Posttraumatski stresni poremećaj

IDEM NA PUSTI OTOK

O posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) govorimo posljednjih dvadesetak godina premda je taj sindrom opisivan u literaturi već vrlo davno, a spominjan pod raznim imenima i u zapisima liječnika s ratišta mnogih ratova posljednjih stoljeća. PTSP predstavlja jedan od sindroma koji se javljaju kao posljedica proživljenog traumatskog događaja poput sudjelovanja u borbenim akcijama, ali i prirodne katastrofe, saobraćajne nesreće, silovanja, napada i sličnih životno ugrožavajućih situacija.

PTSP karakteriziraju tri skupine simptoma. Simptomi PTSP-a

- stalno ponovno proživljavanje traumatskog događaja u mislima ili slikama, kroz ponavljajuće uznemiravajuće snove o traumatskom događaju, kroz ponašanje ili osjećaj da se događaj ponavlja; uz to perzistira značajno smanjen interes u značajnim aktivnostima, osjećaj odvojenosti i udaljenosti od drugih, sužen raspon osjećaja i osjećaj uskraćene budućnosti; - stalno izbjegavanje stimulansa vezanih za traumu i umrtvljenje općeg odgovora, što nije bilo prisutno prije traume, a izražava se kao napor da se izbjegnu misli, osjećaj ili razgovor vezani za traumu, aktivnosti, mjesta i ljudi koji podsjećaju na traumu; pri tome postoji često nesposobnost prisjećanja važnih aspekata traume, značajno smanjen interes ili sudjelovanje u važnim aktivnostima, osjećaj udaljenosti i otuđenosti od drugih, sužen raspon osjećaja i osjećaj uskraćene budućnosti; - stalni simptomi pojačane probuđenosti koji nisu bili prisutni prije traume, poput teškoće u uspavljivanju ili spavanju, provale bijesa, teškoće koncentracije, pojačanog opreza. Da li će netko razviti PTSP nakon proživjelog traumatskog iskustva ovisi o više faktora. Tako teže posljedice ostavljaju traumatska iskustva uzrokovana ljudskim nasiljem nego npr. prirodne katastrofe. Izuzetno su važni obrasci za suočavanje sa stresom koje je neka osoba stekla tijekom života, da li je osoba sklonija aktivnom suočavanju s teškoćama ili izabire pasivizaciju. Udjela imaju i eventualne ranije proživljene traume. Smatra se da se one, i kada su prevladane, pojačavaju osjetljivost na sljedeća takva događanja. Dob također ima važnu ulogu. Traumu će drugačije doživljavati dijete, adolescent, odrasla osoba ili star čovjek. Zbog specifičnih društvenih uloga, žene su češće izložene obiteljskom nasilju i silovanju, dok je borbena trauma uglavnom rezervirana za muškarce pa će, shodno tome, i distribucija posljedičnog PTSP-a biti određena spolom. Sljedeća značajka koja igra važnu ulogu u javljaju PTSP-a jest kvaliteta socijalne podrške koju osoba ima na raspolaganju u periodu oporavka. Pri tome je obiteljska potpora donekle važnija za žene, dok je za muškarce neobično važna potpora njihovog radnog okruženja. Smatra se da je u općoj populaciji PTSP prisutan 1-2%. Dvadesetak godina nakon završetka rata PTSP je nađen u oko 15% ratnih veterana u više istraživanja u SAD i Izraelu. Slično nalazimo i kod žrtava prirodnih katastrofa. Nakon prometnih nesreća vjerojatno će oko 7% žrtava imati posttraumatske smetnje.

