenih bolesnika, a 80% u neliječenih. Shizofrenija nije nužno kronični poremećaj. Oko 30% pacijenata oporavi se potpuno. Dobru prognozu imaju bolesnici s kasnim početkom bolesti, akutnim nastupom bolesti, postojećim precitipirajućim čimbenicima, dobrim socijalnim i radnim funkcioniranjem prije bolesti, oženjeni, s pozitivnom obiteljskom anamnezom za poremećaje raspoloženja, dominacijom pozitivnih simptoma shizofrenije, dobrim suportivnim sustavom i višim kvocijentom inteligencije. Lošu prognozu imaju bolesnici s ranim početkom bolesti, šuljajućim nastupom bolesti, bez precipitirajućih faktora, lošim premorbidnim socijalnim i radnim funkcioniranjem, neoženjeni, s pozitivnom obiteljskom anamnezom za shizofreno oboljenje, dominacijom negativne shizofrene simptomatologije, bez remisije tri godine, s brojnim relapsima bolesti, prisustvom agresivnosti, lošim suportivnim sustavom i niskim kvocijentom inteligencije.
Liječenje najčešće započinje hospitalizacijom, sa svrhom redovitog uzimanja lijekova, zaštite tjelesnog integriteta pacijenta, zaštite okoline, obitelji, radnog okruženja. U liječenju akutne faze bolesti na početku se obično koriste antipsihotici: haloperidol (Haldol), flufenazin (Moditen), klorpromazin (Largactil), promazin (Prazine) i Tioridazin (Mereril). Treba napomenuti da se primjenom tih antipsihotika često razvijaju neželjene nuspojave, pa se liječenje može započeti ili nastaviti novijim-atipičnim antipsihoticima kao što su: klozapin (Leponex), prvi atipični antipsihotik, otkriven 1958. godine, risperidon (Rispolept, Riset), olanzepin (Zyprexa), quetiapin (Seroquel). Većina shizofrenih bolesnika ne želi piti lijekove pa se pribjegava aplikaciji dugodjelujućih depopreparata (haloperidola, flufenazina ili risperidona). Kada se pacijent u potpunosti oporavi nakon akutne epizode, terapija se nastavlja kroz 3-6 mjeseci po oporavku. U težim slučajevima, pacijenti moraju uzimati lijekove godinama, neodređeno.
Okupacijska je terapija korisna, uz aktivnosti socijalnog radnika na terenu. Primarna u skrbi pacijenta mora biti kontrola okolinskih čimbenika. Ne bi smjelo doći niti do socijalne izolacije, niti do institucionalizma bolesnika. Pravilan pristup omogućit će da se defekti koji nastupe tijekom bolesti umanje ili pak eventualno poprave. Pozitivno djeluju i grupe samopomoći, jer one reduciraju sram, krivnju i strah, uspostavljaju pomoć među članovima, promovirajući nadu za svih. Od velike je važnosti boriti se protiv stigmatizacije tih bolesnika i preuranjene institualizacije.