Reakcija godišnjice

PTSP se najčešće javlja odmah po traumatskom događaju ili unutar 6 mjeseci. No, može se prvi put javiti i poslije više godina nakon traumatskog iskustva. Istraživanja su pokazala da se PTSP spontano povlači u oko 60 % slučajeva. Kod ostalih smetnje mogu trajati godinama. Često se može reaktivirati na posebne poticaje, tj. podsjećajuće okolnosti. Tada govorimo o "reakcijama godišnjice". Prosječno je trajanje PTSP-a, prema nekim istraživanjima, 5 do 7 godina. Ostaje, međutim, određeni postotak onih kod kojih će se smetnje kronificirati i, u blažem ili jačem intenzitetu, perzistirati desetljećima. PTSP se može javiti u blagoj formi, ali i u vrlo teškim, onesposobljavajućim kliničkim slikama. Postoji niz teorijskih postavki zbog čega netko razvije PTSP. Psihološke teorije naglašavaju da iskustvo prijetnje životu na drastičan način razbija naše tzv. bazične pretpostavke o vlastitoj neranjivosti, o smislenom svijetu u kojem živimo i uvijek raspoloživoj pomoći. Prema nekim neurofiziološkim teorijama, radi se zapravo o poremećaju prorade traumatske memorije koja zbog jake emocionalne nabijenosti biva iskrivljena. Na neurofiziološkom planu PTSP predstavlja složen poremećaj nekoliko sustava prijenosnika u živčanom sustavu koji su uključeni u proces memorije i reakcije na stres. U svakom slučaju, PTSP rezultira poremećajima na planu ponašanja i može oštetiti osnovu čovjekovog bivstvovanja-relaciju s drugima i svijetom oko sebe. Osobe koje imaju PTSP će vjerojatno razviti neki drugi mentalni poremećaj. U čak 45-50% slučajeva uz PTSP javlja se i depresivni poremećaj. Vrlo često osobe s PTSP-om pribjegavaju "samopomoći" psihoaktivnim sredstvima, u našim krajevima još uvijek pretežno alkoholu, pa je ovisnost ili zloporaba alkohola vrlo česta. PTSP ima veliku ulogu u slabijoj funkcionalnosti osobe, kako na obiteljskom, tako i na socijalnom planu. Unutar obitelji osoba često postaje član s kojim je teško računati, s nedovoljno strpljenja za uobičajene obveze, s poremećenim relacijama prema djeci, čestih agresivnih ispada, nepredvidivog raspoloženja. Događa se da ona oko sebe i svojeg traumatskog iskustva stavi zid koji članovi obitelji ne mogu prijeći. Odrastanje u takvoj obitelji predstavlja za djecu frustraciju koja može obilježiti i njihov život.

Sam u šumi

Zakazivanje na radnom mjestu, zbog stalne pobuđenosti i redukcije kontakata, rezultira visokim odsustvovanjem s posla, što predstavlja visok zdravstveni i socijalni izdatak. Važno je naglasiti da jačina simptoma PTSP-a ne mora biti u odnosu s funkcionalnošću i kvalitetom života. Naime, neke će se osobe dobro nositi sa svojim relativno izraženim smetnjama, dok će druge zakazivati na obiteljskom i radnom planu iako je intenzitet njihovih simptoma tek osrednji. Uza sve smetnje koje osobe s PTSP-om imaju, one se rijetko i nerado javljaju liječniku, a još rjeđe psihijatru. Najčešći je razlog tome, prema dosadašnjim istraživanjima, stav da čovjek mora sam izaći na kraj sa svojim psihičkim tegobama i da je "normalno" da nakon nekih zastrašujućih iskustava "imamo neke probleme". Izbjegavanje i nemogućnost da govore o traumatskom iskustvu unutar kruga obitelji i prijatelja vodi ih tako u sve veću izolaciju. Oni se najbolje osjećaju "sami u šumi" ili bi najradije otišli "na pusti otok". Zbog složenosti etioloških faktora koji dovode do PTSP-a, i liječenje treba zahvatiti različite aspekte poremećaja. Tako lijekovima možemo pokušati umanjiti nemir, depresivnost, tjeskobu i nesanicu. Psihoterapijom ćemo nastojati potaći proradu traumatskog iskustva kroz tzv. "traumatsku priču". Psihoterapijom i socioterapijskim metodama nastojat ćemo uspostaviti bolju kontrolu i uvid u ponašanje i bolje povjerenje u sebe samog i okolinu. Ugraditi traumatsko iskustvo na konstruktivan i nov način u svoju osobnost može biti dugačak, ali i uspješan i obogaćujući posao. No, i uz terapiju, a pogotovo bez nje, jedan dio osoba s PTSP-om ostat će "zarobljen" u svojem traumatskom iskustvu, promijenjenog odnosa s okolinom i slikom svijeta oko sebe. Oni će postati osobe koje niti oni sami niti njihova obitelj više ne prepoznaju, s neostvarivom željom "da budu oni stari".

Doc. dr. sc. Tanja Frančišković, dr. med.